Piše: Husnija Kamberović

U Sarajevskoj Kiraethani na Bentbaši je 20. februara 1903. održana skupština na kojoj je formirano muslimansko kulturno društvo „Gajret“. Dvije decenije poslije, 1924, formirano je novo društvo „Narodna uzdanica“, a godine 1945. stvoreno je društvo „Preporod“, koje je 1949. zabranjeno. Mnogo godina kasnije, 5. oktobra 1990., u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu, u prisustvu više od 300 ljudi, održana je Obnoviteljska skupština Kulturnog društva Muslimana „Preporod“. Uvodni referat je podnio prof. dr. Muhsin Rizvić koji je podsjetio kako je nakon Drugog svjetskog rata formiran „Preporod“, koji je objedinio predratna društva „Gajret“ i „Narodnu uzdanicu“. Rizvić je istakao kako je obnavljanje „Preporoda“ značilo „izraz naše sadašnjosti i potrebe našeg bića da bismo ravnopravno i samouvjereno stupili u kulturno poređenje sa drugim narodima“. Rizvić tada nije govorio o sličnostima i razlikama sa društvom koje je zvanično ukinuta 1949. godine, ali su u pripremama obnoviteljske skupštine vođene diskusije o tome da li je potrebno obnoviti društvo koje je, zapravo, stvoreno 1945. godine i koliko je to društvo imalo kontinuitet sa kulturno-prosvjetnim društvima stvaranim početkom 20. stoljeća s ciljem stvaranja muslimanske sekularne inteligencije. Dok je Organizacioni odbor, kojeg su činili istaknuti muslimanski intelektualci, poput Muhsina Rizvića, Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Muniba Maglajlića, Hajrudina Numića, Atifa Purivatre, Mustafe Imamovića, Muzafera Hadžagića, Nedžada Kurte, Hajrudina Numića, Mersada Berbera i drugih, od sredina 1990. radio na obnovi društva „Preporod“, bilo je prijedloga da je nužno stvoriti posve nove društvo, kako bi se napravila jasna distinkcija u odnosu na društvo koje su 1945. stvorili komunisti „kao formu općeg kulturnog i drugog pritiska i negacije Muslimana“. Prevladalo je, ipak, uvjerenje kako je nužno obnoviti „Preporod“ kako bi se na to društvo „prenijela sva prava i potraživanja uzurpirane imovine (…) ali bez ikakvog kontinuiteta u sadržaju i intetncijama rada sa društvom „Preporod“ [koje je djelovalo od 1945. do 1949. godine]“. Obnovljeno društvo 1990. imalo je cilj prije svega raditi na kultunoj afirmaciji Muslimana. Ubrzo su stvorene odružnice „Preporoda“ u gotovo svim gradovima u Bosni i Hercegovini, te u ostalim većim gradovima Jugoslavije gdje su živjeli Muslimani. U Zagrebu je 2. maja 1991. u prepunoj kristalnoj dvorani hotela „Internacional“ održana osnivačka skupština Kulturnog društva Muslimana „Preporod“. Skupština je predstavljala ne samo osnivanje društva „u čijem temelju je čuvanje svih vrijednosti nacionalnog identiteta Muslimana“, nego istodobno i „manifestacija zbližavanja na kulturnom i svim drugim planovima Muslimana i Hrvata“. Cilj stvaranja „Preporoda“ je prvenstveno bio da „organiziranjem znanstvenih skupova i izložbi, književnih i umjetničkih večeri, te raznih drugih kulturnih priredbi i istraživanjem i skupljanjem povijesne dokumentacije, pomogne boljem upoznavanju“ Muslimana i Hrvata. Također je naglašeno kako će „Preporod“ raditi na tome „kako bi sputavana istina o nacionalnom, kulturnom i političkom identitetu muslimanskog naroda prodrla u javnost“. Na ovoj skupštini je istaknuto kako Muslimani koji žive i radxe u Hrvatskoj „imaju jednu domovinu u kojoj su rođeni ili iz koje potječu i domovinu Hrvatsku, u kojoj stvaraju i u kojoj se ostvaruju. Ustav im daje pravo na kulturnu autonomiju, a njihova posebnost, koju ističu, ne distancira ih od Hrvata“. Budući da su stjecajem povijesnih okolnosti mnogi dokazi muslimanskog identiteta „pali u zaborav“, zadaća je „Preporoda“ da potiče kulturno stvaralaštvo Muslimana u Hrvatskoj. Na zagrebačkoj skupštini je naglašeno kako je središte „Preporoda“ u Bosni, a ogranci se šire svuda po Jugoslaviji. Prvi predsjednik „Preporoda“ u Zagrebu bio je književnik Ibrahim Kajan.

