Piše: Saud Grabčanović

Bitka kod Doboja

Zauzimanja i pustošenja Hrvojevih posjeda koji su se nalazili u granicama Ugarske  započela su krajem 1414. godine, u čemu su učestvovale samo ugarske južne čete pod vodstvom Ivana Gorjanskog, Pavla Čupora i Ivana Marothya. Nakon što ga je proglasio veleizdajnikom, kralj Žigmund (Sigismund) je naredio svojim vojskovođama da sa udruženim ugarsko-hrvatskim vojnim snagama napadnu i zauzmu sve hercegove posjede u Bosni, a da usput zauzmu i ostatak Bosne. Pošto je Hrvoje procijenio da se sam ne može odbraniti od moćnog neprijatelja i da je propao svaki plan o mirnom rješenju spora, obratio se  hitno za pomoć Veneciji i Osmanlijama, najljućim Sigismundovim neprijateljima. Herceg  Hrvoje je lično stupio u kontakt sa Mletačkim providurom za Dalmaciju kojem se obratio za pomoć, a u Edirne (Jedrene) je poslao svog protovestijara, Dubrovčanina Mikca Kabužića da traži pomoć od sultana. Mletačka republika nije imala namjeru da pomogne, dok je Osmansko carstvo pristalo da mu pomogne, naravno uz određenu cijenu i ustupke teritorija u centralnoj Bosni.

”Herceg je jedinog saveznika našao u skopskom namjesniku Ishak-begu, koji je na njegov poziv došao u Bosnu maja 1414. godine. Nema nikakve sumnje da upravo hercegu Hrvoju pripada sumnjiva slava da je Osmanlije uvukao u bosanske unutrašnje neprilike i da je bosansku državu doveo u položaj sultanovog tributara… U tributarnom odnosu, s kraćim prekidima docnije, ona će ostati sve do svoje propasti 1463. godine.”

(B. Nilević,”Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske države”, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 76-77)

Tako su Osmanlije su u maju 1414. godine poslale hercegu Hrvoju svoje odrede kao ispomoć, jačine oko 30.000 vojnika, na čelu sa serakserom Zekom Melekom. Osmanska je vojska ubrzo stigla u Bosnu. Pred moćnom osmanskom vojskom Sandalj Hranić se  sa svojim snagama povukao i pobjegao u planine. Ranije prognani kralj Tvrtko II Tvrtković, sin prvog našeg kralja Tvrtka, stigao je nazad u Bosnu sa jednim od tih turskih odreda. Mladom Tvrtku je bila namijenjena uloga da ponovo stane na vladarski tron Bosne. Osmanlije su munjevito prodrle kroz zemlju bosanske vlastele koja je podržavala Sigismunda, tako da je Tvrtko II do avgusta vratio vlast nad velikim dijelom Bosne, iako je Ostoju i dalje podržavao jedan broj bosanske vlastele, što se vidi po dohotku ( stonskom tributu) iz marta 1415. godine koji su mu Dubrovčani plaćali.

Kada je Sigismund od svojih uhoda dobio informacije da su Osmanlije ušle u Bosnu i da bosanska vlastela većim dijelom prelazi na stranu Osmanlija, a da je ona njemu vjerna ostala u manjini, kralj Sigismund je uzeo stvari u svoje ruke i u februaru 1415. godine okupio veliku ugarsku vojsku. Tokom 1415.godine  u Bosnu je stigao i novi kontigent osmanske vojske na čelu sa Ishak begom Isakovićem, koji je bio veliki prijatelj sa Hrvojem. Ishak beg je bio naše gore list, porijeklom je bio od plemićke porodice Hranića koji su bili u rodu sa Hrvatinićima, pa je tako Hrvoju bio dalji rođak! Preostala bosanska vlastela koja se  kolebala ili bila na strani Sigismunda  uvidjela je da su Osmanlije puno jače, pa je i ona prešla na stranu Osmanlija. Na ovaj način su bosanska i osmanska vojska bile spremne da zajedno krenu na ugarsko-hrvatsku vojsku koja je već bila prešla preko Save i zauzela sjeverne predjele naše zemlje. Ugarsko -hrvatska vojska se sredinom juna okupila u Usori, blizu današnjeg grada Doboja, sa namjerom da Bosnu očisti od Osmanlija, kazni nevjerne Bošnjake  i definitivno pokori cijelu njezinu teritoriju.

