Piše: Saud Grabčanović
Bosanska plemićka porodica Hrvatinić:
(Horvatić, Stipančić Hrvatinić, Stipanić, Stjepanić)
Porijeklo i njeni istaknuti članovi
Hrvatinići su vlastelinski rod koji je postojao u srednjovjekovnoj Bosni od 13. do 15.vijeka. (http://archive.org/stream/vojvodahrvojevu01igoog#page/n34/mode/2up.)
Bosanski plemići Hrvatinići su naročito snažno uticali na razvoj političkih prilika u bosanskoj državi, kao i u susjednim hrvatskim krajevima u 14. i na početku 15. vijeka. Uz njih je u drugoj polovini 20-tih godina 14. vijeka vezan i prvi spomen institucionalno izgrađene Crkve bosanske, uz koju su pristajali neki članovi roda, dok su drugi ostali odani Katoličkoj crkvi. (Benac A., Ur. 1986: Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovia /. Svjetlost, Sarajevo.)
Prvi Hrvatinići držali su posjede u Donjim krajima, kako se je taj dio naše države zvao u Srednjem vijeku, a čije je ime danas potpuno zaboravljeno. Toponim „Donji kraji“ se odnosio na zapadne dijelove današnje Bosne, na predjele oko rijeka Sane, Vrbanje i Vrbasa, u župama Banica (Jajce), Vrbanja župa, Kotor (danas Kotor Varoš ), Sana (Ključ), Zemljanik (tvrđava Greben). Držali su i grad Glamoč. Sa jačanjem Hrvatinića povećavali su se i njihovi posjedi, najprije u bližoj okolini, na koju se širio i naziv Donji kraji, a poslije i u drugim dijelovima Bosne, u početku najčešće priznavanjem nasljednih prava i darovnicama, a poslije osvajanjima, ženidbama kao i vladarskim darovnicama. Tako su potkraj 14. i na početku 15. vijeka oni postali najmoćnije velmože u bosanskoj državi, te su mogli smjenjivati s prijestolja i same vladare.
Utemeljitelj ovog roda – prema dostupnim podacima – bio je knez Stjepan (umro prije 2. februara 1301. godine) koji je posljednje godine života proveo povučeno. Za njega Lajoš Thaloci tvrdi da je bio u rodbinskim vezama sa bosanskim banom Prijezdom I, za što nema pouzdanih dokaza. Stjepan je imao više sinova koji su nakon njegove smrti naslijedili očeve posjede. Danas se tačno nezna koliko ih je bilo i nisu nam poznata njihova imena, Jedini danas poznati Stjepanov sin zvao se Hrvatin i on je nakon očeve smrti bio knez. Po ovom Hrvatinu cijeli rod Hrvatinića je dobio svoje ime. Hrvatin se u izvorima i literaturi obično po ocu naziva Stjepanić. Pouzdano se zna da je Hrvatin držao grad Ključ u župi Banici, po kome je kao glavnom svom posjedu dobio nadimak Ključki. Tako ga u svojoj darovnici zove Stjepan II Kotromanić. Na Stjepanove sinove se odnosi sadržaj povelja iz 1299, 1301, 1304. i 1305, ali se u njima spominje samo Hrvatin, koji nastupa kao predstavnik svoje neimenovane braće i sinova, te vodi porodične poslove. Postoje dokumenti u kojima se navodi da su Stjepanovi sinovi kao pristalice napuljskih Anžuvinaca, pretendenata Karla Martela i Karla I Roberta, učestvovali u borbama za ugarsku krunu potkraj 13. vijeka. Za zasluge u borbama na njegovoj strani, napuljski kralj Karlo II potvrdio im je poveljom od 14. juna 1299. godine vlast nad Donjim krajima bosanske zemlje (Partes provinciarum inferiores terre Boczinensis), koje su oni već držali i posjedovali. Nakon toga, odigrali su važnu ulogu na početku 14. vijeka u vezi sa širenjem u Bosni vlasti hrvatskih velikaša Šubića -Bribirskih, s kojima su više puta sređivali svoje vazalne odnose. Nakon okupacije naše zemlje Pavle I Šubić sa braćom izdao im je više povelja (1301, 1304. i 1305) kojim je potvrđivao sve njihove posjede, garantovao njihovu cjelovitost i obećavao zaštitu ako ih iko napadne.
