Piše: Saud Grabčanović
Pečevijine pogrešne procjene
Plan unutrašnjeg neprijatelja Carstva da se upropasti osmanska država uz pomoć mita je izgleda urodio plodom na mnogim poljima, ali ipak smatram da je kod Pečevije uloga mita u krizi Osmanskog carstva prenaglašena, jer autor, i pored svoje velike upućenosti u mnoge aspekte Osmanske države, nije bio upoznat sa nekim problemima na globalnom nivou, kao što je povećanje broja stanovnika carstva, deficit u državnoj blagajni od sve slabije međunarodne trgovine preko osmanskih luka, uvoz jeftinog američkog srebra koje je izazvalo inflaciju, te sve veći tehničko-tehnološko napredak kršćanskih zemalja-protivnika osmanske države u naoružanju i ratnoj opremi. Osmanska vlast nije znala pronaći rješenje za sve navedene izazove, te se mito pojavilo kao logična posljedica finansijskog deficita. Mito je u Osmanskom carstvu predstavljalo sastavni dio ceremonije davanja poklona i smatralo se sasvim normalnim. Osmanski istoričari bilježe da se nije moglo posjetiti Velikog vezira Mehmed-pašu Sokolovića Dugog, a da mu se pri tome ne donese poklon (Matuz 1992: 96).
Moje je mišljenje da je glavni razlog nastanka velike krize u Osmanskom carstvu u Pečevijino vrijeme bio finansijske prirode. Krizu je generirala velika inflacija i pad vrijednosti osmanskog novca akče koji je bio od srebra i imao je srebrenu podlogu. U antičko doba, kao i u Srednjem vijeku sve do otkrića Amerike, srebro je imalo skoro istu vrijednost kao i zlato. Osmansko je carstvo na svojim teritorijama raspolagalo vlastitim rudnicima srebra, kojih je bilo i u Bosni. Pored osvajanja i ratnog plijena u zlatu i srebru Osmanlije su imale i vlastito srebro, pa je ekonomska snaga zemlje, kao i njena monetarna stabilnost, bila na njemu bazirana. Nakon otkrića Amerike Španci su u Južnoj Americi otkrili ogromna nalazišta srebra,čitave planine od srebrene rude. U današnjoj Boliviji je otkrivena planina srebra Cerro Rico, koja je u drugoj polovici 16. stoljeća proizvodila čak 60% svjetskog srebra, čime je doprinosila bogatstvu španjolskog kolonijalnog carstva. U gradu Potosi, koji se nalazi pokraj planine srebra, početkom 17. stoljeća je živjelo i radilo 160.000 rudara i robova, što znači da je u to vrijeme Potosi bio veći grad od Londona i Milana. Španjolci su u to vrijeme u Evropu donijeli ogromne količine srebra. Priliv ogromnih količina srebra je uticao na drastičan pad cijene ovog plemenitog metala u odnosu na zlato, pa je srebro zauvijek izgubilo svoju nekadašnju vrijednost. Od ovog srebra donešenog iz Amerike Španci su kovali i svoj novac pesos koji je preplavio evropsko monetarno tržište, čime je izazvana velika monetarna kriza na evropskom kontinentu. Posebno su bile pogođene one zemlje čiji je novac imao srebrenu podlogu. Pošto je i osmanska akča imala srebrenu podlogu , velika monetarna kriza je u Pečevijino vrijeme zahvatila i Osmansko carstvo i bila je glavni generator velike krize u Carstvu, koju Pečevija opisuje u svojoj knjizi.
