Zašto Dodik tvrdi da BiH nije postojala prije 1995?
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je mogućna nova međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili dva profesora fakulteta političkih nauka – Miloš Šolaja iz Banjaluke i Elmir Sadiković iz Sarajeva.
Bilo je riječi o tome zašto su sve političke partije u Republici Srpskoj odbacile inicijativu američkog kongresmena Majka Tarnera da se organizuje Dejton 2, zašto je i Bakir Izetbegović bio skeptičan prema toj inicijativi, da li je dejtonska Bosna i Hercegovina nasljednica predratne BiH ili je to potpuno nova država kako tvrde u Republici Srpskoj, koliki je nivo samostalnosti Republika Srpska dobila Dejtonskim sporazumom, ima li Amerika posebnu odgovornost prema Bosni i Hercegovini s obzirom da je tvorac Dejtonskog sporazuma, kakva je uloga Rusije u Bosni i Hercegovini, zašto Dodik Hojta Jia, bivšeg američkog izaslanika za jugoistočnu Evropu, zove olupinom, kao i o tome da li bi bila sazvana nova međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini ukoliko bi se kriza toliko produbila da bi mir u toj zemlji bio doveden u pitanje.
Omer Karabeg: Nedavno je američki kongresmen i nekadašnji gradonačelnk Dejtona Majk Tarner zatražio od ministra inostranih poslova Reksa Tilersona da Sjedinjene Američke Države budu domaćin Dejtona 2, jer je po njemu mir u Bosni i Hercegovini u opasnosti. Tokom dvadeset poratnih godina često se čula ideja da bi trebalo organizovati novu međunarodnu konferenciju o Bosni i Hercegovini, ali ona nikada nije realizovana. Zašto se uvijek iznova vraća ideja o Dejtonu 2?
Elmir Sadiković: Inicijativu kongresmena Tarnera ne smatram ostvarivom u kraćem vremenskom periodu, ali je ne bih ni potcijenio, jer se takve inicijative ne pokreću u dnevno-političke svrhe. Ukoliko dobije podršku, ta inicijativa bi u budućnosti mogla značiti snažniji američki angažman na zapadnom Balkanu s ciljem zaštite američkih interesa, a glavni američki interes na ovom području je integracija zapadnog Balkana u euroatlantski političko-sigurnosni okvir.
Naravno, postavlja se pitanje kako će Trampova administracija reagirati na takve inicijative, ali siguran sam da će Sjedinjene Američke Države nastojati da očuvaju svoju još uvijek dominantnu poziciju na zapadnom Balkanu. Pri tome ne treba zanemariti ni interese Evropske unije i Rusije. Zbog toga mislim da je bez harmonizacije interesa velikih sila teško očekivati značajne promjene Dejtonskog sporazuma, pa u tom kontekstu i sazivanje neke nove mirovne konferencije o Bosni i Hercegovini.
Miloš Šolaja: Ideja o sazivanju nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini stalno se vraća zbog nestabilnosti, tačnije zbog neriješenih odnosa između tri naroda u Bosni i Hercegovini. Mislim da će takvih inicijativa biti sve dok narodi u Bosni i Hercegovini, odnosno njeni stanovnici, ne donesu demokratski ustav koji će zaista biti izraz njihove zajedničke volje. Drugo je pitanje koliko je realno da se taj proces pokrene sada, jer su odnosi među narodima toliko zategnuti, a interesi toliko suprotni da je teško zamisliti da bi se neko usudio da to pokrene.
Činjenica da bivši gradonačelnik Dejtona pokreće inicijativu o novoj međunarodnoj konferenciji meni ne govori mnogo. Njegov posao tokom pregovora u Dejtonu bio je da se brine za mir u gradu, za čiste ulice, za snabdijevanje strujom. On se tada nije bavio Bosnom i Hercegovinom, tako da je ta simbolika prilično lažna. Meni sve to liči na neku izlobiranu inicijativu – i slažem se sa kolegom Sadikovićem da to u ovom trenutku nije realno. Ne treba zaboraviti da u Sjedinjenim Američkim Državama spoljnu politiku vodi predsjednik. Kakvu god inicijativu pokrene kongres, ukoliko je predsjednik ne potvrdi, od toga neće biti ništa.
Omer Karabeg: U Republici Srpskoj su sve političke partije protiv Dejtona 2. Na njega se gleda kao na ideju usmjerenu protiv Republike Srpske. Zašto u Republici Srpskoj postoji toliki otpor protiv te ideje? Predsjednik Dodik, recimo, kaže da je to pokušaj da se napravi unitarna Bosna i Hercegovina.
