U Jajcu je nedavno poginuo mlad čovjek. Svi su žalili dok nije osvanula plava osmrtnica i označeno da je mjesto ukopa Partizansko groblje.
Nedavno je u Jajcu, u saobraćajnoj nesreći, život izgubio muškarac tridesetih godina. Kako je Jajce mali grad, a dotični je bio poznat u čaršiji, tako je ova vijest tragičnije odjeknula. Sugrađani i sugrađanke su izražavali nevjericu zbog iznenadnosti i preuranjenosti njegove smrti i sve je bilo popraćeno onim valom kolektivne solidarnosti i katarze koji znaju pratiti ovakve tragedije. I ništa u tome ne bi bilo neobično i ovo bi ostala samo jedna tužna vijest u nizu, da kolektivno iskazivanje žaljenja nije poremetio jedan detaljčić, time ga bespovratno ukaljavši. Naime, smrtovnica nesretnog čovjeka bila je plave boje, a kao mjesto sahrane bilo je određeno Partizansko groblje!
Dok je osvanula na lokalnom portalu, izrazima žaljenja pridodat je i govor mržnje. Njome kao da je nekim čudom izbrisana sva tragedija događaja u kojem je mladi čovjek izgubio život, bilo je dovoljno samo vidjeti plavu boju i pročitati ”partizansko” da se sruše sve barijere, i prekrše sva pisana i nepisana pravila u vezi smrti. Vrli komentatori, oni čije smrtovnice nipošto neće biti druge boje osim izrazito zelene ili crne, i koji će biti pokopani na strogim vjerskim grobljima, nisu se libili da umrlog počaste najgorim uvredama. Zgroženi urednik portala se požalio da ne može više brisati komentare, dodavši da ne može vjerovati u kakvom gradu živi.
Jer Jajce nije tek bilo koji grad, Jajce je grad-simbol. Upravo su u njemu partizani, koje se danas toliko prezire, formirali bivšu državu, u njemu se nalazi Muzej Drugog zasjedanja AVNOJ-a u kojem se svakog 29. novembra okupljaju ti isti partizani, da se i u ovo vrijeme, koje im nije nikako sklono, makar na jedan dan prisjete bivše slave. Dakle, u Jajcu, gradu-simbolu, iako u današnjem nema ništa od tog nekadašnjeg, a oni njegovi malobrojni žitelji kojima staro Jajce još nešto i znači, uglavnom su obespravljeni, ismijani i prezreni. A takvi su i nakon smrti, što se na najgori način pokazalo u ovom slučaju.
Obespravljeni i prezreni
Nije ovo, naravno, slučaj samo u Jajcu i mržnja koja je izbijala iz ovih komentara zajednička je odlika našeg područja, i tu nema velike razlike među gradovima, samo je u Jajcu, zbog njegovog simboličkog potencijala, sve to izgledalo nekako još gore. Ateisti, komunisti, partizani i ostali, obespravljeni su i prezreni, a namjerno ih i pored njihovih ideoloških i drugih razloga stavljam u isti koš – jer ih protivnici vide tako. Svi su oni, iz njihove perspektive, isti i zaslužuju mržnju i neprijateljstvo. Nemaju prava ni u Ustavu, ni u glavama onih koji su podijelili ovu zemlju i koji je dalje dijele i mrcvare. Ateistima, partizanima, komunistima i ostalim se pripisuju svi grijesi počinjeni u prošlom sistemu, stvarni ili izmišljeni, za njih se vezuju lične i kolektivne traume, stvarno doživljene ili iskonstruisane. Jedino se tako može objasniti mržnja koju im ljudi upućuju i koja ne prestaje ni nakon što umru.
Jer iako su kod nas sva groblja bila na meti, i pobjedničke većine su često vandalizovale groblja i mezarja vjerskih manjina i onih koje s protjerali, nad partizanskim spomenicima su se iživljavali svi… i to bez većih posljedica. Jedno od najljepših, ono koje u svojoj estetskoj izvedbi i umjetničkoj vrijednosti nadilazi svoju funkciju, svakako je Partizansko groblje u Mostaru, slavnog Bogdana Bogdanovića. Ono je godinama poslije rata stajalo zapušteno, išarano grafitima i uvredama, a ni do danas mu nije vraćen stari oblik.
U drugim gradovima, u kojima partizanska groblja nemaju i spomeničku vrijednost, ona su uglavnom zapuštena i zaboravljena, a razlog zbog kojeg se u Jajcu još koristi jeste što ne postoji ateističko groblje pa se Partizansko koristi u te svrhe. I premda su sahrane na njemu rijetke, ipak se dese, ali kao da su, prema nekom nepisanom pravilu, “dopuštene” samo za pripadnike miješanih brakova i njihovu djecu. Poginuli čovjek nije spadao u te kategorije pa je u tom smislu njegova transgresija veća – kao “čisti” pripadnik nacije izabrao je baš to groblje.
Sigurno je ova odbojnost manje vidljiva u gradovima koja imaju gradska groblja na kojima se kopaju svi zajedno, ali prema statistikama i na njima je sve manje ateističkih sahrana. Kako u životu, tako i nakon smrti, ljudi se sve više odlučuju za pripadnost svojoj vjerskog skupini, a muslimanska mezarja, katolička i pravoslavna groblja su strogo odijeljena jedna od drugih. Unutar njih nema mjesta drugačijem i poznati su brojni slučajevi kada ljudima nije dopušteno da se na njima sahrane na drugačiji način – bez vjerskog obilježja ili obreda. Znam za slučaj dženaze na kojoj hodža nije dopustio da se umrlom održi govor “jer to nije u skladu s islamskim običajima” ili i za pokojnika ateistu čijoj porodici Crkvena opština nije dopustila da mu naprave spomenik bez krsta…, a ovakvi primjeri su brojni. Pri tome se ne postavlja pitanje koliko se ovim propisima vrijeđaju sami umrli i u kojoj mjeri to pogađa njihove porodicu koje ionako žale za gubitkom.…
Protjerivanje u nevidljivost
Sasvim sigurno će partizanska groblja u budućnosti, bila ona i dalje u funkciji ili ne, doživjeti sudbinu većine jevrejskih, ako već nisu. Neodržavana, zapuštena, skrajnuta i protjerana u nevidljivost. Da li će preživjeti ateistička i da li će se postojeća gradska i vjerska groblja otvoriti prema manjima i različitosti, preostaje da vidimo. Ako je suditi po gorespomenutim komentarima, daleko smo od toga. Dok god žive ljudi koji misle da imaju pravo da uvrijede nekog zbog izbora načina i mjesta odlaska na vječno počivalište, ne možemo se radovati budućnosti. Nepoštivanje smrti znači i otpornost na ljudsku tragediju i nepoštivanje samog života sa njegovim izborima.
A mrtvi imaju još manje prava nego živi, pogotovo mrtvi ateisti, komunisti, partizani i ostali. Kako sada stvari stoje, jedina pravda se može naći tamo u što većina njih ne vjeruju – onome svijetu. Do tad nam preostaje da je tražimo u ovome jer kao što je Bogdanović rekao: “Spomenici su ipak manje bitni od ljudi”, tako je i smrt ipak manje bitna od života.
Piše: Emina Žuna
Izvor: Al Jazeera