Piše: Dragan Bursać
Sramna vijest glasi da je viši sud u Valjevu uvažio zahtjev Vesne Dragojević, a sada Kalabić, unuke četničkog vojvode Kalabića o rehabilitaciji njenog djeda.
“Rehabilituje se sada pokojni Nikola Kalabić i utvrđuje se da su Odluke Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača tokom Drugog svetskog rata, od 1945. godine, ništavne od trenutka donošenja”, navodi se u Rješenju Višeg suda u Valjevu donesenog 5. jula ove godine.
Treba podsjetiti da je rješenjem Sreskog suda u Mionici od 11. novembra 1946. godine Kalabić proglašen narodnim neprijateljem i oduzeta mu je imovina.
I eto tako, ratni zločinac i koljač, Nikola Kalabić jedan od najkrvavijih četničkih vojvoda, pridružio se Milanu Nediću i Draži Mihailoviću u konačnoj rehabilitaciji i prevučen je u srpskom četničkom Diznilendu na pravu stranu povijesti. Sramno!
A šta to znači?
Pa to znači da se Srbija konačno i potpuno zakonski, i moralno, i ljudski, i povijesno stavila na stranu kvislinških-okupacionih režima za vrijeme Drugog svjetskog rata na svom tlu, ali i na okupiranim teritorijama na kojima su djelovali četnici.
Klanja, ubijanja, silovanja, i još klanja, eto to je Kalabić
Mali kroki krvavog Kalabića:
Zločin u Vraniću
Nezapamćen i monstruozan zločin iz decembra 1943. kada su indirektno po Kalabićevoj naredbi četnici pobili 67 osoba. Najupečatljivije je svjedočenje Dušana Đorđića, jednog od preživjelih. U svom iskazu detaljno je ispričao kako su ubijali njegovu rodbinu:
“Pitao sam ih kuda me vode, a oni su mi rekli: ‘Ti si osuđen u ime kralja Petra, a po naređenju Draže Mihailovića’. Rekao sam im: ‘Nemojte me klati kao životinju i ako već me želite ubijte, strijeljajte me. Legao sam na pod, a oni su zapucali. Metak me pogodio u lijevo oko i izišao na desni obraz. Kad sam se malo osvijestio, shvatio sam da su dotjerali i mog brata. Njega su strijeljali stojećki i mrtav je pao na mene. Ja sam se pravio mrtvim, a četnici su doveli nekog psa lutalicu da pije bratovu krv. Bojao sam se da će pseto doći do mene i shvatiti da sam živ. Oni su doveli našu majku da nas vidi mrtve, ali onda su je srušili i klali je meni na leđima. Doveli su bratića pa su i njega zaklali. Doveli su udovicu mog brata koji je poginuo u partizanima, pa su i nju zaklali. U jednoj sobi zaklali su dijete od četiri godine, odsjekli mu glavu i izboli ga nožem 18 puta. Kad su sve poklali, bacili su se na pljačku naše imovine”
Klanje partizanskih simpatizera iz aprila 1944.
Ovo je čuveno pismo Nikole Kalabića, ratnog zločinca i njegova korespodencija sa nadređenim kojom se dokazuje neposredna egzekutivna naredba za ubistvo nevinih ljudi. Kalabić se često potpisuje kao Čika Pera. (op.aut)
“Dragi Pape, za klanje komunista molim te dobro tu stvar proveri. Ispitaj još bar 3 čoveka. Za te ljude koji treba da se zakolju. Pitaj Peru Miletića, Stevana Beserovca i Živorada Pajića, pa ako oni kažu da su krivi kao komunisti, onda najviše zakoljite: u Jasenici 3, Popučke 2, Garić 2, Grabovica 2, konja pastuva od Zakića mi dovedite, a za njega zna Stanimir. Mene ćeš naći tek drugi dan Uskrsa u večer u Lekovicama kod Stanoja. Nemoj se vraćati dok zadatak ne svršiš. Želim iskreno da praznik Hristovog voskrsenja dočekate svi zdravi. Doviđenja. Pozdravite mi sve, a tebe najviše pozdravlja tvoj Čika Pera.”
