Piše: Saud Grabčanović
Austrijsko-turski rat 1737-1739. godina
a) Uzroci, povod i ciljevi rata iz 1737.-1739.
Prva polovina 18. vijeka predstavljala je vrijeme stalnog i osjetnog slabljenja Osmanskog carstva. Zahvaljujući pobjedama u Velikom bečkom ratu, Austrija je postala najveća evropska sila toga doba. Ona je Karlovačkim mirom iz 1699. godine udvostručila površinu svoje državne teritorije. I u sljedećem ratu, koji je vođen od 1716. do 1718. godine, kao ratni pobjednik Austrija je Požarevačkim mirom dobila nova teritorijalna proširenja na račun Osmanskog carstva. Taj je mir između carevine Austrije i Osmanskog carstva bio potpisan na dvadeset godina. 1835.godine došlo je do rata između carevine Rusije i Osmanskog carstva. Formalni povod za objavu rata bili su stalni prepadi Krimskih Tatara, osmanskih saveznika, na Ukrajinu krajem 1735. godine i vojni pohod Krimskog kanata na Kavkaz 1736. godine. Ruskim zapovjednicima je naređeno da zauzmu Azov i Krim. Osmansko je carstvo, kao saveznik Krimskog Kanata, objavilo rat Rusiji, pa je izvršena velika mobilizacija i trupa upućene na front u Ukrajini u tzv. «Ozi». U Bosanskom pašaluku tada je bila izvršena velika mobilizacija i veliki broj mladih Bošnjaka je poslan na taj front, posebno u okolinu grada Očakova, koji je tada bio poznata osmanska utvrda u Ukrajini. Bosna je, praktično, ostala bez odbrane. Doznavši preko svojih uhoda za pravo stanje odbrane u Bosni, Srbiji i Vlaškoj, austrijski car je ocijenio da je došlo vrijeme za konačni obračun sa Osmanlijama. On je smatrao da treba zauzeti sve teritorije u Evropi na kojima je Osmansko carstvo imalo uspostavljenu svoju vlast. Austrijski car Karlo VI je odlučio povesti novi rat, pa je pred svoje generale postavio sljedeće ratne ciljeve: 1. osvajanje cijelog Bosanskog ejaleta, 2. osvajanje Smederevskog sandžaka, 3. osvajanje Grdelja, Vlaške i Moldavije. Nakon što zazmu Bosnu , Srbiju i Vlašku, Austrijanci su planirali kratku pauzu, jedan novi kraći mir . Nakon njega bi poveli novi rat, u kojem je kajzer planirao stići do Soluna i do Egejskog mora, a i dalje ka Istanbulu. (poznati austrijski plan «Drang nah Osten» – prodor na istok). Ali, srećom po Bosnu, Austrija ni izdaleka više nije bila onako nadmoćna u odnosu na Osmanlije. Njihov najveći vojskovođa princ Eugen Savojski umro je 1736.godine. On nije imao pravog nasljednika u generalštabu ćesareve soldateske. Austrija je takođe bila značajno oslabljena ratovima koje je vodila za špansko nasljeđe, te ratovima sa Prusima oko Šlezije i ratovima na zapadu sa Francuzima. Uprkos veoma lošoj pripremljenosti za ovaj rat, austrijski car Karlo VI se nadao brzoj i lakoj pobjedi nad Turcima, jer je glavnina osmanskih trupa bila angažovana na istoku u ratu sa Rusijom. On je u ljeto 1737.godine poslao u Bosnu dva ultimatuma, jedan valiji Ali-paši Hećimoviću, u kojem ga je obavijestio da će napasti na Bosnu, a drugi je bio proglas Bošnjacima šta ih čeka kada dođe «nova vlast» u Bosnu.
b) Pripreme za rat i stanje u Bosanskom ejaletu pred rat 1737. –1739.
Videći šta se sprema njihovoj domovini, Bošnjaci su to odmah dojavili centralnim vlastima u Istanbul. Ubrzo je stigao odgovor da sultan i osmanska vojska ne mogu pomoći Bosni, zauzeti su velikim ratom sa Moskovom, tj. Rusijom. Bosanskom valiji – veziru Ali-paši Hekimogluu u Travnikje iz Istanbula poslan carski ferman, kojim mu je naređeno da se austrijskoj vojsci ne treba pružati veliki otpor.Treba se sačuvati i evakuisati civilno stanovništvo, pošto je procijenjeno da Bošnjaci nemaju nikakvih šansi da se odbrane bez pomoći osmanskih trupa. Sultan je u svom pismu naglasio : neka Austrijanci zauzmu što god hoće, jer će oni, kad prilike budu bolje, biti istjerani iz Bosne, a Osmanlije će sve zauzeto povratiti. Ali-paša je bio veoma iznenađen ovakvim sultanovim stavom. U Travniku, tadašnjoj prijestolnici Bosne, on je sazvao je veliki divan, savjet bošnjačkih prvaka. Divan je održan u subotu 13. juna 1737. godine. Okupili su se „svi ajani, uglednici Sarajeva, iskusni graničari, kadije, šejhovi, muftije i druge učene osobe“. Bošnjaci su odlučili da ne poslušaju ni sultana, ni centralne vlasti iz Stambola, već da se potpuno sami suprotstave silnoj Austriji. Ovo nam govori o samosvijesti bošnjačkog naroda iz ovog perioda. Za komadanta bošnjačke vojske određen je Ali-paša Hećimović, dok je kapetan Mehmed-beg Fidahić određen za glavnog vojnog zapovjednika i za zamjenika Ali-paše. Bila je to posebna čast za zvorničkog kapetana, ali i golema odgovornost. Širom Bosne poslan je poziv da se vojska diže i kupi, da se bajraci razvijaju, a Travničko polje je proglašeno zbornim mjestom za svu tu novu bošnjačku vojsku.
Ljetopisac franjevac Nikola Lašvaninin, savremenik svih ovih događanja, zabilježio je u svojem ljetopisu da je Ali-paša naredio da svako „ima ustati na oružje“, uključujući čak imame i kadije, jednom rječju „tko god može sablju pasati“. Ako bi neko izostao, „imao se objesit pred kućnim vratima.“ Na Travničko polje, kao zborno mjesto, stalno su pristizale nove čete iz svih krajeva Bosne. Dolazilo je „malo i golemo, tko god može oružje nositi“, tako da se skupila, kako to Lašvanin bilježi, „čudna vojska, strahovita“. Saznavši da će im se Bosanci sami i na svoju ruku suprotstaviti bez pomoći i dozvole Istanbula, Austrijanci su bili uvjereni da će bez pola muke razbiti i savladati takvu vojsku. Prije upada u Bosnu austrijski car Karlo VI izdao je proglas, napisan latinicom i ćirilicom, u 400 primjeraka a na veoma lošem „slavjanskom“ jeziku. U proglasu je stajao poziv svom kršćanskom stanovništvu Bosne da se pridruži austrijskim četama, a što se „Turaka“ tiče, kako je u proglasu stajalo, jamči im se da, ukoliko se dobrovoljno predaju, mogu otići kud god žele, a oni koji bi radi imetka svojega željeli ostati, moraju se odmah pokrstiti, jer im pod njegovom vlašću “zakon vire svoie mesta imati nemože i ova iest temelita i milostiva volia i pamet naša” . Ova strašna prijetnja, mogući genocid, te moguće egzistencijalno i duhovno uništenja Bošnjaka, još više je podigla moral branilaca Bosne.
( Nastaviće se)