ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE najstarije južnoslovenske države na Balkanu
Piše : Saud Grabčanović
Sedmi i poslednji legitimni kralj Bosne Stjepan Tomašević: Stjepan Tomašević Kotromanić je bio posljednji kralj Bosne. Rođen je u Milama kod Visokog 1438. Godine, a umro u Jajcu 5. juna 1463, tačnije, bio je pogubljen. Bio je kralj Bosne od 10. jula 1461. do 5. juna 1463. godine. Stjepan Tomašević je takođe bio i posljednji despot Srbije od 1. aprila 1459. do 21. juna 1459. Godine, samo nekoliko mjeseci. Sin je kralja Stjepana Tomaša (1444 – 1461.) iz njegovog prvog braka s Vojačom. Stjepan Tomašević je imao isto ime kao i njegov amidža Stjepan Ostojić. Njegov otac mu je dao ime Stjepan (od grčkog “stephanos – kruna”), da bi označio ili promovirao nasljednost vlasti po tradiciji koju je u Bosni započeo još njegov predak Kulin Ban, davanjem imena Stjepan sinu Stjepanu Kuliniću. Prije toga je, na primjer, Hrvatskom vladao Stjepan Trpimirović, a Srbijom Stefan Nemanja. Tomašević je vukao lozu od prvog bosanskog kralja Stjepana Tvrtka Kotromanica, kao najstariji sin iz prvog braka kralja Tomaša i njegove žene Vojače. Vojača je umrla oko 1460. godine. Pored Stjepana, u tom braku sa Vojačom kralj Tomaš je imao i dvije kćeri nepoznatog imena, koje su se udale 1451. godine u Ugarsku. Suprug jedne od ove dvije kćeri bio je izvjesni Stjepan, a imali su jednog sina nepoznatog imena, koji je ukopan u Crkvi Sv. Marije na Mljetu. Taj sin je umro 1462. kada je obavljao hodočašće; postoji velika mogućnost da je majka ovoga Kotromanića bila možda i Katarina Kosača, jer nadgrobna ploča navodi da je ovaj Kotromanić umro u dobi od 14 godina. Kralj Tvrtko II Kotromanić je umro u novembru 1443. Za nasljednika kralja Tvrtka II bio je izabran njegov daleki rođak Fridih I Celjski. Bosansko plemstvo nije pokazivalo interes da kralj Bosne bude neki iz kuće Celjski, isto tako Fridih nije pokazivao interes za vlast nad Bosnom. Bosanski plemići dovode tada nepoznatog Stjepana Tomaša na prijestolje. Kasnije su isti ti plemići pokazali veliko nezadovoljstvo što je nova kraljica Bosne niskog roda i bogumilka. Kralj Tomaš se, pod pritiskom velikaša, morao rastati od Vojače. Ona je napustila dvor 1445. i nastanila se u samostanu u Fojnici. Nakon Vojače, Stjepan Tomaš se oženio Katarinom Kosačom, kćerkom hercega Stjepana Kosače. Kralj Stjepan Tomaš tražio je poželjnu mladu za svog prvog sina Stjepana iz braka sa Vojačom. On je molio i papu Pija II da mu pomogne u pronalaženju odgovarajuće mlade visokoga roda. Princeza je trebalo da bude iz talijanskih zemalja, a tim brakom kralj Stjepan Tomaš želio se povezati sa Zapadom. Drusijana Sforza bila je određena za zaručnicu Stjepana Tomaševića. Kralju je papa pronašao ovu mladenku, ali Tomaš nije bio zadovoljan, jer je Drusijana bila izvanbračna kći Francesca Sforze, milanskog vojvode.
Srpski despot Lazar Branković je umro 20. januara 1458. godine. Ovaj je srpski despot bio katoličke vjere. Lazar i njegova supruga Jelena Paleolog su imali samo tri kćeri i postalo je upitno ko će naslijediti despota. Na vlast je privremeno doveden slijepi Lazarov brat Stefan Branković. Iste te godine u lipnju despotica Jelena svoju dvanaestogodišnju kćer odredila je za udaju, a miraz bi bio cijela srpska despotovina. Kralj Stjepan Tomaš je u tome vidio dobru priliku da priključi sebi Srebrenicu i ostatke ostataka Srbije. U oktobru 1458. godine kralj Stjepan Tomaš odlazi u Segedin kako bi zatražio od kralja Matije Korvina dopuštenje za sklapanje braka.
Brak i potomstvo Stjepana Tomaševića: Stjepan Tomašević se dana 1. aprila 1459. godine u gradu Smederevu vjenčao sa srpskom princezom Jelenom- Marom. Jelena – Mara je imala dvanaest godina kada se udala za bosanskog krunskog princa, a šesnaest kada je postala udovica. Pretpostavlja se da u braku nisu imali djece, jer da je Jelena-Mara rodila dijete, ona bi najvjerojatnije umrla od posljedica poroda jer je bila jako mlada. Treba napomenuti da je njena sestra Milica u dobi od četrnaest godina rodila sina Karla Toccu i da je umrla na porođaju. Najvjerojatnije je da Stjepan Tomašević nije imao djecu, ali neki izvori navode da su oni imali dvoje djece. Ako su ta djeca stvarno postojala, onda su ili bila pogubljena dok su bili u dobi od 3-4 godine, ili su kasnije prevedena na islam.