A počelo je nekada davno, još krajem 19. stoljeća, kada su se čitaonice ili kiraethane počele postepeno pretvarati u šira društva oko kojih je nicala muslimanska sekularna inteligencije. Nije prošlo puno vremena od 19. VII. 1888., kada je jedna grupa prorežimski orijentirane muslimanske inteligencije u Sarajevu, na Bendbaši, otvorila prvu Muslimansku čitaonicu (kiraethanu), koja je postala stjecište prve generacije muslimanskih književnika i prvih istaknutih muslimanskih političkih aktivista, do 20. 2. 1903, kada je u istoj čtaonici održana Skupština na kojoj je formiuan „Gajret“. U međuvremenu su se širom Bosne otvarale čitaonice, te razni đački domovi (konvikti), u kojima su smještaj nalazili đaci koji su se školovali izvan mjesta svoga boravka. Sve to je uticalo na stvaranje muslimanske sekularne inteligencije na prijelazi iz 19. u 20. stoljeće.

Formiranje “Gajreta”. Od “Bosanskog azila” u Beču do “Pomoći” u Sarajevu

Inicijativa za osnivanje jednog muslimanskog društva za pomaganje siromašnih đaka na srednjim i višim školama potekla je 1900. godine od strane braće Ahmed-bega i Ibrahim-bega Defterdarevića, kada se jedan dio studenata iz BiH u Beču našao u teškoj materijalnoj situaciji i bez mogućnosti da nastavi dalje školovanje. Tada je grupa mladih intelektualaca, među kojima su bili Safvet-beg Bašagić, Salih Aličehić, Edhem Mulabdić, Hajdar Fazlagić, Ahmed Šćeta, Riza-beg Kapetanović, Sejdali-beg Filipović, Hamdi-beg Mutevelić i drugi, u zimu 1901/1902. godine, odlučila je osnovati društvo koje će pomagati siromašne muslimane đake u osnovnim i srednjim školama.

Postoje dvije verzije o počecima samoga “Gajreta”. Prema jednoj verziji, grupa intelektualaca je u zimu 1901/1902. godine “na jednom sastanku u maloj, prizemnoj i zadimljenoj sobici”, odlučila osnovati društvo za pomaganje đacima, te zaključila “da se pokretačka skupština sazove prigodom dojdućih konjskih trka u Butmiru, kada najveći dio bosanskohercegovačke elite i notabiliteta bude na okupu na Ilidžama i Sarajevu”. Već na ovom sastanku Riza-beg Kapetanović je pozivajući prisutne da daju prilog za stipendiranje đaka, riječima “gajret, braćo, gajret” dao i ime društvu.

