Piše: Saud Grabčanović
Biografija Hrvoja Vukčića Hrvatinića
Hrvoje Vukčić Hrvatinić je rođen u gradu Kotoru, koji se danas zove Kotor Varoš oko 1350. godine u kojem je i umro1416. godine. On potiče iz čuvene bosanske plemićke porodice Hrvatinić. Prvi dio dvostrukog prezimena Hrvoje je nosio po imenu svog oca Vukca, a drugi dio po djedu koji se zvao Hrvatin. Hrvoje je bio veliki vojvoda bosanski, knez Donjih kraja i ostalih (danas su to zapadna područja Bosne i Hercegovine, Bosanska krajina i dijelovi dalmatinske Zagore i Dalmacije). Jedno vrijeme kao nagradu od cara i kralja Sigismunda dobio je posjede u Dalmaciji sa gradom Splitom, te je nosio titulu herceg grada Splita, a pod svoju upravu, pored priobalja, dobio je i niz jadranskih otoka: Brač, Hvar i Korčulu i druge.
Hrvoje Vukčić-Hrvatinić bio je najstariji sin vojvode Vukca, koji je umro oko 1378. godine. Majka mu se zvala Katarina, ona je bila sestra bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. (Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. IX, str. 16.) Hrvoje se pominje prvi put u ispravi iz 1376. godine kao knez i vjerni vitez tadašnjeg ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I Anžuvinca. Godine 1380. naš prvi kralj Tvrtko I Kotromanić dodijelio mu je naslov velikoga vojvode i darovao posjede u župi Lašvi. Nakon smrti ugarskog kralja Ludovika I koji nije imao muških potomaka, došlo je do borbe za ugarsko prijestolje između Žigmunda (Sigismunda) Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. Borba za ugarsko prijestolje se na kraju pretvorila u pravi mali građanski rat u Ugarskoj, u sklopu koje su tada bile Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Češka, Slovačka, dijelovi Austrije, Transilvanija, Srem, Vojvodina, Bačka, sjeverni dijelovi Srbije, kao i župe Usora i Soli u Bosni. Hrvoje je sudjelovao u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Žigmunda (Sigismunda) Luksemburgškog i to kao pristalica Ladislava Napuljskog. Ladislav je bio sin ubijenog kralja Karla II, a time i daljnji rođak davno preminulog kralja Ludovika I. Ladislav je uz pomoć svojih pristalica, koje je predvodio Hrvoje, zauzeo Zadar godine 1403. Nakon krunisanja u Zadru za ugarsko-hrvatskog kralja 1403. godine, Ladislav Napuljski je postavio Hrvoja za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i novostvorenoj Vrbaskoj banovini, te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu. Od tada je Hrvoje nosio titulu herceg grada Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki ban Vrbaske banovine i knez Donjih kraja. Hrvoje je u to vrijeme kovao svoj vlastiti novac. Za vrijeme njegovog boravka u Splitu „krstianin“ (bogumilski sveštenik) Hval napisao je za njega na bosančici iluminirani rukopis, poznat kao Hvalov zbornik (misal), a katolički pop-glagoljaš Butko napisao je Hrvojev misal. Oba ova misala i danas postoje i oni su svjedočanstva državnosti naše Bosne.
Građanski rat u Ugarskoj nije stao sa Ladislavovim krunisanjem u Zadru. Rat se nastavio, te je na kraju kao pobjednik iz dinastičke borbe za ugarsko prijestolje izašao bivši kralj Žigmund (Sigismund), koji je ponovno postao kralj Ugarske, a nešto kasnije i car Svetog rimskog carstva. Poraženi Ladislav je pobjegao iz Zadra u Italiju. Sukob između Ladislava i Žigmunda je izazvao rat Ugarske sa Mletačkom Republikom. Ladislav, uvidjevši da gubi rat, prije nego što je abdicirao i pobjegao, prodao je Mlečanima dalmatinske gradove za 100.000 dukata. Lukavi Bosanac Hrvoje je odmah nakon Ladislavovog bjegstva prešao na Sigismundovu stranu i dao mu prisegu vijernosti. Ugarski kralj Sigismund mu nije odmah oduzeo posjede koje mu je darovao bivši kralj Ladislav, u nadi da će ga tako pridobiti na svoju stranu. Hrvoje se nakon Sigismundove pobjede povukao na svoje posjede u zapadnoj Bosni.
