Neki od političkih aktera iz takozvanog socijaldemokratskog i građanskog političkog miljea svoje najveće uspjehe postižu potiskivanjem osnovnih postulata svoje ideologije u zamjenu za etnocentrični narativ. Lijevo preticanje zdesna postalo je već opšte mjesto. Ni u bosanskohercegovačkom slučaju ne treba očekivati ništa bolje odnose u “socijaldemokratskom” dr\avnom predsjedništvu . „Lijevi nacionalizam” na ovim prostorima cvjeta još od 8. sjednice Saveza komunista Srbije, nakon koje je Slobodan  Milošević došao na vlast, te se ponavlja karikaturalno ali i poprilično uspješno kao pseudoalternativa klerikalnom nacionalizmu.

Piše : Dragoslav Dedović 

Izbori u BiH su ipak iznjedrili nekoliko pojava, koje su na prvi pogled nelogične. Kako to da čovjek po imenu Denis Bećirović do nogu potuče nasljednika dinastije Izetbegović (100 000 glasova razlike je više nego valjan argument) , dok je njegovu socijaldemokratsku stranku (SDP) isto tako do nogu potukla upravo Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije (SDA)? Jasno je da je Bećirovića dodatno podržalo više manjih stranaka. Ali je ipak neobično da stranka čiji kandidat pobjeđuje u trci za Predsjedništvo istovremeno gubi glasove u trci za parlamentarne nivoe vlasti.

Zagonetan je i „slučaj Željko Komšić“. Za dobar dio Bošnjaka i manji dio Hrvata Željko Komšić je ubjedljivo najbolji Hrvat za Predsjedništvo, sa nekoliko desetina hiljada glasova više od drugoplasirane Borjane Krišto. A Demokratska Fronta (DF) koja je svoju listu nazvala po Komšiću ima petnaestak hiljada glasova manje od bloka hrvatskih stranaka koje predvodi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

Sam po sebi se nameće zaključak da su isti građani različito glasali kada je riječ o kandidatima za državno predsjedništvo i kada je u pitanju parlamentarna vlast.

Zašto?

Denis i Željko protiv Milorada

Čini mi se da razlog ne treba tražiti u navodno lijevoj ideologiji Denisa Bećirovića ili propovijedanju „građanske države” Željka Komšića. Pošto su obojica ponikli iz socijaldemokratskog miljea, moglo bi se reći da postoje tri zajedničke tačke, koje su se očito svidjele dobrom dijelu Bošnjaka, a i ponekom Hrvatu, Srbinu i Ostalima.

To su prije svega ljudi koji Bosnu i Hercegovinu vide kao sekularnu državu. Druga zajednička osobina obojice izabranih članova Predsjedništva jeste patriotska egzaltiranost, koja je u drukčije uređenim zemljama privilegija nacionalne desnice. Oštar jezik Bećiroviću i Komšiću donio je i dobar broj tradicionalističkih glasova Bošnjaka, koji su bili spremni da pređu preko sekularnosti tih kandidata u ime nabildovane ljubavi prema domovini.

Bosnien und Herzegowina | Parlamentswahlen | Denis BecirovicDodik može biti sigurn d će najoštriji stavovi stizati upravo iz usta Bećirovića

Treća zajednička osobina njih dvojice je antidodikovski refleks. Kada god budući predsjednik Republike Srpske, i uskoro bivši srpski član Predsjedništva BiH započne svoj antibosanski, antisarajevski cirkus, može biti siguran da će najoštriji stavovi stizati upravo iz usta Bećirovića (koji je jednom predlagao da uhapse Dodika) ili Komšića („Lažeš Milorade”).

Vidimo li te tri njihove tačke kao temelj ličnog političkog uspjeha na ovim izborima, onda nam neće biti teško da razumijemo motiv njihovih birača. Njima su u Predsjedništvu bili potrebni ljudi koji bi umjeli parirati Dodikovim igračima poput Željke Cvijanović. Stranačka opredjeljenja nisu bila odlučujuća za tako nešto. Odsustvo harizmatičnosti i lična korist kao politički plijen porodičnog klana, učinili su Bakira Izetbegovića manje popularnim u očima Bošnjaka.

Komšić i Hrvati

U slučaju Komšića matematika je neumoljiva. Broj glasova koji su po do sada dostupnim podacima zajedno dobili on i njegova suparnica Krišto je oko 400 000. Pošto je izlaznost u prosjeku bila takva da je svaki drugi čovjek s pravom glasa ostao kod kuće, onda bi – da su za „člana predsjedništva iz redova hrvatskog naroda” glasali uglavnom Hrvati – punoljetnih hrvatskih građana sa pravom glasa u BiH moralo biti preko 800 000. A zvanično ih je – i maloljetnih i punoljetnih – prema popisu iz 2013. ispod 550 hiljada. Uzme li se iseljavanje iz BiH u obzir, ta cifra je sada realno mnogo manja.