Miloš Šolaja: To je i stav javnog mnjenja. Ima tu više razloga. Moramo znati da početkom devedesetih godina Srbija i Republika Srpska nisu bile omiljene u međunarodnoj zajednici. Uvedene su im sankcije i ekonomski embargo tako da u javnosti postoji veliko nepovjerenje prema međunarodnoj zajednici. Uostalom, u Srbiji i Republici Srpskoj tradicionalno postoji veliko nepovjerenje prema Zapadu i zapadnom sistemu vrijednosti koji je u suštini bio dominantan u rješavanju krize u Bosni i Hercegovini.
Međunarodnoj zajednici se zamjera i to što je dozvolila da se u postdejtonskom periodu čitav niz nadležnosti sa entitetskog nivoa prebaci na nivo Bosne i Hercegovine. Na to se gleda kao na puzajuću reformu ustava. Izjava Milorada Dodika praktično je sublimirala to nepovjerenje.
Omer Karabeg: Izgleda da ni bošnjački lider Bakir Izetbegović nije previše oduševljen inicijativom kongresmena Tarnera. On novu međunarodnu konferenciju ne smatra realnom i misli da bi ona, ako ne bude ozbiljno pripremljena, mogla – kako kaže – stvari povući unazad.
Elmir Sadiković: Stav gospodina Izetbegovića je izraz ravnodušnosti bošnjačke politike prema poretku i postojećim društveno-političkim odnosima u Bosni i Hercegovini. Mislim da nije ni dobro, niti politički mudro da se član državnog predsjedništva i lider najveće bošnjačke stranke, koja se smatra državotvornom, na taj način distancira od inicijative koja dolazi od člana američkog kongresa. To pokazuje da i u bošnjačkom nacionalnom korpusu postoje strukture kojima odgovara konzerviranje postojećeg stanja koje nije dobro. Moj je utisak – ne moram biti u pravu – da Bošnjaci danas u svijetu imaju mnogo manje prijatelja i mnogo manje podrške nego devedesetih godina.
Omer Karabeg: Da li bi Dejton 2 značio ukidanje Dejtonskog sporazuma? To tvrdi većina političara u Republici Srpskoj.
Miloš Šolaja: Taj strah postoji. Okolnosti u kojima se sada pokreće inicijativa za sazivanje nove međunarodne konferencije su apsolutno drugačije u odnosu na one kakve su bile kada je potpisan Dejtonski sporazum. Bosna i Hercegovine nije više u fokusu globalnih kriza. Devedestih godina kriza u Bosni i Hercegovini je tretirana kao jedna od najvažnijih kriza nakon kraja Hladnog rata i njome su se bavile i Sjedinjene Američke Države i Evropska unija. Danas se te zemlje bave Sjevernom Korejom, Bliskim i Srednjim istokom i tamošnjim ratovima, Kinom i azijskim zemljama. Imaju mnogo prečih i važnijih poslova nego što je Bosna i Hercegovina.
S druge strane, tačno je da BiH ima probleme, ali u suštini – funkcioniše. Kriza nije kao uoči rata. Ne vjerujem da bi neko mogao do te mjere zaoštriti krizu da bi moglo da dođe do otvorenog konflikta. Daleko smo od onog vremena kada je nastao Dejtonski sporazum, tako da su kalkulacije i spekulacije oko Dejtona 2 beskorisne i čak vrlo štetne, jer odvlače pažnju od rješavanja pravih problema.
Elmir Sadiković: Pretpostavljam da bi cilj Dejtona 2 bio revizija nedostataka Dejtonskog mirovnog sporazuma kako bi se BiH konstituisala kao moderna demokratska država i kako bi se stabilizirao mir. Najveći nedostatak Dejtonskog sporazuma je pretjerana zastupljenost etničkog elementa u ustavnoj konstituciji države koja isključuje sve građanske sadržaje. U temelju ustavne konstitucije svih demokratskih država je građanin. Bez primata individualnih i građanskih prava – uz primjerenu zaštitu nacionalnih prava – progresa u Bosni i Hercegovini neće biti i to je najveći izazov u transformaciji političkog poretka Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Zašto se danas u Republici Srpskoj na Dejtonski sporazum gleda kao na međunarodni dokument koji garantuje postojanje Republike Srpske?
Miloš Šolaja: Ne treba da zaboravimo da je jedna od tekovina Dejtonskog sporazuma međugranična linija razdvajanja između entiteta. Ta linija je za Republiku Srpsku posljednja linija odbrane. U Republici Srpskoj smatraju da je o svemu moguće razgovarati osim o teritorijalnim promjenama. To je nešto što se postavlja kao aksiom.
