Na ovom dijelu Balkana rat nikako da prestane. Ali se više, na sreću, ne vodi oružjem, već riječima. Što ne znači da je šteta mnogo manja. Riječi fijuču poput metaka i ubijaju na daljinu, tamne, ružne riječi, riječi-ubice, riječi mržnje i primitivizma, riječi koje nam ne daju da mirno spavamo i sanjamo budućnost bez sukoba. Riječi-laži, koje gaze po istini, znanju i poštenju, riječi-otrovne strijele koje ne znaju da promaše. Riječi koje nose i nameću ideologiju mržnje. Otrov te ideologije koja počiva na lažima i falsifikovanju čitave stvarnosti do te mjere je isprao mozgove ljudi, da do njih nikakva istina više ne može doprijeti. I nije čudno to što se političari, intelektualci patriotskog usmjerenja, novinari, pisci, sveštenici i drugi javni radnici utrkuju ko će vatrenije braniti laž uspostavljenu kao standard ponašanja, jer su oni to godinama radili, već i obični ljudi pokazuju masovno pomračenje uma, koji više ne razlikuje crno od bijelog. Ako smo se nekad čudili haškim svjedocima koji hladnokrvno tvrde da Mladićeva vojska nije pucala na Sarajevo ili da su se Bošnjaci u Srebrenici poubijali između sebe, sad je to model kolektivnog mišljenja. Uz malo izuzetaka.
Sjećam se svjedočenja poznatog beogradskog pisca Vladimira Arsenijevića, koji je ispričao kako je, dok su se vadile kosti ubijenih Bošnjaka iz jezera Perućac, TV kamera zabilježila kako se, pored gomile ljudskih kostiju, jedan mještanin kupa u plitkoj vodi. Kad su mu objasnili čije su to kosti i pitali ga kako može pored njih da se kupa, on im je rekao : “ Gledajte, ja u to ne vjerujem”. Gledao je, dakle, ljudske kosti, i nije vjerovao da ih vidi. U Bosni se kaže: vjerujem njima, a ne svojim sopstvenim očima. I to je prava slika dugogodišnjeg ispiranja mozgova, procesa koji zdušno vode škole, crkva, politika, mediji, i koji dovodi dotle da ljudi odbijaju da vide i ono što je očigledno.
Hana Arent je davno zapisala: “Nesposobnost da se suoče sa istinom uništava narode i ljude. Jer, to je nesposobnost da se vidi i nosi istina o sebi, onakva kakva jeste… Najsigurnija dugoročna posljedica pranja mozga je osobena vrsta cinizma – apsolutno odbijanje da se povjeruje u ma kakvu istinu, bez obzira koliko je dobro utemeljena ova istina.”
Sjetio sam se svega toga, po ko zna koji put, kad sam neki dan pročitao izjavu Milorada Dodika povodom zahtjeva da se bošnjačkoj djeci u RS-u prizna ustavno pravo da se njihov jezik zove bosanski, jer oni tako žele, što je u cijelom svijetu normalno, pa o tome niko i ne raspravlja. To je bila reakcija na najavu Željka Komšića da će razgovarati s njim o tome da se đacima u školske knjižice u RS-u upisuje naziv „bosanski jezik“. Dodik je rekao da „svaki jezik nosi ime po imenu naroda i da ne vidi zašto bi bošnjački jezik bio izuzetak“.
– Nametanje naziva jezika ‘bosanski’ je nastavak politike asimilacije svih u BiH, na šta mi ne pristajemo. Onako kako ne postoji nacionalna odrednica Bosanci, tako ne postoji ni ‘bosanski jezik'”- istakao je Dodik. On je naglasio „da ako baš insistiraju da se taj jezik zove tako onda im mora objasniti da se “bosanski” na srpskom kaže bošnjački.“ (Oslobođenje 14. septembra 2020).
Do sad smo mnogo puta čuli besmislicu da jezik mora da se zove po imenu naroda, ali niko nikad nije uspio da objasni zašto se onda jezik kojim govori američki narod ne zove američki, zašto Austrijanci ne govore austrijski, Brazilci brazilski, zašto narodi Južne i Srednje Amerike govore španski, Australije engleski, a Ukrajine Ruski. I, ako je tako, zašto se onda crnogorskom narodu osporava da svoj jezik zovu crnogorskim? Kod naziva jezika svuda u svijetu važi samo jedno pravilo : svako svoj jezik može zvati kako hoće. A to je potvrdio i Ustavni sud BiH. Međutim, u RS-u nije samo u tome problem. U ustavu ovog entiteta upisani su nazivi jezika: jezik kojim govore Srbi, jezik kojim govore Hrvati i jezik kojim govore Bošnjaci, ali se Srbima i Hrvatima u knjižice upisuje srpski i hrvatski jezik, a samo se kod bošnjačke djece striktno poštuje ustav, pa onda jedni imaju to pravo, a drugi ne. A to se onda zove diskriminacija, i to otvorena i javna, podržana političkim odlukama, pa to ima i posebno ime: aparthejd.