Bosnien und Herzegowina | Parlamentswahlen | Zeljko KomsicKomšić opet izabran uz malu pomoć svojih prijatelja, uglavnom iz redova bošnjačkog naroda

Šta to znači? Prije svega, to je pokazatelj da je Komšić opet izabran uz malu pomoć svojih prijatelja, uglavnom iz redova bošnjačkog naroda. Jedni će to slaviti kao pobjedu građanske filozofije, drugi će se zapitati, nije li ipak čudno da mnogobrojniji narod malobrojnijem ponovo određuje predstavnika u najvišem organu vlasti.

Istinski politički domet Željka Komšića je onih desetak procenata DF-a. Njegova politička zvijezda je rođena iz dejtonskog defekta, čiji je korijen ratna hrvatsko-bošnjačka nagodba iz 1994., kojoj su kumovali Amerikanci, a potvrđena je u Dejtonu.

Nisu ravnopravni ni građani ni narodi

Bosna i Hercegovina svakako nije zemlja ravnopravnih građana, što su Dervo Sejdić, Jakob Finci i stotine hiljada pripadnika manjina odavno dobili napismeno od Evropskog suda za ljudska prava. No, ona, prema ovoj političkoj praksi, nije ni zemlja ravnopravnih naroda, između ostalog i zbog toga što je u važnom pitanju predstavljanja tih naroda u državnom Predsjedništvu u praksi moguće nadglasati malobrojniji narod mehanizmom koji je legalan. A jedna od suštinskih odlika demokratije jeste zaštita manjinskog interesa od nametanja većinske volje. I tu ne pomažu nikakva nategnuta tumačenja koja bi relativizovala sistemsku grešku.

Doduše, vrhovni protektor Christian Schmidt je na izborni dan nametnuo promjenu Ustava  i izbornog zakona Federacije BiH, pokušavajući da novom formulom izbjegne blokadu formiranja vlasti poslije izbora, ali i ignorisanje interesa jedne od tri zajednice. Da li su nametnute promjene svrsishodne, pokazaće kombinatorika nakon izbora. Ipak, posezanje za bonskom batinom svakako je porazno kao dijagnoza stanja stvari u BiH. Izabrati izborni dan kako bi se promjene nametnule možda jeste lukavo, jer je politička kasta bila zabavljena drhtanjem za fotelje, pa se nije mogla ozbiljno pozabaviti Šmitom. Ali je i krajnje cinično prema građanima koji su mislili da su glasali po jednom Ustavu, ali su to u stvari činili po drugom.

Nagrada za desno skretanje

Naposlijetku, Dodika su njegovi glasači  još jednom nagradili za sve nestašluke  u prethodnim godinama – od najava secesionističkih referenduma, nepriznavanja Kristijana Šmita, do predizborne posjete Moskvi. On i Željka Cvijanović su napravili malu rokadu – kralj ide u banjalučku Palatu republike, a top na prvu liniju – u Predsjedništvo. Slična zamjena najbližih partijskih saradnika na najvišim funkcijama već je viđena u slučaju Putina i Medvedeva. Takav luksuz Dodik može da priušti i sebi i svojim saborcima na osnovu rezultata Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Izgledna parlamentarna većina na entitetskom nivou uz satelitske koalicione partnere, predsjedničko mjesto u Republici Srpskoj kao i mjesto srpskog predstavnika u državnom Predsjedništvu govore o jednoj stvari – Milorad Dodik i njegova stranka ostaće jak činilac unutar BiH.

Milorad DodikMilorad Dodik: „Lakše ćemo odvojiti Republiku Srpsku”

Da li je to dobra ili loša vijest za BiH? Recimo, očekivana je. Očito, opozicija u Republici Srpskoj ne može da pretekne Milorada Dodika ni sa lijeve ni sa desne strane. Jelena Trivić, kandidatkinja Partije demokratskog progresa (PdP) za predsjednika Republike Srpske koja je u izbornoj noći požurila da proglasi svoju pobjedu, odmah je rekla: „Pratićemo nacionalnu politiku koja se kreira u Beogradu…”. Zvučalo je kao „i poslije Dodika – Dodik”. Samo što je bilo izraženo manje nabusitom riječnikom i uz manje frfljanja.

Ako se gruba nacionalistička retorika, ali i suštinska politika nakon izbora kao i do sada budu kretale u začaranom krugu – ja tebi prijetim secesijom, a ti meni ukidanjem RS-a – ovi izbori će donijeti samo više istoga: partokratiju, etničku segregaciju, depopulaciju. Dodik je već pokazao kako će to najvjerovatnije izgledati, kada je izbor Bećirovića za bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu prokomentarisao ovako: „Lakše ćemo odvojiti Republiku Srpsku”.

Ako uz to još i HDZ zauzme uvrijeđeni bojkotaški stav, onda će se sve oči okrenuti jedinom revolucionarnom reformisti u zemlji koji je okićen stvarnim insignijama moći – Visokom predstavniku. Znamo odnedavno da on umije da se naljuti kao pravi patrijarh. Ali barem bi oni koji pamte Titovo doba morali znati da reforme nametnute odozgo imaju problem održivosti.

(kliker.info)