Nakon 1290. godine, susjedi i rođaci Hrvatinića, hrvatski velikaši Šubići-Birbirski proširuju svoju vlast i na omišku kneževinu, jedan dio neretvanske kneževine. Nakon toga oni napadaju na susjednu Bosnu, čije dijelove uspjevaju zauzeti. Istoričar Klaić navodi da „oko 1298. uspije ban Pavao dapače te postade gospodar i susjednoj Bosni“ ,drugim riječima Bosna je bila okupirana i priključena banovini Hrvatskoj, a time i kraljevini Ugarskoj pod čijom je vlašću tada bila Hrvatska. Hrvatska je svoju nezavisnost izgubila još u 11. vijeku i od tada je bila pod vlašću Ugarske. Ugarski kralj je bio i kralj Hrvatske, dok je Bosna bila nezavisna zemlja čiji su pojedini dijelovi povremeno potpadali pod Ugarsku vlast. Neki od bosanskih banova su u njenoj istoriji bili povremeno ugarski vazali. Zaključak da su veliki dijelovi Bosne potpali pod vlast Šubića Birbirskih izvodi se na osnovu podataka iz jedne povelje od 7. aprila 1299. Klaić ne zna odgovoriti „kako je Pavao Šubić zavladao Bosnom, da li silom ili milom, svladao je bosanskog bana Stjepana Kotromana a gornju Bosnu i Donje kraje oteo vrhovnoj vlasti rackralja Stjepana Dragutina“. Dalje Klaić zaključuje: …„čim je ban Pavao zavladao u Bosni, javlja se u dolnjih krajih bosanskih knez Hrvatin, djed glasovitoga kasnije vojvode i hercega Hrvoja Vukčića“, kojega Pavao preporuči Anžuvincima i Karlo II potvđruje zato 1299. godine. „knezu Hrvatinu i njegovu rodu dolnje kraje bosanske za sva vremena“. Tako je Pavle došao do Bosne i Donjih krajeva. Ali, Bosnu nije zadržao za sebe, nego ju je dao na upravu „prvorođencu sinu Mladenu kojemu također dodjeli naslov bana bosanskoga“, što nije tačno. Kao što je dobro poznato, prvi bosanski ban je bio Pavlov brat Mladen, a ne njegov istoimeni sin. Stoga Klaić i piše da je Bosnom vladao samo jedan Mladen i to od 1302. do 1322. g.. Ban Mladen I je dobio bansku titulu i upravu nad Bosnom od brata Pavla.
Prilikom prodora u Bosnu Pavle Šubić je oblasti Usori došao u kontakt sa bosanskim velikašem Hrvatinom Stipanićem, koji se odmetnuo od vlasti bosanskog bana Stjepana I Kotromanića i od koga je oduzeo jedan dio teritorije, upravo najvažniju župu Banicu. Hrvatin i Bribirski su u to vrijeme pristalice napuljskih Anžuvinaca. Stoga napuljski kralj Karlo II Hrvatinu, njegovim sinovima, braći i rođacima za iskazanu vjernost i stečene zasluge, poveljom od 14. juna 1299. potvrđuje posjed Donjih kraja. To je prvi takav istorijski naziv jednog dijela oblasti Usora. Istovremeno je ugarski kralj Andrija III opustošio posjede svojih političkih protivnika, pa su stradali i posjedi Hrvatina i njegove braće. Za prevlasti Bribirskih u Hrvatskoj i njihova gospodstva nad Bosnom, Hrvatin je kao „de inferioribus Bosne comes“ bio njihov vazal, pa mu je ban Pavle za vjernu službu poveljom izdanom u Skradinu 2. februara 1301. zagarantovao mir i sigurnost, obećavši da će ga zajedno sa svojom braćom i sinovima uvijek štititi i braniti njegove zemlje i posjede od svakog neprijatelja, a oni njima obećavaju biti vjerni u svakoj prilici. Njihovi odnosi su se oko 1303. godine pomutili, najvjerovatnije zbog toga što je Hrvatin podupirao protivnike Bribirskih i njihove vlasti u Bosni, zbog čega je ban Mladen I Šubić-Bribirski udario na njega. Sukobi su nastavljeni do 30. marta 1304. godine, kada su u Splitu Bribirski izdali ispravu knezu, njegovoj braći i sinovima kojom im garantuju neokrnjenu vlast nad njihovim gradovima i posjedima. To su potvrdili ispravom od 21. februara 1305. u kojoj Hrvatinova braća nisu spomenuta.