Omer Karabeg: Zašto su danas Bošnjaci mnogo kritičniji prema Dejtonskom sporazumu nego u prvim poratnim godinama?
Elmir Sadiković: U prvim poratnim godinama međunarodna zajednica je preko Visokog predstavnika provela zaista značajne političke i ekonomske reforme. Nakon propasti aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. godine međunarodna zajednica se povlači i odgovornost za provođenje reformi prenosi na domaće aktere. Bošnjaci očekuju obnovu angažmana međunarodne zajednice kakav je bio u prvim poratnim godinama, što po meni nije izvjesno.
Pri tome zanemaruju vlastitu odgovornost za stanje u državi, jer je bošnjačka politika uglavnom reaktivna i lišena političke inicijative. Tako da se baš i ne bih složio da su Bošnjaci danas kritičniji prema Dejtonskom sporazumu nego u prvim poratnim godinama. Možda griješim, ali ne vidim zahtjeve relevantnih političkih subjekata za radikalnom promjenom Dejtonskog sporazuma kakvih je bilo u prošlosti.
Omer Karabeg: Vladajuća stranka u Republici Srpskoj – Savez nezavisnih socijaldemokrata – insistira da je Bosna i Hercegovina dejtonska tvorevina i da ona nije ranije postojala kao država. O tome često govori i sam Milorad Dodik. S druge strane, akademik Mirko Pejanović kaže da je takvo insistiranje podloga za secesiju Republike Srpske.
Miloš Šolaja: Činjenica je da je Dejtonski mirovni sporazum uspostavio diskontinuitet između Republike Bosne i Hercegovine i države koja je nastala 1995. koja ima apsolutno drugačiji i politički sistem i unutrašnje odnose. Zato se zaista ne može govoriti o nekom nastavku, jer su nestale stare institucije i sve je usklađeno sa novim pristupom koji je definisan Dejtonskim sporazumom. Ne treba zaboraviti da su i pregovori u Dejtonu bili organizovani tako da je delegacija Republike Srpske bila dio delegacije Savezne Republike Jugoslavije, dok su Bošnjaci i Hrvati činili zajedničku delegaciju Republike Bosne i Hercegovine.
Već ta činjenica odvojenih delegacija zadire duboko u ustavne temelje BiH. I u svjetskoj literaturi Republiku Srpsku danas nazivaju polunezavisnim entitetom koji ima široku autonomiju. Republika Srpska je de facto nezavisna u većini stvari o kojima može samostalno da odlučuje. Recimo, 70-80 posto zakona, kojima se reguliše život građana, definiše se u entitetima. Upravo zbog toga se i govori da današnja Bosna i Hercegovina nema kontinuitet sa onom prethodnom. Čak i u preambuli dejtonskog ustava piše samo Bosna i Hercegovina bez prefiksa republika.
Elmir Sadiković: Ne slažem se sa kolegom Šolajom. Bosna i Hercegovina je još u ustavu SFRJ bila definirana kao država. U prvom članu Dejtonskog ustava nedvosmisleno se potvrđuje kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine i njen međunarodno-pravni subjektivitet. Prema tome, izjave gospodina Dodika su istorijski i pravno neutemeljene. Eniteti se nisu udružili u Dejtonu da bi konstituirali državu, oni izvode svoj legalitet iz modificirane državne strukture BiH koja je ustanovljerna Dejtonskim sporazumom.
Dodik je toga savršeno svjestan, jer nije potrebna posebna pamet da bi se razumjeli prvi, drugi i treći član ustava. Takvim izjavama stvara se negativna atmosfera u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, produbljuju se međunacionalne podjele i stvara napetost koja nas udaljava od demokratskog konstituisanja Bosne i Hercegovine i njene evropeizacije.
Miloš Šolaja: Prvi član ustava – to je tamo otvoreno navedeno – više se odnosi na međunarodno pravni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Ona zaista jeste priznata kao subjekt međunarodnih odnosa. Međutim, kada je riječ o unutrašnjim odnosima, oni su izvedeni iz činjenice da su delegacije stigle u Dejton u dva različita aviona. Činjenica je da su od Lisabonskih sporazuma pa nadalje postojala samo dva principa – da Bosna i Hercegovina ostane u granicama koje je je imala Socijalistička Republika BiH i da ima bliske veze sa susjednim državama, jer su Srbi zahtijevali da imaju vezu sa Srbijom, a Hrvati sa Hrvatskom. I to je ostvareno uvođenjem specijalnih, paralelnih veza koje entiteti ostvaruju sa tim državama. Dakle, možemo da govorimo o međunarodno-pravnom kontinuitetu Bosne i Hercegovine, ali je činjenica da je politički sistem dijametralno suprotan onome kakav je postojao do 14. decembra 1995. godine.
