ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE najstarije južnoslovenske države na Balkanu
Piše : Saud Grabčanović
Stanje u Bosni nakon Tvrtka: Kasniji bosanski kraljevi ni izdaleka nisu raspolagali vladarskim sposobnostima kao njihov prethodnik. Bosna je ponovo ušla u dugotrajni period unutrašnje nestabilnosi, dinastičkih borbi i samovolje neposlušnog plemstva. Pored ovoga, došlo je i do unutarnjih vjerskih sukoba između bogumilske većine i katoličke manjine, kojoj su pripadali skoro svi kasniji bosanski kraljevi. U tom obračunu sa vlastitim narodom bosanski su kraljevi bili podržani od pape i ugarskih kraljeva i njihovih vojski. Bogumili, koji su činili kičmu države, bili su uništeni i protjerani, a plemići-bogumili su bili razbaštinjeni. Svi ovi negativni procesi uticali su na urušavanje centralne kraljevske vlasti u Bosni i doveli su do slabljenja države u svakom, a najviše u vojnom i ekonomskom pogledu. Nasljednici kralja Tvrtka su vremenom izgubili sve Tvrtkove tekovine i došli su u zavisnost od Turaka i Mađara, a postali su i marionete svoje ojačale i moćne vlastele : Hrvoje Vukčić, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača, Sandalj Hranić, Pavle Radenović i dr.
Povelja kralja Dabiše
Drugi kralj Bosne Stjepan Dabiša: Nakon smrti kralja Tvrtka, na saboru u Milama je za novog kralja Bosne izabran Stjepan Dabiša ( rođen 1339. a umro 8. septembra 1395.godine u Kraljevoj Sutjesci ), koji je bio Tvrtkov amidžić. Otac Stjepana Dabiše bio je Ninoslav Kotromanić (ponegdje nazvan Miroslav), mlađi brat Vladislava Kotromanića, oca kralja Tvrtka. Dabišin izbor za Tvrtkovog naslijednika je bio veliko iznenađenje, jer je Tvrtko imao dva sina, ali su plemići na saboru tvrdili da su oba iz vanbračnih veza, pa su zbog toga bili razbaštinjeni. Tvrtko II, koji je bio njegov zakoniti sin, imao je u vrijeme očeve smrti samo 9 godina, zbog čega vlastela nije ni njega htjela za kralja, pa je na kraju izabran ostarjeli Dabiša. Dabiša je na prijesto došao u poznim godinama, pa je vladao vrlo kratko – od 1391. do 1395. godine , i ostavio je tron Bosne u nasljedstvo svojoj ženi kraljici Jeleni. Za kralja je izabran vjerovatno zato što je bio star i nemoćan, što je plemstvu davalo samostalnost i veću kontrolu nad državom, ali možda i zato što je bio najstariji Kotromanić. O njegovoj starosti svjedoči i činjenica da je spominjan u diplomatskim zapisima još 1358. godine. U prvim godinama svoje vladavine je uspio sačuvati maksimalne granice iz doba Tvrtka I. U proljeće 1392. godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu. Razdor između Dabiše i njemu lojalnih plemića, s jedne strane, i vođa ostalog bosanskog plemstva s druge strane, iskoristio je ugarski kralj Žigmund da ih slomi. Pošto je Žigmund napao na Bosnu i razorio jako uporište bosanskih velikaša Dobor, 1394. godine, a velikaše pobio ili zarobio, ugarskom kralju se potčinio i bosanski kralj Dabiša. Odrekao se vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, primio vazalne odnose i zajedno sa vlastelom složio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Žigmund, muž unuke Stjepana II. Kotromanića.Tako je uništena ostavština moći iz vremena Tvrtka I i uticaj i ugled vladara Bosne u ostalim zemljama. Drugi bosanski kralj Dabiša je umro nedugo nakon ovog kraha, 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci, a sahranjen je u kraljevskoj kapeli u Bobovcu. Pošto je Dabiša nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem nasljednom pravu je Žigmund bio izabran za nasljednika Dabišinog posjeda i časti, plemići su odlučili da oni i bosansko kraljevstvo neće pripasti Žigmundu. Proglasili su „interregnum» tokom kojeg je vladala Dabišina udovica, Jelena Gruba. Jedino preživjelo dijete rođeno iz braka Stjepana Dabiše i Jelene Grube bila je kćerka Stana. Stanina kćer, čije se ime navodi kao Vladava, udala se za Jurja Radivojevića još za života svoga djeda Dabiše i bake Grube, što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. godine kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćerki Stani, s tim da nakon njene smrti upravu nad selom naslijede Vladava (Vladika) i njen muž. Dabišina unuka Vladava (Vladika) imala je djecu još za vrijeme Dabišinog života i vladavine. To nam jasno govori kako je ovaj bosanski kralj bio star i da je on doveden na prijesto Bosne samo da bude marioneta odmetnutog bosanskog plemstva.
