Piše: Saud Grabčanović
Naseljavanje Bošnjaka- muslimana iz Austro-Ugarske u Anadoliju (1860-1908)
Osim u preostale evropske dijelove Osmanskog carstva, te Trakiju i Rumeliju u okolini Istanbula i sam Istanbul, nakon austrougarske okupacije 1878. godine, bošnjački muhadžiri su se iseljavali iz Bosne i Hercegovine i u unutrašnjost, u Malu Aziju ili Anadoliju, kako je Turci nazivaju. Na osnovu raspoloživih podataka može se sa sigurnošću reći da se najveći dio Bošnjaka imigranata upravo tu naselio i to u kasnijim etapama naseljavanja. Bošnjački doseljenici su na tim područjima podigli čitav niz naselja koja postoje i danas i u kojima žive njihovi potomci. Mnoga od tih nekada malenih sela danas su postali pravi gradovi! Mi danas o ovim naseljavanjima možemo pronaći relevantne podatke u istorijskom radu koji je na ovu temu napisao turski istoričar Erdal Tabaš. Kako to Tabaš navodi, Bosna i Hercegovina je osvojena krajem 15. i početkom 16. vijeka i stoljećima je bila pod osmanskom vlašću, a većinu njenog stanovništva su činili muslimani. Nakon Pariskog ugovora 1856. godine hrišćani su se počeli buniti u Srbiji za nezavisnost. Ovi pritisci i napadi hrišćana su još u to vrijeme podstakli muslimane koji žive u regionu na iseljavanje u tada „sigurnije“ predjele Osmanskog carstva, prvenstveno Istanbul i njegovu okolinu, kao i Anadoliju. Po Tabašu je iseljavanje Bošnjaka-muslimana sa naših prostora u Tursku započelo još u to vrijeme! (Yrd. Doç. Dr. Erdal TAŞBAŞ: BOSNA MUHACİRLERİNİN ANADOLU’DA İSKÂNLARI (1860-1908)/ Naseljavanje bosanskih doseljenika u Anadoliju 1860-1908)
Između 1862. i 1867. godine Srbi su uspjeli zauzeti i etnički očistiti od muslimana veliki broj gradova u Srbiji uključujući i Beograd. Ovo je uzrokovalo veliki egzodus muslimana muhadžira iz Srbije najviše u Bosnu i Hercegovinu, što je posebno frustriralo Bosance i podstaklo ih da se počnu seliti u sigurnija područja Carstva, posebno na područja u današnjoj Turskoj. Zbog stalne antimuslimanske aktivnosti Srba i Rusa ove migracije će se nastaviti neprekidno. Te prve migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije, Crne Gore a i Bosne i Hercegovine nisu imale tako veliki obim kakav su imale migracije nakon 1878. godine. Godine 1875. je u Bosni i Hercegovini došlo do velikog ustanka kršćana protiv osmanske vlasti. Taj je ustanak bio usmjeren i protiv Bošnjaka-muslimana nad kojima su ustanici počinili velike zločine. Osmanska vlast je zbog toga izvršila je invaziju na Bosnu i Hercegovinu 2. oktobra 1875. godine. Iako su Osmanlije pokušale zaustaviti pobunu kršćana i vojno a i politički, davanjem novih privilegija, pobuna se nije mogla suzbiti. Dok se Osmansko carstvo suočavalo sa pobunama u Bosni i Bugarskoj, Srbi i Crnogorci su to iskoristili i napali Osmansko carstvo u julu 1876. godine. Međutim, u tom ratu je Osmansko carstvo uspjelo poraziti Srbe i Crnu Goru, te mu je zbog toga Rusija u aprilu 1877. godine objavila rat. Iz tog rata je Rusija izašla kao pobjednik. Zbog ustanaka koji su izbili u Bosni i Hercegovini i rata u Srbiji, od 1876. godine Osmansko carstvo je bilo u teškoj situaciji, pa je evakuisalo neke gradove duž Dunava. Zbog ovih ratova su mnogi muslimani napustili mjesta stanovanja i pobjegli u okolinu Istanbula i Jedrena. Tada je na ovo područje izbjeglo sa Balkana oko 200.000 muslimanskih izbjeglica. Osmansko-ruski rat 1878. izazvao je velike promjene u rumelijskoj geografiji Osmanskog carstva.
