ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
najstarije južnoslovenske države na Balkanu
Piše : Saud Grabčanović
Pad Bosanskog kraljevstva: Uobraženi i lakomisleni kralj Stjepan Tomašević, okićen velikim titulama Tvrtka I, hvalio se da: «zapovida slugam kraljevstva mi, voevodam, knezovom, županom, e viniskom, vsakoga stanja ludem». U stvarnosti, kralj Stjepan više nije zapovijedao nikome. Za to je sam snosio najveću krivicu. Progoni heretika- bogumila u Bosni i uništenje Crkve bosanske, koju je slijedila većina naroda i plemstva njegove države, obili su mu se o glavu. Bosna, razjedinjena unutrašnjim sukobima i neslogom, čekala je napad Osmanlija. Stjepan Tomašević je bio uljuljkan lažnim obećanjima pape i ugaskog kralja Matije Korvina o tobožnjoj pomoći bosanskom kraljevstvu i križarskom ratu za spas Bosne! Naivni kralj Stjepan je odbacio ponudu za vazalstvo koju mu je poslao sulatan Fatih, a prestao je i da plaća harač na koji se ranije obavezao. To je bio povod rata koji je Bosnu kao državu skinuo sa istorijske karte za narednih 400 godina! Krajem februara 1463. godine Osmansko carstvo počinje pripreme za pohod na Bosnu. Čuvši za to, kralj Stjepan je u Istanbul poslao izaslanike koje primio sultan i kojima je rečeno da će biti uspostavljen 15-godišnji mir između kraljevine Bosne i Osmanskog carstva. Izaslanici su stigli u Bosnu vjerujući u mir. U proljeće 1463. krenula je prema Bosni-preko Skoplja, Kosova i Sjenice, velika osmanska vojska pod sultanom Mehmedom II Fatihom. Više godina prije konačnog zauzimanja cijele Bosne, Osmanlije su zauzele određene teritorije bosanskog kraljevstva i to u samom njegovom srcu. Osmanlije su tu stvorile svoju prvu enklavu. Raniji napadi na Bosnu vršeni su uglavnom iz Skopskog krajišta (osnovanog još 1392.) koje je nadziralo sve okolne vazalne oblasti. Napadi su išli preko Zvečana, koji je zauzet 1396. Napade su vodili udžbegovi (“begovi krajišnici”) Ishak-beg i njegov sin Isa-beg Ishaković. Ovaj drugi 1448. (po drugima tek 1455.) osvaja tvrđavu Hodiđed i trgovište Saraj-ovasi (“Sarajsko polje”) pod njim, u župi Vrhbosna, i tu uspostavlja svoj has, ali on sam nikada nije postao namjesnik vilajeta Vrhbosna. Već od 1457. Ishak-beg Ishaković osniva novi grad Sarajevo i u njemu podiže svoje čuvene zadužbine .
Turski napad na Bosnu: Početkom maja Osmanlije su stigle u Bosnu, tačnije na posjede kneza Tvrtka Dinjčića, koji su se nalazili u porječju rijeke Drine. Knez Tvrtko se predao bez ikakvog otpora, misleći da je na snazi petnaestogodišnji mir. On je pogubljen, a sljedeći su bili Pavlovići. Knezovi Petar II Pavlović i Nikola Pavlović pokušali su pružiti otpor, ali bezuspješno. Obojica su ubijeni. S posjeda Pavlovića sultan je odlučio krenuti na Bobovac i već 19. maja su Turci stigli pred tu moćnu tvrđavu. Mnogi su smatarali da Bobovac može izdržati tri godine opsade, ali ovaj put Bobovac je izdržao opsadu samo tri dana. Osmanlije su gađale Bobovac topovim koje je dopremao Jorg iz Nürnberga. Dana 21. maja 1463. posada grada se predala, na čelu s knezom Radakom, potajnim bogumilom, koji je bio nezadovoljan postupcima kralja Stjepana. Predali su se uz obećanje da će im životi biti pošteđeni, međutim knez Radak je pogubljen. Prije pogubljenja sultan mu je saopštio da iznad svega prezire izdajnike i da će ga zbog kukavičluka i izdaje svoga gospodara pogubiti. I tako je i bilo. Radaka su Turci pogubili pored Bobovca, na mjestu koje se i danas zove Radakova stijena . Bosanski kralj Stjepan Tomašević je u paničnom strahu pobjegao sa pratnjom prema zapadnom dijelu svoga kraljevstva, u očajničkom pokušaju da pobjegne iz zemlje i dokopa se Hrvatske ili Dalmacije. Kralj je prvo boravio u Jajcu, ali saznavši da se turska sila kreće prema Jajcu, pobjegao je dalje, nastojeći prikupiti nekakvu vojsku. Kralj Stjepan je tokom bijega