Piše: Muharem Bazdulj
U izdanju bosanskohercegovačke ispostave Fondacije “Friedrich Ebert” ovih dana je objavljena publikacija Nicolasa Molla pod naslovom “Sarajevska najpoznatija javna tajna: Suočavanje sa Cacom, Kazanima i zločinima počinjenim nad Srbima u opkoljenom Sarajevu, od rata do 2015”.
Publikacija je dio šireg projekta “Između sjećanja, poricanja i zaborava – o kulturi sjećanja u BiH 20 godina nakon rata” kojem pripadaju i još dvije slične “studije slučaja”: jedna se bavi zločinima nad nesrbima u opštini Prijedor, a druga zločinima počinjenim tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba u Grabovici i Dretelju. U kontekstu cijelog projekta, njegovi inicijatori ističu: “Ova tri slučaja su odabrana obzirom na njihov značaj u društvu i na činjenicu da se sjećanje na te zločine često nekritički osvrće. Odabirom ova tri slučaja, nije namjera da se ova tri slučaja izjednače ili na bilo koji način uporede, nego da se na pojedinačnim slučajevima prikaže na koji način određeni društveno-politički akteri doprinose stvaranju kulture sjećanja, te kako ona može biti unaprijeđena.”
Autor Nicolas Moll je njemački istoričar, doktorirao u Freiburgu, a koji već desetak godina živi u Sarajevu. To je dobra pozicija za bavljenje ovako osjetljivom problematikom, pozicija stručnjaka, stranca, odlično upućenog u domaća zbivanja. Čitanje ove knjižice argumentovano potvrđuje da je autor objektivan i kompetentan. Utvrdivši precizno “etape razvoja u odnosu javnosti prema Caci, Kazanima i zločinima počinjenim nad Srbima u opkoljenom Sarajevu”, Moll najprije iznosi hronološki pregled “događaja, aktera i diskursa u okviru procesa sjećanja”. Počevši od akcije Trebević s kraja oktobra 1993, Moll poslije opisuje Cacinu sahranu na Kovačima u novembru 1996. godine, obrađuje zatim tekstove iz sarajevske štampe (konkretno iz magazina Dani te iz sedmičnog lista Svijet) iz novembra 1997. godine u kojima se tematizuju zločini na Kazanima te se fokusira na pravno bavljenje slučajem Kazani, debatu da li je Caco heroj ili zločinac, odnos prema žrtvama i članovima njihovih porodica, inicijativu Svetozara Pudarića o podizanju spomen-ploče na Kazanima te napokon ulogu civilnog društva i međunarodne zajednice.
U zaključku Moll efektno poentira kad kaže da su “centralnu i odlučujuću ulogu za kritičko bavljenje Cacinim zločinima i Kazanima nakon rata odigrali pojedini mediji i novinari”, ali i da ne treba vjerovati dojmu da se u Sarajevu ikada zaista vodila živa rasprava o ovim pitanjima jer “ofanzivno i samokritično bavljenje tim temama ostaje ograničeno na jedan dosta pregledan krug osoba i dešava se više mjestimično”. Razložna je u tom smislu i Mollova kritika “civilnog društva i međunarodne zajednice” za koje kaže da po ovom pitanju nisu dali nikakav doprinos, dok je uloga pravosuđa, po njemu, “ambivalentna”. (“S jedne strane se sarajevsko pravosuđe već preko 20 godina posvećuje temi Kazani, s druge strane je slalo veoma različite signale, što ilustrira i nećkanje između presuda i oslobađajućih presuda u slučaju Samira Bejtića.”) Ako posmatramo i Fondaciju “Friedrich Ebert” kao nekakav dio “međunarodne zajednice”, a nevladinu organizaciju Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) kao dio civilnog društva, onda bi se, izgleda, moglo zaključiti da je i po tom pitanju nešto počelo da se mijenja.
Čitajući ovu Mollovu studiju, u jednom trenutku mi je pao na pamet distih Arsena Dedića “strašan će biti susret/jer vrijeme će nas stići” iz one njegove duhovite pjesme o “urednom starenju”. Kad se danas, naime, čita Mollova hronologija, možda je i najtužniji utisak da je sposobnost da se samokritički i odgovorno progovori o zločinima nad Srbima tokom opsade u Sarajevu bila veća 1997. godine, neposredno nakon rata, nego danas. Ako u apsolutnom smislu i nije tako, u relativnom, odnosno u kontekstu poređenja sa nekim drugim sredinama u kojima su zločini počinjeni, zasigurno jeste. Zašto je to tako, jest pitanje za neku drugu, veću i ambiciozniju knjigu. Odgovor na to pitanje, ako ga uopšte bude, biće kompleksan i slojevit. Dio odgovora, međutim, krije se možda i u činjenici da je 1997. godine, usprkos svježini ratnog pakla, življe bilo i sjećanje na mir, na normalnost, na vrijeme kad ljudskost nije bila baždarena nacionalno. Iako se stari svijet bio raspao, bio je još uvijek i barem malo živ, makar u sjećanju, makar u emociji. I kad smo već krenuli da se prisjećamo velikih jugoslovenskih kantautora, a u kontekstu prezimena autora studije, nije teško prizvati i asocijaciju na Đorđa Balaševića, odnosno na njegov “D-Moll”. Jugoslavija jest bila mrtva i sredinom devedesetih, ali je bila konzervirana u memoriji, kao soba iz koje je otišla voljena žena u Balaševićevoj pjesmi. Danas je drukčije. Danas u javnosti dominiraju neki drugi narativi. Univerzalna ljudskost nije u modi, mnogo je oportunije relativizovati zločine, nalaziti im opravdanja i porediti ih sa zločinima drugih, uz prešutnu poruku: nismo ih ni pobili koliko smo mogli. U toj atmosferi i takvom svijetu, tuga i rezignacija se samo pojačavaju uz pomisao na jedan stih iz pomenute Balaševićeve pjesme: I teško prođe sve to.
(oslobodjenje.ba)