Kao jedan od najmoćnijih velikaša u Bosanskom kraljevstvu Hrvoje je imao veliki uticaj na izbor kralja Ostoje za bosanskoga kralja 1398. godine. Ubrzo je došao u sukob sa kraljem Ostojom, pa je preko svojih ljudi uticao na njegovo svrgavanje s prijestola i na izbor novog bosanskog kralja, Tvrtka II Tvrtkovića 1404. godine, koji je bio sin kralja Tvrtka I. U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Žigmunda (Sigismunda) Luksemburškog. Ovaj potez se pokazao kobnim po Bosansko kraljevstvo, jer je zbog njega Žigmund Luksemburški objavio rat Bosni i napao je. Nakon te vojne intervencije 1408. godine i pokolja bosanske vojske kraj grada Dobora, Hrvoje je opet prešao na Sigismundovu stranu. Pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom i naslov hercega, te upravu nad mnogim gradovima, medu njima i Požegom. Međutim, sa ugarskom pobjedom u Bosni počela je stvarno slabiti moć Hrvatinića, posebno nakon ponovnog izbora Ostoje za bosanskog kralja. Nakon mnogih sukoba Sigismund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, otoke Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu. Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija. Bosansko plemstvo i sam kralj su podržali ovu Hrvojevu inicijativu, pa su odlučili da sakupe zajedničku vojsku i da krenu u rat protiv Ugarske. Na Hrvojev poziv u pomoć bosanskoj vojsci došle su osmanske trupe iz Rumelijskog sandžaka pod komandom Isa-bega Ishakovića, koji je porijeklom bio iz Hercegovine iz roda Hranića koji su sa Hrvatinićima bili u srodstvu! Velika ugarska vojska u kojoj je bilo jako puno Hrvata koji su bili njihovi vazali, provalila je opet u Bosnu početkom avgusta 1415.godine. Ugarska je vojska uspjela prodrijeti do u blizinu grada Doboja, gdje ju je dočekala udužena bosansko-turska vojska 10. avgusta 1415. godine i nanijela joj katastofalan poraz. Nakon teškog poraza Ugarska se vojska povukla, a dolazak osmanske vojske u pomoć Bosancima bio je put turskom prodoru u Bosnu i njenom konačnom padu. Sljedeće godine Hrvoje je umro. (Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. IX, str. 16.)
Prema poznatim podacima Hrvoje se ženio dva puta. Ime njegove prve žene, sa kojom je imao svog jedinog sina Balšu, nije poznato. Druga žena mu je bila Jelena Nelipčić iz poznate hrvatske plemićke porodice, sa kojom se vjenčao 1401. godine. Sa Jelenom Hrvoje nije imao djece. Jelena je igrala značajnu ulogu u upravljanju muževim posjedima, posebno u Hrvatskoj. Kao splitska vojvotkinja, Jelena je naredila izrađivanje rake svetog Dujma. Kako sam već rekao, Hrvoje je imao samo jednog sina Balšu. Balša Hercegović rođen je u Kotor Varoši 1380. Godine, a umro je 1416. godine. I on je, kao otac, bio bosanski veliki vojvoda. Nije poznato ko mu je bila majka, pretpostavlja se da je Balša bio Hrvojev sin iz prvog braka.
U izvorima se Balša prvi put spominje 1398. godine kada je zapovijedao vojskom koja je osvojila grad Dubicu i Dubičku županiju. Godine 1403. bio je primljen u splitsko plemstvo, a otac mu je 1405. godine predao na upravu otoke Brač, Hvar, Vis i Korčulu. Naslijedio je oca na položaju velikog vojvode i kneza Donjih kraja, ali nije se uspio nametnuti u Bosni. Balša nije dugo nadživio svog oca, umro je krajem iste godine kad i otac, a iza sebe je ostavio dvije kćeri: Katarinu, udatu za kneza Tvrtka Borovinića i Doroteju, koja je prvo bila udata za kneza Ivana IV Blagajskog, a potom za kneza Martina IV Frankopana. Obje njegove kćerke spominju se između 1418. i 1423. godine u vezi s nasljeđivanjem Hrvojeve imovine u gradu Dubrovniku. (Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. IX, str. 16.)
(nastaviće se)