U citiranoj Dodikovoj izjavi uočljiva je još jedna krupna neistina. On je rekao da ne postoji „nacionalna odrednica Bosanci“, što je prava besmislica. Jer, u međunarodnom pravu nacije su države, a nacionalnost je državljanstvo, pa su članice Ujedinjenih nacija isključivo države, a ne narodi. Nacija nisu Srbi, Bošnjaci, Arapi, Jevreji, Rusi i tako dalje, već samo države, i ne postoji nikakava srpska, bošnjačka, jevrejska ili arapska nacionalnost, već je nacionalnost: srbijanska, bosanska, egipatska, sirijska, izraelska… i to danas zna svako dijete u svijetu, samo se kod nas još brkaju osnovni pojmovi. Oni koji žele da razbiju Bosnu rade to namjerno, jer ako u jednoj državi postoji više nacionalnosti, postoji i više nacija, dakle država, pa je to onda nekakav savez država, konfederacija, unija, ali nije jedinstvena država. Zašto to rade oni koji tvrde da se bore za državu BiH – to je već stvar neznanja, primitivizma, gluposti ili zle namjere. Drugog objašnjenja nema. Vidjeli smo čak i u popisnom listiću na posljednjim izborima (koji je kreiran zajednički) rubriku: nacionalnost/etnička pripadnost, kao da je to isto. Pa, samo u SAD-u ima milion različitih etničkih zajednica, a nacija i nacionalnost je samo jedna – američka, jer je to državljanstvo. A skoro da nema dana kad u sarajevskim medijima ne čujem, izraz: bošnjačka nacionalnost. Ajnštajn je bio u pravu: samo je glupost bezgranična.
A kad sam već pomenuo izraz: jedinstvena država, i tu se krije jedna zanimljivost. Naime, i sad ćete često čuti tvrdnje srpskih i hrvatskih političara kako Bošnjaci žele unitarnu državu, a onda se bošnjački političari, kao, brane tvrdeći kako to oni ne bi ni za živu glavu. A stvar je vrlo jednostavna: unitarna država je jedinstvena država (uno na ital. znači jedan, jedinstven). A jedinstvena država je ona koja ima osnovna obilježja svake države: tri vrste vlasti, državni parlament i vladu, granice, vojsku itd. I sve države u svijetu su unitarne, uključujući i BiH. Od oko 200 članica UN-a unitarnih je 187, ostalo su konfederacije i savezi država. Država ne može postojati ako nije unitarna. A da li je ona centralizovana ili nije, kakvo joj je unutrašnje uređenje, je li građanska ili nije – to nema nikakve veze sa unitarizmom.
Dodajmo tome i ono što ćete često čuti od predstavnika vjerskih zajednica – da ne žele sekularizam i sekularno društvo, jer je, po njima, sekularizam isto što i ateizam. A nije, i nema nikakve veze jedno s drugim. Jer, sekularizam je demokratski, građanski sistem u kojem svako ima pravo da bude ili ne bude vjernik bilo koje religije, i to je njegova privatna stvar, jer je odvojenost religije od države temelj savremene civilizacije. Iz Islamske zajednice BiH čuli smo čak i izjave kako se oni protive „militantnom sekularizmu“, ne shvatajući kakva je to besmislica. Izjave vjerskih lidera treba pravilno pročitati: oni žele vjersku državu, u kojoj će svi morati da budu dio vjerske skupine, svako svoje, htjeli-ne htjeli, a religija će onda, zajedno s primitivnim političarima, upravljati svim i svačim, kao u Srednjem vijeku. Da su umnogome uspjeli u takvim namjerama, to možemo vidjeti svaki dan, jer kolektivizirano mišljenje i apsolutna poslušnost, koju religije zahtijevaju, san su svakog primitivnog političara, a mi takvih imamo za izvoz.
Gledam neki dan dokument koji se zove „vjenčani list“, zvanični dokument koji se izdaje nakon sklapanja braka. Prva rubrika je: državljanstvo, pa se onda masovno upisuje: BiH i RS, što je omogućeno zakonom, a niko se ne buni. Kao da je moguće da postoji državljanstvo entiteta, regije, kantona, opštine i tome slično. Uz to, zašto bi državljani jedne države, koji imaju dokumente te države, uopšte upisivali koje im je državljanstvo – da su strani državljani, ne bi se ni vjenčavali ovdje. Onda ide rubrika: nacionalnost, mada su državljanstvo i nacionalnost jedno isto. Pa se tu upisuje: srpska ili bošnjačka, što su nepostojeće kategorije. I najzad, ima i rubrika – vjeroispovijest, što je pravi nonsens. Zašto bi državu uopšte interesovalo ko u šta vjeruje, mora li svaki građanin biti vjernik i šta će upisati ateisti, kad ateizam nije vjeroisposvijest?
Tako nam, eto, riječi razaraju državu, a mi šutimo i prepuštamo neznalicama da nas vode. Pravo u propast.
Piše : Jusuf Trbić