Sudar ugarsko-hrvatske i bosansko-osmanske vojske, koji se u istoriografiji naziva „Dobojska bitka“, odigrao se  10. avgusta. 1415. godine u blizini dobojske tvrđave. (Neki istoričari, posebno iz Hrvatske danas tvrde da se ta bitka nije odigrala kod Doboja nego u Lašvi –tj. Lašvanskoj dolini, što je malo vjerovatno). Toga dana oko podne  došlo je do žestokog sudara između dvije vojske. Tokom bitke presudnu riječ su imali bosanski odredi koji su i odnijeli odlučujuću pobjedu nad ugarskom vojskom, posluživši se pri tom ratnim lukavstvom. Naime, tokom borbe ugarsko-hrvatska vojska je žestoko udarila na bosanske odrede, te ih razbila. Uvidjevši da su pred porazom bosanski vojnici se popeše na jedno obližnje brdo i pristupiše taktici lukavstva. Počeli su se na sav glas derati da glavnina ugarskih odreda bježi sa bojnog polja, što je izazvalo veliku pometnju među Ugrima i Hrvatima. Tada je većina ugarske vojske počela bježati sa bojnog polja, nakon čega se bosanska vojska udružena sa Osmanlijama konsolidirala i u kontranapadu napravila veliki pokolj nad ugarskom vojskom.

Ovu bitku su u svojim radovima opisali ugarski ljetopisac Ivan Turčanski i poljski Dlugoš: „Izprva se je činilo, da će ugarska vojska pobijediti, ali u to upotrebiše Bošnjaci varku. Mnogi njih popeše se na vrhunce nekoga brijega, pak stadoše klicati, da Ugri bježe. Ugarska se vojska s toga smete, pak jedan odjel za drugim stade s bojišta uzmicati, misleći, da su ostali odjeli suzbiti. Tako se svrši glavni boj s porazom ugarsko-hrvatske vojske, koja pobježe glavom bez obzira, ostavivši na bojnom polju sila ranjenika. Turci i Bošnjaci zarobiše silan plijen i mnogo sužnjeva. Medju tima bijahu gotovo sve vojvode, kao Ivan Gorjanski, Ivan Morović, ban slavonski Pavao Čupor, Vladislav Titušević, Petar Henriković, Frank od Gjule. Sve te i druge sužnjeve povede sa sobom na robiju turski vojvoda“

Sam ugarski kralj Sigismund je sa pratnjom uspio na vrijeme pobjeći sa bojnog polja spasavajući živu glavu! Teško osramoćen i ponižen uspio se  prebaciti preko Save. Ugarski je poraz bio toliko temeljit, da je većina njihovih vojskovođa ili poginula ili pala u osmansko zarobljeništvo, ali su se mnogi od njih spasili otkupninom, osim slavonskog bana Pavla Čupora-Moslavačkog, kojeg je Hrvoje umotao u bivolju kožu i bacio u rijeku Bosnu. Razlog tog tako surovog pogubljenja Pavla Čupora je bio njihov raniji sukob koji se  odigrao na dvoru u Budimu pred kraljem Sigismundom za vrijeme audijencije. Čupor se  tada grubo izrugivao Hrvoju upoređujući hercegov glas sa rikom vola, glasno je za njim rikao poput vola! Zato ga je Hrvoje nakon bitke kod Doboja dao umotati u volovsku kožu i bacio ga u Bosnu!

 

„Jedinoga Pavla Čupora pridrži Hrvoje, da mu se za učinjenu porugu osveti. On dade

nesretnoga bana ušiti u volovsku kožu, pak ga onda živa baci u rijeku govoreći: „Ti si

nekad u čovječjem obrazu oponašao glas volovski, primi sada s glasom i volovski obraz“.”

(V. Klaić,”Povijest Hrvata 3”, sv. 2, II dio 1409-1457., str. 75-76)

 

Tako je u blizini bosanskog grada Doboja brojna, i, kako se čini, loše vođena ugarsko-hrvatska vojska, pretrpjela u avgustu 1415. godine težak poraz, dok su njene glavne vođe bile uhvaćene ili ubijene. Hrvoje je pobijedio uz pomoć Osmanlija i tako se  mogao osvetiti svim svojim protivnicima. Nakon teškog vojnog poraza, ugarski kralj Žigmund (Sigismund) više nikad nije stupio na tlo Bosne. Posljedica „Dobojske bitke“ manifestuje se u činjenici da sa bosanske političke scene odlaze Ugri, a dolaze Osmanlije.

Bitka kod Doboja je predstavljala potpuni revanš Ugrima i njihovom krvoločnom kralju Sigismundu za poraz bosanske vojske u bici kod grada Dobora u Usori 1408.godine. Nakon te bitke Sigismund je naredio da se pobije 170 uglednih bosanskih plemića zarobljenih u toj bitci. Njihovi obezglavljeni leševi su nakon toga bili bačeni u rijeku Bosnu koja se  crvenila od krvi nesretnih vitezova!

(nastaviće se)