Prema drugoj verziji, nakon što je na ovom prvom sastanku odlučeno da se formira društvo, Bašagić je iskoristio trke u Butmiru i prisustvo najznačajnijih muslimanskih prvaka, begova, aga i trgovaca, te sazvao jedan sastanak u sarajevskoj Ruždiji, kojem je prisustvovalo oko 40-50 uglednih ličnosti. Na ovom je sastanku odlučeno da se osnuje društvo pod imenom “Gajret”, te je formiran Privremeni odbor na čijem čelu je bio Safvet-beg Bašagić, koji je u narednom razdoblju pripremao Pravila i za 20. februra 1903. sazvao skupštinu Društva u sarajevskoj Kiraethani na Bendbaši. Taj datum se zvanično smatra datumom osnivanja društva “Gajret”. Osnivačka skupština Društva “Gajret” na Bendbaši održavala se u vrijeme „prvog bošnjačkog kulturnog preporoda“, kojega je nosila prva generacija evropski obrazovanih muslimanskih intelektualaca. Oni su u okviru svojih kulturno-preporodnih akcija 1900. pokrenuli list “Behar”, kao prvi književni časopis, osnovali sportsko društvo “El-kamer”, Muslimanski klub, više čitaonica i trezvenjačkih društava, list “Ogledalo”, Islamsku dioničku štampariju, prvu muslimansku zemljoradničku zadrugu itd. Paralelno s ovim kulturnim preporodom tekao je od 1899. i pokret za vjersku i prosvjetnu autonomiju, koji je, također, bio zahvaćen podjelama i krupnim neslaganjima nosilaca pokreta.

U takvoj atmosferi podvojenosti održana je skupština na Bendbaši. Suvremeni izvještaji ističu da je na skupštini sudjelovalo 100 osoba, među kojima su dominirali mladi. Skupštinu je otvorio i njome rukovodio predsjednik Privremenog odbora dr. Safvet-beg Bašagić. Tok Skupštine pokazao je svu podijeljenost i neslaganje unutar muslimanske zajednice toga vremena, pa je čak bilo prijedloga da se osnivanje Društva “iz političkih razloga” i zbog “nejednodušnosti Muslimana” odgodi na neodređeno vrijeme. Argumenti ovih koji su predlagali odlaganje osnivanja Društva nalazili su se u izostanku podrške vođa autonomnog pokreta jednom takvom poduhvatu, a ta je podrška izastala zbog toga što su vođe pokreta smatrale da je osnivanje Društva “djelo nekoliko mladića koji ne uživaju podršku širih krugova i inteligencije” i zbog toga što “nema unutra medresa i hodža”. Ipak, uprkos tome, na intervenciju reisu-l-uleme Teufik-ef. Azabagića na Skupštini je odlučeno da se osnuje Društvo, a za prvoga predsjednika je izabran dr. Safvet-beg Bašagić. Bašagićev izbor za predsjednika Društva označio je pobjedu one grupe inteligencije koja se zalagala za suvremeno obrazovanje i usvajanje tekovina zapadnoevropske kulture, ali ne uz isključivi oslonac na austrougarsku vlast i ne uz potporu Vlade . Društvo “Gajret” je bilo orijentirano u tom smislu, što se vidi i iz toga da je predviđeno da društvo pomaže samo đake i studente koji se školuju u BiH i Austro-Ugarskoj Monarhiji, a ne i one koji pohađaju teološke studije u Kairu i Istanbulu. Ova pobjeda modernizma nad tradicionalizmom pokazat će se jako važnom za dalji društveni razvoj Bošnjaka. To nije značilo odustajanje od religioznih normi, nego jedino prilagođavanje novim uvjetima. Sama činjenica da je reisu-l-ulema dao podršku osnivanju Društva govori u prilog tvrdnji da je “Gajret”, mada mu se suprotstavilo vođstvo muslimanskog autonomnog pokreta, koga su u to vrijeme uglavnom činili pripadnici uleme, u izvjesnoj mjeri uspio nadjačati muslimanski partikularizam i objediniti naizgled teško objedinjujuće strukture muslimanskoga društva.