Loše stanje u pograničnim područjima Carstva
Ibrahim Alajbegović Pečevija veliki dio svog djela posvećuje stanju na osmanskoj granici i to prema Ugarskoj u kojoj je rođen. Bio je svjedok brojnih bitaka iz Dugog rata (1593–1606) koji se odvijao na području Ugarske. Autor nam objašnjava određena pravila koja su važila u pograničnim područjima, npr. zarobiti protivnika na granici su mogli samo begovi. „Do hiljadite godine (1591–92) ovako je bilo sa zarobljavanjem u graničnim krajevima. Kasnije, nakon pohoda na Ugarsku, begovi više nisu imali rang vezira, ugled im je pao ne samo u graničnim oblastima nego i među nevjernicima i rajom. Sada, kada su naše gazije raspoložene daju po jednog zarobljenika od deset begovima, i to izabiru ili ćoravog ili sakatog.” (Pečevija 2000: 27) . Pečevija piše o događajima do 1592. godine, kao i o onim koji su se desili poslije navedene godine. On spominje da je rang vezira dodjeljivan beglerbegovima do završetka ugarskog pohoda. Da je ovo tačno govori nam Hazim Šabanović koji navodi da je prvi bosanski beglerbeg sa titulom vezira bio Murteza-paša koji je došao na položaj bosanskog namjesnika 1623. godine i da od tada bosanski namjesnici imaju titulu vezira. ( Hazim Šabanović „Bosanski divan“, Prilozi za orijentalnu filologiju, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, str. 15). Pečevija u svojoj „Istoriji“ bilježi i riječi Hasan-paše Tire: „Dok sam bio beg Sigetvara imao sam snagu i moć i mnogo junaka i posluge. Kad sam postao beglerbeg, postao sam vezir, ali nisam imao ni trećinu toga.“ Hasan-paša Tiro je postao beglerbeg Bosne 1594. godine nakon dužnosti sandžakbega Sigetvara. Iz toga proizilazi da su bosanski beglerbegovi dobivali titulu vezira i prije 1623. godine, ali je to upitno jer je Hasan-paša Tiro ranije bio na dužnosti beglerbega Budima, a koji su prije bosanskih beglerbegova počeli dobivati titulu vezira. Pečevija se svrstao među prve autore koji su primijetili krupne promjene u sistemu Osmanske države od 1594.god.
Položaj i pobune raje Osmanskom carstvu
Pečevija i Hasan Kjafija-Pruščak pominju pobune raje u Erdelju,Vlaškoj i Moldaviji u posljednjoj deceniji 16.vijeka. Za razliku od Pruščaka, koji uzrok pobuna vidi u dopuštenju osmanskih vlasti da navedenim kneževinama vladaju nevjernici koji kriju neprijateljstvo, Pečevija za ove pobune krivi Velikog vezira Kodža Sinan-pašu, jer je dozvolio Tatarima da pljačkaju mađarske zemlje i odvode stanovništvo u ropstvo. Pečevija u svom djelu suosjeća sa obespravljenom rajom i piše o šteti pljačkanja raje po finansije Carstva. Spominjući Segedinski sandžak ističe da su ga Tatari poharali, a djecu i žene odveli u roblje, a potom se pita nije li bilo bolje sačuvati Segedinski sandžak koji daje 100.000 kg zaliha hrane za Rumeliju, vrijedne 300–400.000 tovara akči. Pečevijin stav o pripadnicima raje svjedoči i da se radi o dobrom poznavaocu politike osmanskih sultana klasičnog perioda, koji su radi vlastitih interesa i sigurnosti u Carstvu primjenjivali istimalet politiku i na svoju stranu privlačili stanovnike osvojenih zemalja. Autorovo uočavanje problema zanemarene raje je veoma značajno, jer su upravo pobune nezaštićene raje i stajanje te raje na stranu protivnika u narednim stoljećima uveliko doprinijele mnogim porazima Osmanlija. Dobro obaviješteni Pečevija ističe da je i papa podsticao kršćanske narode koji su bili pod osmanskom vlašću na pobune i ustanke. Iz izvještaja papinog izaslanika Aleksandra Komulovića, rodom Splićanina, saznajemo da je ovaj izaslanik 1594. godine posjetio Erdelj, Poljsku i Moldaviju u cilju da podstakne stanovništvo ovih zemalja na pobune protiv Osmanskog carstva, što mu je i uspjelo. O posljednjoj deceniji 16.vijeka Pečevija nam govori o velikoj gladi koja je tada vladala i da je narod “skapao”, te da jede uginule životinje. U to je vrijeme Veliki vezir u carstvu bio Kodža Sinan-paša, porijeklom Albanac. On je bio ukupno pet puta Veliki vezir (1580–1582, 1589–1591, 1593–1595, te još dva puta 1595. godine u periodu od po četiri mjeseca). Bio je i valija u Malatiji, Kastamonu, Tripoliju, beglerbeg u Erzurumu i Halepu. Od 1569–1570. valija u Egiptu. Umro 1596. godine u devedesetoj godini života. Po Pečeviji je u njegovo vrijeme došlo do krize temeljnih osmanskih ustanova, što je za posljedicu imalo glad, inflaciju i opću nesigurnost. „U svojoj siromaškoj kući u Pečuhu ja sam, čim bi se smrklo, opasivao sablju, uzimao pušku u naručje i tako lijegao. Ukratko, nesreća koja se nadvila nad ove pogranične krajeve, dolazila je stoga što raja nije bila zaštićena.” (Pečevija 2000: II. 133)
( Nastaviće se)