Prva i jedina kraljica Bosne Jelena Gruba : Jelena Gruba je bila kraljica Bosne, prvo kao supruga kralja Dabiše, a poslije njegove smrti je vladala kao jedina žena na vladarskom tronu kraljevine Bosne, od 1395. do 1398. godine. Sa kraljem Dabišom je u braku bila od 1391. do njegove smrti 1395. godine. Iz njihovog braka rođena je jedna kćerka, Stana. Po Dabišinoj smrti izabrana je za vladaricu od strane lokalne vlastele po oporuci svoga muža. Njen izbor za kraljicu koja će vladati Bosnom bio je, u stvari, dio perfidne taktike ojačalog bosanskog plemstva, posebno patarenskog, koje je njenim izborom dobilo potpunu samostalnost i vlast na svojim posjedima. Za vrijeme njene vladavine ojačale su krupne velmože, koje su praktično upravljale većim dijelom države. Oni su vodili samostalnu politiku i u sklopu svojih posjeda ubirali su carine, čime su direktno podrivali i slabili centralnu vlast. Njena vladavina okončana je u svibnju 1398. godine, kada su je veliki zemljoposjednici, plemići predvođeni Hrvojem Vukčićem, lišili vlasti proglašenjem Tvrtkovog sina Ostoje za novog kralja.Razlozi za njenu smjenu nisu poznati, ali je ona nakon vladavine nastavila živjeti u Bosni s titulom kraljice. O kraljici Jeleni saznajemo iz samo dva povijesna izvora. Ti su dokumenti jedna povelja upućena Dubrovniku, te jedan zahtjev. Zanimljivo je da nije kovala svoj novac, nego je koristila novac prethodnog kralja, svoga muža Stjepana Dabiše. Rođaci su joj bili plemići Nikolići, koji su vladali jednim dijelom Huma. Nadimak je stekla zbog svoje grubosti i vanjskog izgleda. Na grub način pokušala je da sačuva vlast, ali joj to nije uspjelo.
Treći kralj Bosne Stjepan Ostoja: Jelenu Grubu je na bosanskom tronu zamjenio nezakoniti sin kralja Tvrtka I Stjepan Ostoja. On je bio kralj i ban Bosne u dva navrata, prvi put od 1398. do 1404, a drugi put od 1409. do 1418.godine. Prvi put je postao kraljem Bosne kada je preuzeo vlast uz pomoć vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, od kraljice Jelene Grube 1398. godine. Za vrijeme prve vladavine (1398. – 1404.) održavao je dobre odnose s ostalim velikašima. Po dolasku na vlast podržao je zahtjeve Ladislava Napuljskog za hrvatsko-ugarskom krunom, zbog čega je Ladislavov takmac, Žigmund Luksemburški, napao njegove posjede. Vlast je izgubio 1404. godine, kada je oduzeo posjed jednom plemiću, koji je bio pod zaštitom Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Bio je prognan iz Bosne sve do 1412. godine, kada se ponovno vratio na prijestolje. Nakon što je Stjepan Ostoja bio protjeran iz Bosne, na vlast je došao neiskusni i mladi Tvrtko II. Kotromanić, Ostojin polubrat. Tvrtko II je vladao samo četiri godine, i to od 1404. do 1409. godine. Od 1409. do 1412. godine bio je period dvovlašća, jer se Stjepan Ostoja vratio u Bosnu i tražio svoje pravo da se vrati na prijestolje. Godine 1412. Tvrtko II. Kotromanić misteriozno nestaje, a vlast preuzima Stjepan Ostoja, koji je Bosnom vladao po drugi put, od 1412. do 1418. godine. Ostoja je oženio Jelenu Nelipčić 1416, kako bi došao do vlasti nad posjedima, koje je Jeleni ostavio njen prvi suprug Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Između ostalog, Jelena je u brak s Ostojom donijela Plivsku i Lučku župu s Jajcem. U tom periodu nije se mnogo brinuo za stanje u banovini. Omogućio je samovolju ostalim plemićima, koji su se borili jedni protiv drugih. U njegovo je vrijeme Osmansko carstvo postupno počelo prodirati u Bosnu. Naslijedio ga je njegov sin Stjepan Ostojić 1418. godine.
( Nastaviće se)