Rat je imao velike posljedice u kontekstu geografskih promjena na Balkanu.
Na istoku je uspostavljena Kraljevina Bugarska, a na zapadu poslijeratno Osmansko carstvo.
Kao rezultat velikog poraza u ovom ratu, došlo je do masovnih migracija muslimana iz Karsa, Ardahana, Batumija, Rumunije, Bugarske i Makedonije. Turci, Čečeni, Gruzijci, Dagestanci, Lazi i mnoga druga muslimanska plemena napustila su svoje zemlje i migrirala u osmansku zemlju. Nakon osmansko-ruskog rata 1877-1878. godine došlo je do Berlinskog kongresa kojim je Bosna predata Austro-Ugarskoj na upravu u trajanju od 40 godina. Stotine hiljada ljudi izgubilo je život kada je Austro-Ugarska, uz veliki otpor Bošnjaka, izvršila invaziju na Bosnu i Hercegovinu. (Yrd. Doç. Dr. Erdal TAŞBAŞ: BOSNA MUHACİRLERİNİN ANADOLU’DA İSKÂNLARI (1860-1908)/ Naseljavanje bosanskih doseljenika u Anadoliju 1860-1908)
Nakon Berlinskog kongresa osmanska se vojska po dogovoru povukla iz Bosne i Hercegovine. Austro-Ugarska je mobilizirala veliku vojsku kako bi iskoristila pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine, ali je naišla na otpor kakav nije očekivala. Bosanski narod, koji je odbio ući u kršćansku državu, vodio je gerilski rat protiv okupacione vojske. Bosanci su uspjeli pružati otpor oko tri mjeseca. Iako su Bosanci pružali veliki otpor austrijskoj okupaciji, on je ubrzo bio slomljen i 28. oktobra 1878. godine Bosna i Hercegovina je konačno okupirana i ušla u sastav Austro-Ugarske. Okupacija od strane K6K monarhije dovela je do ugnjetavanja muslimanskog naroda. Smjena lokalnih muslimanskih vođa, vojna obaveza za muslimane, prisiljavanje djece muslimana da pohađaju katoličke škole, pretvaranje džamija u magacine i njihovo rušenje, oduzimanje vakufske imovine, uništavanje starih muslimanskih harema i veliki porezi, sve su to bili razlozi koji su izazvali egzodus muslimana iz Bosne i Hercegovine. Zato je početak masovne migracije Bošnjaka-muslimana u Osmansko carstvo vezan za okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, po odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, kada su mnogi muslimani morali napustiti svoju domovinu.
Migracije iz Bosne i Hercegovine nastavile su se s prekidima sve do 1908. godine, kada je Carstvo potpuno anektiralo regiju. Te migracije nisu za Osmansko carstvo bile poželjne. Osmanlije su taj region pokušavali zadržati prisustvom muslimanskog stanovništva. Iako je iseljavanje muslimana iz BiH bila za sultana nepoželjna situacija, Osmansko carstvo to nije moglo spriječiti. U skladu sa svojom politikom, Osmansko carstvo je prvo pokušalo naseliti bosanske muslimane na svoje preostale teritorije na Balkanu. Kao rezultat toga Bošnjaci su najprije naseljavani na Kosovo, Albaniju i Makedoniju, kao i dijelove Bugarske i Grčke pod osmanskom vlašću Međutim, pošto su se gubici teritorija na Balkanu nastavili, bosanski doseljenici su kasnije morali ići u Trakiju i Anadoliju, gdje im je od strane Porte i sultana data zemlja na koju su se naselili. Osmanska administracija je pristigle migrante podvrgla naseljavanju u okviru sistematske politike tadašnjih državnih vlasti. Bošnjačke izbjeglice su naseljavane u širokom krugu od Istanbula do Centralne Anadolije, od Egejske regije do južnih dijelova Anadolije. (Yrd. Doç. Dr. Erdal TAŞBAŞ: BOSNA MUHACİRLERİNİN ANADOLU’DA İSKÂNLARI (1860-1908)/ Naseljavanje bosanskih doseljenika u Anadoliju 1860-1908)
U periodu nakon okupacije iz Bosne i Hercegovine u Tursku dolazili su veliki talasi muhadžira. Glavni razlog migracija je bilo neprihvaćanje austrougarske okupacije od strane muslimanskog stanovništva. Oni su austrougarsku vladu vidjeli kao “okupatora” i nisu prihvatali njen legitimitet. Bosanci su se odlučili na iseljavanje iz svoje zemlje kako bi pronašli sigurnije mjesto za život svojih porodica. U migracijama koje su započele, broj ljudi koji su u početku dolazili bio je prilično mali i većinu njih činili su vjerski službenici, intelektualci i visoki funkcioneri. Međutim, ovaj početni efekat je bio samo početak procesa koji će trajati dugo vremena. Ubrzo su uslijedili veći talasi migracija. Okupacijom Bosne i Hercegovine oko 600.000 muslimana napustilo je svoju domovinu i migriralo u preostale zemlje Osmanskog carstva na Balkanu kao i u Anadoliju.( Kemal KARPAT, Demografske i socijalne karakteristike osmanskog stanovništva (1830-1914), Trans.)