Hrabro koračanje kroz historiju. Uvlačenje društva u političke igre

Prve četiri godine rada Društvo se uglavnom bavilo svojim osnovnim zadatkom: stipendiranjem đaka na srednjim školama i dijeljenjem potpora. Grupa tzv. “napredne” muslimanske inteligencije, koja je vodila Društvo, ubrzo se podijelila, što je podstaklo struju koja je vodila autonomni pokret da 1907. preuzme Društvo u svoje ruke. Novi predsjednik je postao ugledni član Muslimanske narodne organizacije i pripadnik bogate sarajevske begovske porodice, Mahmud-beg Fadilpašić. Tada je “Gajret” uvučen u razne političke igre iz kojih se više nikada neće izvući. S druge strane, ovim činom je u funkciju “Gajreta” stavljena već izgrađena politička mreža Muslimanske narodne organizacije, pa je društvo znatno povećalo broj đačkih i studentskih stipendija, a proširena je i izdavačka djelatnost. Društvo je već 1908. promijenilo i svoja Pravila omogućavajući da se potpore pružaju i studentima na teološkim fakultetima u Kairu i Istanbulu, a ne samo studentima koji su studirali na prostoru Austro-Ugarske monarhije, kakav je slučaj bio dotad. Time je “Gajret” ne samo uvećao svoje članstvo nego znatno proširilo svoju aktivnost čime je i njegova podrška u narodu porasla. Na taj način je “prelazak Društva u ruke opozicione Muslimanske narodne organizacije u izvjesnom smislu pozitivno se odrazio na njegov dalji razvitak”. Svojim insistiranjem da se društvo usmjeri prije svega na stipendiranje studenata na teološkim studijama u Istanbulu nova uprava “Gajreta” je, prije svega, ispoljavala svoju političku orijentaciju (održavanje veza sa Istanbulom) te “dokazala da se zna demagoški koristiti tradicionalističkom naklonošću muslimanskih masa prema teološkim studijama i Carigradu u cilju lakšeg pridobijanja za društvo “Gajret” i njegov program”. U svakom slučaju, od 1907. “Gajret” je jako politizirao svoj rad. Društvo je 1914., zbog poznatih događaja i atentata u Sarajevu na Franza Ferdinanda, likvidirano, ali na specifičan način: pod izgovorom da nije održana redovna godišnja skupština Vlada je zabranila rad dotadašnjeg Glavnog odbora “Gajreta”.

Poslije stvaranja zajedničke jugoslavenske države 1918. politiziranje rada “Gajreta” i dalje se nastavilo. Naredbom Policijske uprave u Sarajevu pozvano je rukovodstvo “Gajreta” da obnovi rad društva, pa je početkom 1919. to rukovodstvo preuzelo društvenu imovinu od strane Vakufsko-mearifskoga sabora i započelo sa organiziranjem društva ne terenu. Sukobi različitih političkih struja među muslimanima jasno su se ispoljavali u pokušajima ovladavanja ovim društvom. Zahvaljujući snažnoj podršci režima ubrzo su prevagu u “Gajretu” preuzeli pripadnici mlađe generacije muslimanske inteligencije, prosrpski orijentirane i politički okupljene oko stvarno bezutjecajne Jugoslovenske muslimanske demokracije, dok su pristalice politički utjecajne, ali opoziciono orijentirane, Jugoslovenske muslimanske organizacije, ostale izvan utjecaja na rad društva. Vodeći faktori Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije, smatrali su “Gajret” vrlo pogodnim instrumentom “nacionaliziranja” muslimana, posebno školske i studentske omladine, u pravcu srpske politike. U skladu s tim ciljevima u Beogradu je u septembru 1923., umjesto dotadašnjeg “Gajretovog” pododbora, formirano posebno društvo pod nazivom “Beogradski Gajret Osman Đikić”. Osnovi zadatak ovog društva bio je da “uputi naše muslimane na školovanje u Beograd ili ma koje drugo nacionalno zdravo mesto”. Vlasti su obilno pomagale beogradski “Gajret”, pa mu je i sam kralj Aleksandar, kao svoj lični prilog, stalno davao mjesečnu donaciju.

blank

Protuteža “Gajretu” – osnivanje “Narodne uzdanice”

Zbog političke zloupotrebe “Gajreta”, a bez mogućnosti znatnijega utjecaja na njegovu orijentaciju, rukovodstvo Jugoslavenske muslimanske organizacije je 1922./1923. odlučilo osnovati novo kulturno-prosvjetno društvo pod nazivom “Narodna uzdanica”. Bilo je to prvo društvo muslimana koje je imalo domaći, a ne arapski naziv. Osnovni cilj je bio da se institucionalno parira “Gajretu” i da se neutralizira njegov utjecaj među muslimanima. Rukovodstvo JMO je isticalo kako je “Gajret” prestao biti kulturno-prosvjetno društvo nego se pretvorio u “političku frakciju” čije je djelovanje postalo “sredstvom nasilnog srbiziranja muslimanskog podmlatka”, što “unosi razdor u muslimanske redove”. Osnivanje “Narodne uzdanice” tumačilo se potrebom odgajanja muslimanske omladine “u istinskom i narodnom smislu, da bude ponosna i narodna i da osjeća jednakost s narodom našim”.