Elmir Sadiković: Pokušao sam dati pravno tumačenje onoga što piše u prvom članu ustava, gdje jasno stoji da Republika BiH nastavlja svoje pravno postojanje kao međunarodno priznata država sa modificiranom unutrašnjom strukturom. Sam dejtonski proces pregovaranja ne mijenja ove činjenice.
Omer Karabeg: Ima li Amerika posebnu odgovornost prema Bosni i Hercegovini, s obzirom da je ona tvorac Dejtonskog sporazuma?
Elmir Sadiković: Apsolutno ima. Sjedinjene Američke Države smatraju Dejtonski sporazum jednim od svojih najvećih vanjskopolitičkih uspjeha. On je kreiran pod dominantnim uticajem Amerike i bio je potvrda njene vojne supremacije u Evropi, jer Evropska unija tada nije bila sposobna da rješava konflikte na vlastitom prostoru. Sjedinjene Američke Države i dalje čvrsto stoje na načelima i principima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Do danas se tu ništa nije promijenilo.
Miloš Šolaja: Amerika ima interes da održi ovakav Dejtonski sporazum. Za nju je najvažnije da sve države jugoistoka Evrope, dakle i Bosna i Hercegovina, postanu članice NATO pakta. Međutim, danas taj proces ide u drugom pravcu. Republika Srpska je slijedeći Srbiju donijela deklaraciju o vojnoj neutralnosti. Šta će tim povodom da urade Sjedinjene Američke Države u ovom trenutku nije poznato, tim prije što se u spoljnoj politici Donalda Trampa sve više pojavljuje izolacionizam. Da li će SAD pojačati svoj angažman u jugoistočnoj Evropi? Za sada je on – a takav je već petnaestak godina – na nivou pomoćnika zamjenika državnog sekretara.
Elmir Sadiković: Svjedoci smo da Sjedinjene Američke Države i danas u kriznim situacijama na ovom prostoru veoma brzo reaguju. Kriza u Makedoniji je riješena upravo njihovom intervencijom. Američki potpredsjednik je posjetio Crnu Goru koja je primljena u NATO savez. Međutim, treba reći da je na ovom prostoru sve veći uticaj Rusije kao velike imperijalne sile koja sebe vidi kao tradicionalnog zaštitnika pravoslavnog hrišćanstva na Balkanu. Čini se da Rusija koristi vakuum na zapadnom Balkanu, kako bi se pozicionirala kao nezaobilazan politički faktor oslanjajući se prije svega na tradicionalne veze sa Srbijom.
Rusija nastoji da po svaku cijenu spriječi ulazak Srbije i BiH u NATO savez. Destabilizacijom zemalja zapadnog Balkana, posebno Bosne i Hercegovine, Rusija želi da obezbijedi bolju poziciju u geopolitičkom sukobu sa Zapadom. Ja sam uvjeren da će zbog tog sukoba ovaj prostor biti integrisan u euroatlantski političko-sigurnosni okvir. Ako pratimo američku vanjsku politiku od kraja Prvog svjetskog rata do danas – bez obzira na promjene predsjednika i administracije – interes Sjedinjenih Američkih Država za ovo područje uvijek je postojao.
Omer Karabeg: Predsjednik Dodik se protivi američkom angažmanu na zapadnom Balkanu. On je nedavno Hojta Jia, bivšeg američkog izaslanika za jugoistočnu Evropu, nazvao olupinom bivše američke administracije koji vodi antisrpsku politiku.
Miloš Šolaja: Činjenica je da je Hojt Ji funkcioner američkog spoljnopolitičkog aparata koji je preostao iz Obamine administracije, pa se iz njegovog političkog djelovanja i diplomatskih nastupa nije moglo zaključiti šta su u stvari ciljevi Sjedinjenih Američkig Država na Balkanu. Moramo znati jednu stvar – Amerika se ne bavi svim globalnim krizama istovremeno. Ona rješava krize jednu po jednu, dok ostale drži na stand by-u. To se događa i nama. Hojt Ji je ovih dana iznenada smijenjen, ili je podnio ostavku, što znači da ćemo tek na osnovu aktivnosti njegovog nasljednika vidjeti kakav bi mogao da bude američki pristup. Govori se da bi ga mogao naslijediti Džonatan Mur koji je dobar dio diplomatske službe proveo u regionu.
