Piše: Jusuf Trbić
Godinama već traju nesporazumi s Dejtonskim sporazumom. Mnogi iz njega uzimaju samo ono što im odgovara, a ono što nije po njihovom ukusu naprosto zanemaruju ili namjerno pogrešno tumače. Govorili smo već o 25. novembru, Danu državnosti BiH. Da ponovim ukratko. Srpska strana kaže da taj praznik ne priznaje, jer nije usvojen novi zakon o praznicima na nivou države. Ali, u „izvornom Dejtonu“, kako oni vole reći, jasno piše da ostaju na snazi stari zakoni sve dok se ne usvoje novi. Pošto novi zakon o praznicima nije usvojen, važi i dalje stari zakon. Uz to, Narodna skupština RS-a je zbog toga 2016. godine pokrenula spor pred Ustavnim sudom BiH, a Ustavni sud je njihov zahtjev odbacio i utvrdio da je taj praznik u skladu sa Ustavom BiH. A odluke Ustavnog suda su „konačne i obavezujuće“.
Ali, igre bez granica se nastavljaju.
Nema dana da ne slušamo priču o konsitutivnim narodima, koji čine temelj državnog uređenja. Taj termin, pozajmljen iz stare komunističke prakse, nepoznat je u međunarodnom pravu danas, i izazivao je čuđenje u svim institucijama koje su se bavile našim političkim problemima i igrama. Evropska komisija i Evropski sud za ljudska prava u zvaničnim dokumentima izrazili su svoje neslaganje s tim konceptom, to je bio razlog brojnih nedoumica, sukoba i nesporazuma, ali naše političke elite nisu odustale od toga čak i kad im je jasno predočeno da u Dejtonskom sporazumu termin „konstitutivni narodi“ ne postoji. Sve je proizvod netačnog prevoda, a činjenica da se niko nije potrudio da se uradi zvanični prevod engleskog originala, govori o sprezi tri nacionalistilčke elite, kojima sistem konstituivnosti naroda služi kao siguran oslonac neograničene vladavine nad tri bosanska plemena. Dejtonski sporazum ne sadrži termin „konstitutivni“ (engl. constitutive), već „konstituentni“ (engl. constituent), što ima potpuno različito jezičko, a posebno pravno značenje. „Konstitutivno“ označava dijelove koji su sačinili, konstituisali neku cjelinu, pa bi, po ligici, mogli i da je dekonstituišu, a konstituent je riječ latinskog porijekla i znači: sastojak ili dio cjeline. U pravnom smislu izraz „konstituentni narodi“ znači da su ti narodi dio cjeline od pet ustavotvornih elemenata (Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ostali i građani), pri čemu svih pet elemenata moraju imati ista prava. Razlika između ta dva izraza u praksi je ogromna: konstitutivni narodi prizvode pogubnu etničku podjelu, konstituentni obezbjeđuju građansko društvo. Konstituivni grade društvo tri etno-religijska nacionalizma, tri plemena, tri zasebne vlasti i tri teritorije, društvo nejednakosti i dominacije jedne etničke grupe nad drugima, uprkos davnoj odluci Ustavnog suda BiH iz 2000. godine o ravnopravnosti građana na cijeloj teritoriji države. Zahvaljujući pravilu konstitutivnosti, Srbija i Hrvatska uređuju odnose u dijelovima BiH kao da su dio njihovih država. Najzad, to je sistem koji utire put federalizaciji BiH, što bi bio i definitivni kraj naše države. Njemački ekspert Bodo Veber rekao je jednom da „konstitutivni narodi“ nisu nikakav politički koncept, već oruđe za politiku straha i podjelu Bosne. To je, kako on kaže, obezbijedilo „vladavinu konstitutivnih partija“, koje se predstavljaju kao vlasnici naroda i navodno se dogovaraju, a ni o čemu bitnom ne mogu i ne žele da se dogovore. Osim o svojim foteljama, što je njima jedino važno. Jer, kako je to davno rekao Alija Izetbegović, narode mogu predstavljati samo istinski, to jest legitimni predstavnici. I time se krug zatvorio.
Dakle, dalje održavanje sistema konstitutivnih naroda vodi u sigurnu propast. A u pitanju je, kao što smo rekli, namjerna greška u prevodu, koju godinama potvrđuju političke elite, novinari i intelektualci na sve tri strane, pa je taj termin našao mjesta čak i u službenim spisima Ustavnog suda BiH. A zašto političari, bar oni koji se zaklinju u Bosnu, nisu zahtijevali da se sačini zvanični prevod Dejtonskog sporazuma, čime bi sve nedoumice bile otklonjene? Vjerujem da je odgovor jasan: zato što su svi oni, na sve tri strane, na etničkoj podjeli zasnovali svoju vladavinu, na tome su ustanovili političku praksu koja im obezbjeđuje moć o kakvoj ne bi mogli ni sanjati u nekoj uređenoj državi. Zato se oni ne obaziru na istinu i čimnjenice, ne tiče ih se mišljenje najvažnijih evropskih institucija, ne interesuje ih propadanje države. Kad ste čuli nekoga od njih da govori o ovim stvarima. Recimo, o tome da se tačnim prevodom Dejtonskog sporazuma, preko noći ukloni konstitutivnost, a uvede ravnopravnost građana na svakom dijelu teritorije države, prema davnoj odluci Ustavnog suda. Šta su radili bošnjački političari tolike godine, kad ni tako jednostavnu stvar nisu mogli učiniti? I zamislite kako bi reagovali političari u Srbiji i Hrvatskoj kad bi im neko predložio da i oni u svojim državama uvedu princip konstitutivnosti, na kojem toliko insistiraju u Bosni?
Pomenuli smo i patent Alije Izetbegovića o „dogovaranju naroda“ i istinskim predstavnicima tih naroda. To su takozvani „legitimni“ predstavnici Dragana Čovića. Svakome je danas jasno da se nikakvi narodi ne mogu dogovarati, već to mogu činiti samo zvanične institucije. Kako bi se ti narodi, to jest etničke grupe, dogovarale u Americi, u Švajcarskoj, u Rusiji, u bilo kojoj zemlji na svijetu. Političko predstavljanje etničkih grupa je besmislica, i ne biraju svoje predstavnike narodi, već teritorijalne jedinice ili organizacije. A značenje termina „legitimni“ ili „legitimno izabrani predstavnik“ je svuda isto: to je onaj ko je izabran glasovima građana u nekoj izbornoj jedinici, ma ko on bio. Tri člana Predsjedništva BiH biraju se po građanskom modelu, njih ne biraju nikakvi narodi, već građani i oni predstavljaju sve građane. Željka Cvijanović nije srpski član Predsjedništva, nju biraju svi građani entiteta, a ona, kao član državnog predsjedištva, predstavlja sve građane BiH, kao i druga dvojica. Njihova različita etnička pripadnost samo je odraz poštovanja etničke strukture. Ne postoji normalan način da se ispune besmisleni zahtjevi da svaki narod bira svoje predstavnike. Možete li zamisliti kako bi to izgledalo u Americi?