U prvoj fazi iseljavanja Bošnjaka u Tursku primaran razlog je bilo neprihvaćanje kršćanske vlasti. Kasnije su se Bošnjaci iseljavali i iz drugih razloga, kao što je izbjegavanje služenja vojnog roka, ti su migranti pretežno ilegalno bježali preko granice u Osmansko carstvo. Austrougarske vlasti su par godina nakon okupacije omogućile Bošnjacima, koji su to željeli, dobrovoljno iseljavanje u Tursku sa svojim porodicama, i to uslovljeno bez ostavljanja dugova ili potraživanja i dobijanje pasoša K&K Monarhije. Nakon što bi predali zahtjev austrijskim vlastima i ispunili uslove, Bošnjacima bi vlasti izdale rješenje da se mogu slobodno iseliti. Prva stanica za imigrante koji su išli iz Bosne i Hercegovine za Tursku bila je Knjaževina Srbija, i to grad Beograd. Austrougarske vlasti su sa Srbijom imale potpisan sporazum o transferu bosanskih muhadžira preko njihove teritorije. Naravno, tadašnje vlasti u Knjaževini Srbiji su bile sa ovim oduševljene! U Beogradu su okupljeni migranti bili ukrcani u vozove i poslati u Skoplje, a odatle ponovo vozom prema gradu Solunu u osmanskoj Trakiji (današnja Grčka). Iz Soluna su migranti prevoženi osmanskim vojnim brodovima u Istanbul i Anadoliju.
Kada su u Osmansko Ccrstvo počele da stižu masovne molbe Bošnjaka-muslimana iz Bosne za useljenje, na sultanov zahtjev je o tome raspravljano u parlamentu 27. aprila.1879. godine. Zaključak te sjednice je bio da će masovna migracija Bošnjaka –muslimana iz BiH u osmanske zemlje nanijeti veliku štetu samoj Bosni, kao i samom Osmanskom carstvu. Na toj sjednici je tada nevoljno bilo odlučeno da se odobri prijem 400.000 bosanskih muhadžira u Tursku i da im se pruži sva moguća pomoć. Tom prilikom je iznesen stav ministarstva finansija da Osmansko carstvo neće biti u mogućnosti pokriti veoma velike troškove migracija, izdržavanja, naseljavanja i drugih troškova za tako veliki broj migranata. Vlada je tvrdila da u Carstvu postoji i nedostatak odgovarajućeg zemljišta za naseljavanje Bošnjaka imigranata u državu. Međutim, pravi stav vlasti Osmanskog carstva po pitanju migracija iz BiH bio je da po svaku cijenu treba sprečiti daljnji odlazak i iseljavanje Bošnjaka- muslimana iz Bosne i Hercegovine, jer će se time poremetiti etnička struktura stanovništva u toj pokrajini, koja je formalno-pravno još uvijek bila dijelom Osmanskog carstava.