Tokom 1923. izrađena su pravila novog društva, da bi poslije dugih političkih zapleta i polemika, u oktobru 1924. u prostorijama Jugoslavenskog muslimanskog kluba, bivšoj kiraethani (čitaonici) na Bandbaši, na istom mjestu gdje je 1903. formiran “Gajret”, održana osnivačka skupština “Narodne uzdanice”.

Politički inat ili stvarna potreba?

Stvaranjem “Narodne uzdanice” izostala je podrška u narodu koju su osnivači društva očekivali. Nisu samo optužbe, koje su bile neutemeljene, o navodnoj prohrvatskoj orijentaciji društva, utjecale na njegov nepovoljan položaj u prvom razdoblju djelovanja, nego više uvjerenje da je “političko-partijski inat”, čiji je cilj bio potkopavanje utjecaja “Gajreta”, važniji motiv osnivanja “Narodne uzdanice” od stvarne potrebe na terenu. Bez obzira na podršku koju je “Narodnoj uzdanici” pružala Jugoslavenska muslimanska organizacija, novo društvo nije uspjelo potkopati temelje “Gajreta” iz jednostavnog razloga što je “Gajret”, uprkos nacionalno-političkoj orijentaciji koju je zagovarao njegov vrh, uspješno obavljao svoju kulturno-prosvjetnu misiju. Osim toga, “Gajret” je finansijski puno bolje stajao zbog izravne podrške vladajućega režima, dok je rad “Narodne uzdanice” bio prepušten vlastitim prihodima i članarini, a tu je već kod muslimana bio prisutan “poznati nehaj i nerazumijevanje za ovako važne ustanove”. Uz sve to rukovodstvo JMO, koje je stajalo iza osnivanja “Narodne uzdanice”, nije imalo posebnoga smisla za kulturno-prosvjetni rad. Paralelnim djelovanjem “Gajreta” i “Narodne uzdanice” i političkim obračunima koji su se vodili preko ovih društava, dalje je produbljivana nacionalno-politička polarizacija muslimana. “Gajret” je kontinuirano imao podršku vladajućeg režima, dok je “Narodna uzdanica” dijelila sudbinu Jugoslavenske muslimanske organizacije.

blank

Bez obzira na različitu i oprečnu političku orijentaciju rukovodstava “Gajreta” i “Narodne uzdanice”, oba su društva radila na istom zadatku školovanja, prosvjećivanja i kulturnog uzdizanja muslimana. Zbog toga su se 1925. javile ideje o spajanju “Gajreta” i “Narodne uzdanice” i objedinjavanju njihovog rada. Ovo je pitanje osobito aktualizirano u vrijeme priprema za Kongres Muslimana intelektualaca koji je, povodom 25-godišnjice osnivanja “Gajreta”, održan u Sarajevu 1928. godine. Zanimljivo je da pred Drugi svjetski rat snažniji poticaji u pravcu objedinjavanja rada dolaze iz “Gajreta” nego iz “Narodne uzdanice”. Tako je, na primjer, sredinom 1939. na “Gajretovoj” skupštini, predloženo da se koordinira rad “i sa onim snagama izvan “Gajreta” koje rade na istim ili sličnim zadacima. Objedinjavanje tih snaga stvorilo bi povoljne uvjete za razvoj jednog snažnog kulturnog i narodnog pokreta u čijem centru bi stajao “Gajret” kao najsnažnije muslimansko društvo”. Osim ovih inicijativa, i na Konferenciji muslimanske školovane omladine u Beogradu 1939. predloženo je osnivanje saveza društava “Gajret” i “Narodna uzdanica” s krajnjim ciljem objedinjavanja njihovog rada.