Stjepan Tomašević -srpski despot: Srpski despot Đurađ je pred kraj života često šurovao i sa Turcima, a sultanu je plaćao danak. Umro je u dubokoj starosti od 80 godina. Naslijedio ga je sin Lazar koji 1458. umire mlad. Pošto nije imao muških potomaka, u srpskoj despotovini je zavladao nered. Državi nije bilo spasa, tako da je Lazarova udovica Jelena Paleolog odlučila da svoju najstariju kćer Jelenu pripremi za udaju, a miraz je bio čitava srpska despotovina. Jelena zvana Mara udala se za bosanskog kraljevića, a kasnije kralja Stjepana Tomaševića . Polovinom marta 1459. kralj Stjepan Tomaš šalje princa Stjepana Tomaševića u Srbiju da se ženi, a njim je išao i njegov amidža Radivoje Ostojić. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je bio i posljednji despot Srbije od 21. marta 1459. do 20. juna 1459. godine, kada su Turci zauzeli Smederevo. Stjepan preuzima vlast u Srbiji 21. marta 1459. godine. Sijepi despot Stefan je već ranije bio protjeran iz Smedereva od strane despotice Jelene. Dana 1.aprila kralj Stjepan Tomašević se vjenčao sa najstarijom kćerkom despota Lazara, Jelenom (Marom). Nakon samo tri mjeseca Smederevo je osvojeno od strane osmanskog sultana Mehmeda II Fatiha. Despot Stjepan Tomašević prije kapitulacije je izmolio od sultana slobodno napuštanje tvrđave, zajedno sa svojom rodbinom. Sultan Mehmed II Fatih mu je to dozvolio. Despotica Jelena Paleolog je od sultana dobila velike količine zlata, kako bi mogla izdržavati sebe i svoje kćeri i pratnju od 30 ljudi. Stjepan Tomašević je zajedno sa svojom suprugom, amidžom, punicom i svastikama, preko Bijeljine i Teočaa stigao u Bosnu 1459. godine. Kralj Stjepan Tomaš, Radivoj Ostojić i Stjepan Tomašević su bili kasnije optuživani da su prodali Smederevo Turcima.
Stjepan Tomašević kralj Bosne: Bosanski kralj Stjepan Tomaš je umro 10. juna 1461. godine. Za svog nasljednika kralj Tomaš je odredio mlađeg sina, princa Sigismunda iz svog drugog braka sa kraljicom Katarinom. Njegov punac, herceg Stjepan Kosača, želio je da njegov unuk naslijedi bosansku kraljevsku titulu. Ali, bosansko plemstvo je smatralo da je Bosni u tim teškim vremenima potreban ozbiljan vladar, pa je na saboru plemstva u Milama za kralja izabran stariji Tomašev sin iz braka sa Vojačom , Stjepan Tomašević. Prvi potez mladog kralja je bilo izmirenje s maćehom Katarinom. Herceg Stjepan Vukčić Kosača je želio da njegov unuk , sin Katarinin, bude kralj Bosne, ali Sigismund je tada bio dijete, imao je samo 10 godina. Tada je lukavi Stjepan Tomašević priznao Katarinu kao kraljicu-majku. Ovaj potez se dopao hercegu Stjepanu, koji je od ranije imao dobre odnose sa Stjepanom Tomaševićem, pa ga je priznao za kralja Bosne . Kralj Stjepan Tomašević, odmah nakon dolaska na vlast, suočen sa velikom turskom prijetnjom opstanku njegove vlasti i države, na sve strane očajnički traži pomoć od kršćanskih zemalja. Od pape Pija II u pismu od 17. oktobra 1461.godine, traži vojnu i svu ostalu moguću pomoć za Bosnu.U novembru 1461. u Bosnu stiže odgovor iz Vatikana sa praznim obećanjima, kao i kraljevska kruna poslana od pape, kao jedina stvarna podrška. Krunisanje kralja Stjepana Tomaševića je izvršeno u novembru 1461. godine u crkvi Sv. Marije u Jajcu. Ohrabren tim činom, novi bosanski kralj se sljedeće, 1462. Godine, obratio ugarskom kralju Matiji Korvinu, sinu Janka Hunjadija, za vojnu pomoć u odbrani njegovog kraljevstva pred turskom opasnošću. Ugarski kralj mu je obećao vojnu pomoć, ali je to bilo mrtvo slovo na papiru. Zauzvrat, kralj Stjepan Tomašević je priznao vrhovnu vlast Ugarske i 9. juna 1462. godine otkazao osmanskom sultanu Mehmedu II poslušnost, i odbio je dalje plaćati danak na koji se bio obavezao. To je bio poguban čin za kralja Stjepana i za njegovu državu Bosnu. Ugarskom kralju Matiji ni na pamet nije padalo da stvarno pomogne bosansko kraljevstvo u odbrani od Osmanlija. On je imao plan da ostavi Bosnu na cjedilu, da je nakratko okupiraju Turci, pa da je onda on povrati, odnosno okupira i dovede u okvire Ugarske države. Time bi se ispunio višestoljetni san njegovih prethodnika da zagospodare Bosnom. Taj mu se plan i ostvario, ali samo djelimično! Na početku 1463. godine obratio se bosanski kralj Stjepan Mletačkoj republici pismom, upozoravajući ih da Osmanlije namjeravaju tog ljeta zauzeti svu Bosnu , a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Međutim, obećavana pomoć kralju i njegovoj Bosni nikada nije stigla, zapadni su saveznici i Vatikan su je prevarili, izdali i prepustili njenoj sudbini.
( Nastaviće se)