ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE najstarije južnoslovenske države na Balkanu
Piše : Saud Grabčanović
Peti kralj ili protukralj Bosne Radivoj Ostojić: Radivoj Ostojić, bosanski vojvoda i protukralj Bosne od 1432. do 1435.god. Bio je nezakoniti sin kralja Stjepana Ostoje iz vladarske dinastije Kotromanića. Poslije smrti zakonitog polubrata Stjepana Ostojića 1421. godine, Radivoj je neuspješno polagao pravo na prijestolje kao protivnik amidže Tvrtka II. Oko 1433. proglasio se kraljem i banom Bosne uz podršku Osmanlija, ali većina bosanskog plemstva nije ga priznala za kralja, pa je on 1435. godine izgubio svaku podršku u zemlji i odrekao se bosanske krune. Poslije smrti Tvrtka II 1443. godine, kraljem i banom je proglašen Radivojev mlađi brat Stjepan Tomaš (1444.-1461.). Nakon bratove smrti 1461. počele su kružiti glasine da ga je otrovao Radivoj.U maju 1463. godine prekinuo je osmansku opsadu kraljevskog grada Bobovca predavši ga Turcima. Mjesec dana kasnije uhvaćen je u tvrđavi Ključ, te je doveden u Jajce u logor sultana Mehmeda Fatiha II. Radivoj je tu bio pogubljen zajedno sa sinom Tvrtkom i nećakom, bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem. Njegovog drugog sina Matiju su nekoliko godina kasnije Turci postavili na položaj marionetskog kralja u okupiranom dijelu Bosne.
Šesti kralj Bosne Stjepan Tomaš Kotromanić : Stjepan Tomaš Kotromanić, poznat i kao Stefan Tomaš Ostojić, član dinastije Kotromanića , bio je kralj i ban Bosne od 1444. do 1461.godine. Stjepan Tomaš je bio nezakoniti sin kralja i bana Stjepana Ostoje, a na prijestolje dolazi 1443. godine, nakon smrti kralja i bana Tvrtka II. U povelji od 3. oktobra 1444. godine zove se : « Stipan Tomaš, božjom milošću kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci zemlji, Dalmaciji, Hervatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam k tomu «. Umro je u mjestu Orihovcu, 10. jula.1461.godine pod nerazjašnjenim okolnostima. Smatra se da je bio otrovan, a za to su optuživali njegovog brata Radivoja.U mladosti je bio bogumil, kao i veliki dio lokalnog plemstva, dok je kasnije, a navodno na nagovor hvarskog biskupa Tome, prihvatio katoličku vjeru. S dozvolom pape Eugena IV. (143. – 1447.) od 29. maja 1445. godine, razveo se od svoje prve žene Vojače, koja nije bila plemenitoga roda i nije bila po volji ostalim plemićima. Iste godine papinom ispravom dobio je legalizaciju rođenja, što mu je bilo prijeko potrebno zbog sukoba s vojvodom Stjepanom Vukčićem, koji mu je osporavao pravo na prijestolje i podržavao njegovog brata Radivoja, inače osmanskog kandidata. Godine 1446. izmirio se s vojvodom Stjepanom Kosačom i oženio njegovu kćerku Katarinu, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Ovim brakom kralj i ban Stjepan Tomaš dobio je svog vjernog pratioca, a u svom puncu Stjepanu Vukčiću Kosači moćnog saveznika u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski preodgoj kraljice brinuli su se franjevci, pošto je došla iz bogumilske-patarenske porodice. Sam papa Eugen IV, poslije vjenčanja iste godine, dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, po Bosni je gradila crkve: crkvu Presvetog Trojstva u Vrlima, crkvu Sv. Katarine u Jajcu, crkvu Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine. U braku s kraljem i banom Stjepanom Tomašom, kraljica Katarina je rodila troje djece: Žigmunda, kćer Katarinu i još jednog po imenu nepoznatog sina, dok je kralj i ban s bivšom suprugom Vojačom imao i starijeg sina Stjepana Tomaševića.Već 1447. opet je u sukobu sa Stjepanom Vukčićem, koji je 1448. uzeo titulu hercega od Svetog Save, čime je želio naglasiti svoju nezavisnost od bosanskog kralja i bana. Tomaš se 1449. Godine, pred osmanskim nadiranjem u Bosnu, veže uz hrvatsko-ugarskog kralja i pristaje na odlučniji progon Crkve bosanske. Kralj Stjepan Tomaš je od svih nasljednika Tvrtkovih imao ponajviše državničkog, mogao je samo s bolom gledati neminovno srljanje u propast. Domaća vlastela držala je djelimično otvoreno stranu Turaka i pozivala ih je u svoja razračunavanja kao pomagače i sudije, katolička oštra gonjenja gurala su bogumile u protivnike državnog poretka, mađarska pomoć mogla se dobiti samo uz skupe ustupke na račun državne samostalnosti i cjeline. Kralj Tomaš pokušao je da ženidbom svog sina Stefana s Jelačom, kćeri i nasljednicom despota Lazara, ujedini Bosnu i Srbiju za zajednički otpor Turcima, ali je taj pokušaj, iako izveden, došao kasno. On je samo ubrzao katastrofu Srbije (1459.), a domalo doveo i sultana protiv Bosne. Stjepan Tomaš umire početkom juna1461. godine pod nerazjašnjenim okolnostima. O njegovoj smrti imaju dvije verzije : prva je da je otrovan i da su ga otrovali ili brat Radivoj zbog vlasti ili bogumili zbog progona, a druga verzija je da je ubijen 10. juna 1461. kod Orahovice, na izvoru rijeke Une u sukobu s hrvatskim banom Pavlom Špirančićem. Kralj Stjepan Tomaš je ukopan u Jajcu. Nakon njegove smrti, na bosansko prijestolje dolazi njegov sin Stjepan Tomašević (1461. – 1463.), Tomašev sin iz prvog braka s Vojačom, koji nasljeđuje teško stanje u zemlji i već u prvom mjesecu svoje vladavine priznaje Katarinu kraljicom i majkom i ona i dalje sa svojom djecom živi na kraljevskom dvoru u Kraljevoj Sutjesci te na Bobovcu.
( Nastaviće se)