Izbijanje Drugog svjetskog rata prekinulo je sve diskusije o objedinjavanju ovih društava. Sa ratom su nastupile nove okolnosti u radu muslimanskih kulturno-prosvjetnih društava. Vlasti Nezavisne države Hrvatske zabranile su rad “Gajreta” i naredile “Narodnoj uzdanici” da preuzme njegovu imovinu i njegove stipendiste. Suprotno očekivanjima vlasti, rukovodstvo “Narodne uzdanice” je ovu odluku o preuzimanju “Gajretove” imovine primilo bez intuzijazma i provelo je uz dosta oklijevanja tek koncem jula 1941. godine. Stvarno ujedinjenje dva društva i stvaranje “Preporoda” izvršeno je tek nakon rata, ali pod bitno drukčijim društvenim i političkim okolnostima.

“Prosrpska” i “prohrvatska” orijentacija?

Uvjerenje o “prosrpskoj” orijentaciji “Gajreta” i “prohrvatskoj” orijentaciji “Narodne uzdanice” već je postalo stereotip. Činjenica da je u Beogradu od septembra 1923. umjesto dotadašnjeg “Gajretovog” pododbora postojalo posebno društvo pod nazivom “Beogradski Gajret Osman Đikić”, a da je jedan od najsnažnijih odbora “Narodne uzdanice” djelovao u Zagrebu, utjecao je na stvaranje ovih stereotipa. Ipak, “Gajret” je bio nešto aktivniji u političkoj propagandi u pravcu srpske političke orijentacije, nego je to radila “Narodna uzdanica” u pravcu hrvatske političke orijentacije. Ne može se osporiti da je “Narodna uzdanica” radila u pravcu pridobijanja muslimana za hrvatsku nacionalnu ideju “ali bez nametljivog hrvatskog nacionaliziranja”. Suština je, međutim, u tome da je to “opredjeljivanje” bilo prije svega politički motivirano i imalo je politički, a ne etnički prizvuk. “Gajret” je 1903. godine osnovala grupa intelektualaca koja se u političkom smislu opredjeljivala u “prohvatskom” smislu, ali je od 1907. upravu preuzela grupa koja će se u političkom smislu “opredjeljivati” u “prosrpskom” pravcu. S druge strane, budući da se “Gajret” smarao “prosrpskim” društvom, “Narodna uzdanica” se sve više počela tretirati kao “prohrvatski” opredijeljeno društvo, mada to nikako nije proizilazilo iz njenoga Programa. Jednako koliko i u vrijeme austrougarske uprave, kada je “opredjeljivanje” u “prosrpskom” pravcu označavalo opozicioni stav prema režimu, toliko je i u razdoblju između dva svjetska rata to bilo odraz odnosa prema režimu. “Gajret” je imao podršku vladajućega režima i njegovo se rukovodstvo u političkom smislu izjašnjavalo u “prosrpskom” pravcu, dok je “Narodna uzdanica” bila politički opoziciono usmjerena i njeno se rukovodstvo više opredjeljivalo u “prohrvatskom” pravcu. To, međutim, nije ništa više značilo nego iznošenje političkih stavova rukovodstava tih društava. Čak je došlo i do izmjena naziva društava, tako da je, pod utjecajem režima u Beogradu, 1929. “Gajret”, čiji je zvanični pokrovitelj od 1923. bio prestolonasljednik Petar II Karađorđević, promijenio naziv u “Srpsko muslimansko kulturno-prosvjetno društvo”, što je bilo donekle paradoksalno s obzirom na zvanično proklamirano integralno jugoslavenstvo u razdoblju šestojanuarske diktature. S druge strane, “Narodna uzdanica” je, također pod izravnim utjecajem režima Nezavisne države Hrvatske, 1941. godine promijenila naziv u “Hrvatsko-muslimansko kulturno društvo”. Tokom Drugog svjetskog rata djelovala je samo „Narodna uzdanica“, a rad „Gajreta“ je bio zabranjen.

(historiografija.ba)