Uprkos njihovim rodbinskim vezama i takvim garancijama, odnosi Hrvatinića s knezovima Šubićima-Bribirskim su ponovo zapali u krizu za banovanja nad dijelom Bosne Pavlova brata Mladena I. (1302-1304). Sinovi kneza Stjepana na čelu sa Hrvatinom bili su nezadovoljni Mladenovom upravom, te su stali podupirati protivnike bribirske vlasti u Bosni. Zbog toga im je Mladen I oko 1303. godine počeo otimati posjede i gradove u Donjim krajima. Ban Mladen I je ubrzo poginuo u bitci protiv pobunjenih bosanskih bogumila – patarena. Nakon pogibije bana Mladena I na banskom prijestolu Bosne zamjenio ga je novi uzurpator, njegov bratić Mladen II, sin njegovog starijeg brata Pavla.
Neko vrijeme nakon smrti Mladena I Stjepanići se ne spominju u istorijskim dokumentima. Tek u vrijeme velikog političkog raslojavanja među hrvatskim i bosanskim velikašima, uoči pada bana Mladena II Šubića- Bribirskog 1322. godine, oni su ponovo aktivni na strani Mladenovih protivnika, bosanskog bana i bosanskih plemića-bogumila. Osim kneza Hrvatina Stjepanića, u izvornoj građi nakon 1320. godine po imenu zabilježen je knez Grgur Stjepanić, koji se u literaturi također dovodi u vezu sa Stjepanom, začetnikom roda Hrvatinića. Prevladava mišljenje da je Grgur bio mlađi brat Hrvatinov, a tek je Thaloci utvrdio da je Grgur bio sin Hrvatinova brata Stjepana. On se prvi put po imenu spominje u nedatiranoj povelji Stjepana II Kotromanića kojom mu je, za vjernu službu, ban darovao sela Čečavu, Hrastuš, Jakeš u Nenavišću, Volović i Modriču, pošto je on 1329-1330. godine na čelu banovog izaslanstva išao u Bugarsku da mu dovede zaručnicu. Ban Stjepan u toj povelji Grgura naziva velikim knezom.
Grgur se spominje i 1357. godine u vezi s ustupanjem svojih posjeda u Donjim krajima ugarskom kralju Ludoviku I, ali istoričari nisu sigurni da li se tu radi o istoj ili pak o dvjema različitim osobama. U prilog drugoj pretpostavci govorila bi hronologija, naime činjenica da je Grgurov brat Hrvatin umro prije 1315. Godine, a sin mu Vukoslav Hrvatinić prije 16. aprila 1343. godine.
Najistaknutiji predstavnici ove porodice u kasnijem periodu su bili knez Vukoslav Hrvatinić te njegovi sinovi knez Vlatko i Vuk u 14. vijeku. Krajem 14. i početkom 15. vijeka najpoznatiji članovi ove velikaške porodice bili su vojvoda, a kasnije i herceg, Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegov brat, hrvatski ban, Vuk Vukčić, dok je u 15. vijeku najpoznatiji bio vojvoda Juraj Vojsalić.
Posljednji poznati Hrvatinić bio je Matija Vojsalić, praunuk Vojislava Hrvatinića (brata Hrvoja Vukčić Hrvatinića), koji je od 1472. do 1476. g. bio osmanski marionetski kralj Bosne.
(nastaviće se)