Decembarski pokolj Roma u Kopljaru
Nikola Kalabić je u depeši od 29.12.1943. obavijestio Dražu Mihailovića o pokolju koji su počinili četnici pod njegovim direktnim zapovjedništvom u selu Kopljare pokraj Aranđelovca u noći 25-26.12.1943. Najveći broj stradalih bili su pripadnici romskih porodica koje su živjele u selu.
“U Kopljarima uhapšeno na spavanju i poklano 24 aktivna komunista od kojih su 20 cigani, koji su priznali da su bili takozvani ‘jarugaši’, danju rade svoje poslove kući, a noću u akciji. Sve sam poklao. Ras Ras“.
Kalabić se ovdje potpisuje svojim nadimkom Ras-Ras
Pismeni sporazum sa Nijemcima i izdaja Draže Mihailovića
Na sve ovo treba istaći i još dva podatka. Prvi je zvanični i on kazuje da je Nikola Kalabić, pismeno 27. novembra 1943. potpisao sporazum sa pripadnicima Wehrmachta o zajedničkoj borbi protiv partizana.
Po sklapanju sporazuma, Kalabić je naredio svojim ljudima “da se Nijemci i pripadnici Njemačke oružane snage ne smiju napadati pa ni razoružavati.” Svaki napad na njemačke okupatore Nikola Kalabić je kažnjavao smrću.
Drugi fakat nam kazuje da je taj i takav Nikola Kalbić izdao partizanima u zamjenu za svoj život Dražu Mihailovića, što četnici neočetnici i dan danas negiraju. Ova hipotezu su zastupali i Jovo Kapičić i Milovan Đilas.
Ovo je samo kroki smrti, dakle samo najkraći mogući prikaz užasa i zla, koji su Kalabićevi psi rata po naredbi ovog monstruma činili nad nevinim ljudima, nad civilima.
Četnička rehabilitacija više nije ni vijest.
Zapravo, kada bolje razmislite, Kalabić je rehabilitovan upravo zbog onog što je činio, a ne zbog “miroljubivosti i nečinjenja“, kako se odbrana upinjala da dokaže.
Ali, ostavimo sad sve ovo po strani (ako ikako možemo)
Ostavimo po strani čak i samog Kalabića. I Nedića. I Mihailovića.
Pa se zapitajmo kakva je to vlast, kakav je to režim, koji rehabilituje najmonstruoznije predstavnike svog naroda, a koji bi trebali biti sramni pokazatelji kamo se ne ide i koji bi trebali biti podstrek za traženje oprosta od porodica koje su pobili ovi neljudi.
Pa to je režim, sjetićete se, onog Aleksandra Vučića koji traži da se ubije 100 muslimana za jednog Srbina. To je režim koji prvo krije i štiti, a zatim veliča ratne zločince i u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosni i Hercegovinu. To je režim, koj otvoreno stoji uz Putinove ubice u Ukrajini. Na koncu to je režim, koji truje zlom narod Srbije najmanje tri decenije.
I opet, čak nije ni do tog režima.
Zašto?
Pa zato što tzv. opozicija u Srbiji radi sve da bude još gora od tog režima, još radikalnija i još strašnija po pitanju četnika. Nemojte zaboraviti, dok su ti opozicionari bili na vlasti, rehabilitovan je Draža Mihailović i u školama se počeko učiti o “dva pokreta otpora“.
Uz podršku najjače nacionalističke institucije u Srba, a to je Crkva Srbije, možemo se nadati još gorem i strahotnijem. Na sramotu baš Srbije i srpskog naroda. Ili kako to doboro reče aforističar Igor Čobanović, sreća pa Pavelić nije imao srpske papire i njega bi rehabilitovali kao velikog antikomunistu i borca protiv Hitlera.
Eto, to je Srbija danas, a četnička rehabilitacija više nije ni vijest.
(Autonomija)