Inače, mislim da će nas Amerika i dalje držati na hladnom režimu i neće se značajnije angažovati dok se ne desi nešto bitno za njene interese. Tokom Hladnog rata mi smo bili na periferiji odnosa Zapada i Istoka, kao što smo i sada kada je u toku bitka za liniju razgraničenja između Istoka i Zapada. To je u ovom trenuku i američki i ruski prioritet. A što se tiče Rusije, njen angažman na Balkanu zasnovan je na dva faktora – pravoslavnoj i panslavenskoj tradiciji. Tome treba dodati i socijalističku tradiciju.
Elmir Sadiković: Dodikova retorika je izraz nedostatka kulturnih manira u političkoj komunikaciji. Zanimljivo je, međutim, da je Dodikova izjava o Hojt Jiu suprotna onome što govori Aleksandar Vučić koji sasvim korektno tumači stavove Hojta Jia kao stavove Stejt departmenta. Hojt Ji ne kreira američku vanjsku politiku, već je provodi. Tačno je da je podnio ostavku, ali se govori da bi mogao postati ambasador u Makedoniji ili možda čak i u Bosni i Hercegovini. Čini mi se da je gospodin Dodik, nakon što je stavljen na američku crnu listu i nakon njegove međunarodne izolacije koja je uslijedila, svoju političku sudbinu u potpunosti stavio u ruke Rusije koja ga, po meni, i drži na vlasti.
Inače, ne postoje antisrpske, antibošnjačke ili antihrvatske politike velikih sila. One se prije svega rukovode svojim interesima i mi, kao mali narodi i male države, trebamo prepoznati vlastite interese u toj velikoj geopolitičkoj igri. A ja mislim da je naš interes da pripadamo zapadnom civilizacijskom krugu i da usvojimo vrijednosti zapadne civilizacije. Zato je naša budućnost u Evropskoj uniji.
Omer Karabeg: Ako se nastavi kriza u Bosni i Hercegovini, ako bi mir bio ponovo ugrožen, mislite li da bi moglo doći do sazivanja nove međunarodne konferencije kako bi se izbjegao novi sukob?
Miloš Šolaja: Ovdje je već jednom mir bio uspostavljen intervencijom međunarodne zajednice. Veliko je pitanje šta bi se desilo nakon slijedećeg rata – kakav bi on bio, ko bi ga izazvao, ko bi ga započeo i s kojim ciljevima. Ono što mene u ovom trenutku ohrabruje jeste da nema volje za ratom. Ima nekih zuckanja koja dolaze prije svega od nekih biznismena koji su u ratu jako dobro živjeli, ali oni nemaju ni političku, ni ekonomsku, ni bilo kakvu drugu moć.
Na kraju krajeva, mi smo se i politički, i ekonomski, i emocionalno toliko ispraznili da rata ne može biti. Moramo da shvatimo da je mir jedino što u ovom trenutku Bosnu i Hercegovinu drži na okupu. Prema tome, jako je važno da održimo taj mir i da pokušamo da donesemo demokratski ustav koji će biti izraz volje sva tri naroda.
Elmir Sadiković: Mir je najveća vrijednost, ali mir u Bosni i Hercegovini danas, kao i u prošlosti, ne ovisi o odnosima unutar BiH, već o odnosu snaga u međunarodnoj zajednici. U postojećem međunarodnom poretku opstanak Bosne i Hercegovine kao države nije upitan, niti je njen raspad moguć. Svjedoci smo intenzivnog naoružavanaja naših susjeda – Srbije i Hrvatske i jačanja nacionalizama u tim zemljama, mada u ovim geopolitičkim okolnostima izbijanje novih sukoba nije realno.
Mir moramo čuvati po svaku cijenu. Bolje se pet godina dogovarati, pa makar se i ne složili, nego jedan dan ratovati. Mislim da nijednom narodu nije do rata. Stabilizacija mira prije svega ovisi o našoj ubrzanoj integraciji u Evorpsku uniju. Raduje me ubrzani put Srbije ka Evropskoj uniji i vjerujem da će taj proces pozitivno uticati i na Bosnu i Hercegovinu. Mislim da bi se mir učvrstio ulaskom zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju. A što se tiče NATO saveza, o tome u Bosni i Hercegovini postoje različita stajališta. Ali, to je proces i vidjećemo kako će se na kraju završit
(slobodnaevropa.org)