Osmanske vlasti su bošnjačke migrante koji su stigli u Anadoliju naseljavale na zapuštenim i praznim područjima, pretežno pasivnim, sa lošom obradivom zemljom, koja su ranije bila napuštena od strane turskog stanovništva. Na tim područjima su postojala samo napuštena i porušena turska sela koje su Bošnjaci obnovili. Zemlja je bila iskrčena i ponovno kultivisana , pretvorena u obradivu, kao i u pašnjake. Zbog nedostatka praznih prostora za bošnjačke muhadžire u drugoj fazi naseljavanja osmanske su ih vlasti počele naseljavati na svim mogućim pasivnim i neuslovnim područjima, tako su čak i močvare bile isušene kako bi se stvorila obradiva zemlja i osnovni uslovi za život. Kada su se popunila sva slobodna područja u Trakiji i Anadoliji, osmanske su vlasti, zbog nestašice slobodne zemlje, naše muhadžire počele naseljavati u druga područja na istoku Carstva: Irak, Siriju, Kipar, Egejska ostrva, Tripoli, Palestinu i Janinu.( Kemal KARPAT, Demografske i socijalne karakteristike osmanskog stanovništva (1830-1914), Trans.)
U cilju naseljavanja bosanskih doseljenika koji su nakon 1884. godine došli u prenapučene gradove Istanbul i Izmir, osmanske su ih vlasti naseljavale na pogodno zemljište u obalnim područjima u Kastamonu, Konji, Adani, Jedrenama, Solunu, Alepu, Bagdadu, Tripoliju, Janjini i Šamu ( Sirija, Irak i Palestina) gdje su predati u nadležnost i guvernera Jerusalima i Serfica. Iz tog vremena danas u osmanskom arhivu u Istanbulu postoje dokumenti koji se odnose na upite u vezi slobodne zemlje, koje su centralne vlasti slale pokrajinskim guvernerima. Odgovori od strane guvernera iz regiona u Anadoliji su bili sljedeći:
- Prema odgovoru guvernera iz Izmira, u Menemenu ima 10.000 deka prazne zemlje, ali ona nije pogodna za poljoprivredu.Takođe u Čišmeu ima 7.000 deka prazne zemlje koja je pogodna samo za vinograde. Na ovom području u priobalju ima nešto obradive zemlje koja je pogodna za naseljavanje za oko 140 domaćinstava bosanskih migranata.
- Prema telegramu koji je poslao guverner Kastamonua, šume su u tom regionu iskrčene i pretvorene su u obradivu zemlju u svrhu naseljavanja Bošnjaka –muhadžira. Na tom se području sada mogu osnovati migrantska naselja, i to jedno u Bartinu za oko 100 domaćinstava, a drugo u Sinopu za oko 500 domaćinstava. Osim ovoga, iz Kastamonua je javljeno da nema drugog slobodnog zemljišta pogodnog za naseljavanje.
- Prema telegramu dobijenom u odgovoru od guvernera iz provincije Konja, tamo je bilo nešto slobodne zemlje na obali Antalije za naseljavanje bošnjačkih migranata. Na tom području bi se moglo izgraditi naselje 700 domaćinstava, produktivnih i neproduktivnih.
- Prema telegramu primljenom od guvernera Adane, tamo u priobalnom dijelu postoji dosta slobodne obradive zemlje na kojoj bi se mogli smjestiti migranti. Međutim napomenuto je da je to moguće pod uslovom da Bošnjački-muhadžiri izdrže teške vremenske prilike koje vladaju na toj obali. Guverner je obavjestio da se u Adani može smjestiti 1.000 domaćinstava migranata.
Pored naseljavanja bošnjačkih imigranata na ova relativno klimatski povoljna područja osmanske su ih vlasti naseljavale i u unutrašnjosti Anadolije, na anadolsku visoravan gdje su se morali prilagoditi hladnom vremenu koje vlada u toj regiji. Ovdje je postojala prazna zemlja gdje se moglo naseliti 1.000 domaćinstava migranata.
- Prema telegramima dobijenim od guvernera iz pokrajina Trabzon, Hüdâvendigâr i Cezâyir-i Bahr-i Sefîd, u tim krajevima nije bilo većeg slobodnog zemljišta pogodnog za naseljavanje bosanskih migranata. (Kemal KARPAT, Demografske i socijalne karakteristike osmanskog stanovništva (1830-1914), Trans.)
(nastaviće se)