naređivao da se svi mostovi na rijekama zapale. Osmanlije su stigle pred Jajce i nakon kraće opsade Jajce se predalo. Tu je Turcima rečeno, od strane jednog seljaka, koji je zauzvrat tražio nagradu , da je kralj Stjepan u Ključu. Osmanska sila je stigla pred Ključ dana 25. svibnja. Kralj Stjepan Tomšević se na riječ predao veziru Mahmud-paši Anđeloviću, uz obećanje da će mu život biti pošteđen. Mahmud-paša Anđelović ih je odveo u Jajce, tačnije u Carevo polje, gdje je bio sultanov tabor. Dana 5. juna posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je pogubljen u taboru sultana, zajedno sa stricem Radivojem Ostojićem i rođakom Tvrtkom. Istog dana pogubljeno je na tom polju oko 200 bosanskih plemića. Kralja Stjepana je pogubio lično osmanski sultan Mehmed II Fatih. Kraljica Jelena-Mara tada 16-godišnjakinja, iz grada Ključa je s velikom pratnjom otišla u Split. Kraljica –majka Katarina je za vrijeme pada Bosne bila u svom ljetnikovcu u dvoru kraj Fojnice, zajedno sa svojom djecom. Čuvši za provalu Turaka, kraljica je u jednu kočiju otpremila Žigmunda i Katarinu, a u drugoj je kočiji bila ona. Kraljica je na Kupresu probala okupiti vojsku, ali bezuspješno. Nadomak Konjica Žigmund i Katarina su uhvaćeni i odvedeni u Osmansko carstvo kod svog daidže Stjepana, koji je, primivši islam, dobio ime Ahmed, a živio je u Istanbulu. U Istanbulu je kasnije oboje Katarinine djece prešlo na islam. Sigismund je dobio ime Ishak, a Katarina je postala Tarihi- hanuma, njihovo novo prezime je bilo «Krali « (Kraljević). Tatrihi-hanuma se kasnije udala u Skoplje za rumelijskog beglerbega a tu je i umrla. Sahranjena je u turbetu koje i danas postoji u Skoplju. Kraljica Katarina Kosača se privremno sklonila u Počitelj kod svog brata Vladislava. Odatle je otišla u Dubrovnik.
Posljedice pada Bosne : Turci su se uplitali u dinastičke borbe u Bosni stotinjak godina prije pada Bosne . Dobar dio bosanskog plemstva bio je otprije u vezama s Turcima. Jedan dio bosanskih plemića je čak bio na njihovoj strani u borbi protiv katolika i Mađara. Mnogi razbaštinjeni bosanski plemići, koji su bili bogumili, pa su zbog toga u progonima kralja Stjepana izgubili svoje posjede, ubrzo nakon pada Bosne su prešli na islam. (Hranušić, Hercegović, Borovinić, Branković, Vranešević itd.). Bosanska kraljevina je imala važan položaj, jer je štitila Ugarsku s juga, isto tako i Hrvatsku i Dalmaciju. Zauzimanje kraljevine Bosne od strana Turaka dovelo je ove zemlje u nezavidan položaj. Turci su im kucali na vrata. Zato je Ugarska Matije Korvina u jesen te iste 1463.godine intervenisala i napala na Bosnu. Ugarski je napad uslijedio kada su Turci povukli iz Bosne glavninu svojih trupa na zimovanje u Rumeliju. Matija Korvin je provalio s velikom vojskom u sjevernu polovinu Bosne i osvojio utvrde: Jajce, Srebrenik, Teočak, Vrbaski grad,Vinac, Ključ i Zvornik. Nakon ovih osvajanja, u oktobru 1463. Godine, osnovane su Jajačka banovina i Srebrenička banovina, isto tako s juga su djelovali odredi Vlatka Kosače, koji su osvojili Ramu i područje Konjica i Jablanice. U sastavu Osmanskog carstva ostala je samo istočna i dio središnje Bosne. Ali, i ove dijelove Bosne Turci su kasnije osvojili, a najkasnije je pod Turke palo Jajce (1528. godine). Iza kralja Stjepana Tomaševića ostala je njegova udovica, tada šesnaestogodišnja kraljica Jelena- Mara, kći srpskog despota Lazara Brankovića, te njihovo dvoje u izvorima neimenovane djece.Udovica Stjepana Tomaša, kraljica –majka Katarina Kosača-Kotromanić, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu u Rimu.Pošto je Katarinin sin Sigismun, koji je poslije smrti brata Stjepana Tomaševića bio nasljednik bosanske krune, odveden u Istanbul, time je zauvijek ugašena kraljevska loza Kotromanića. Posmrtni ostaci posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića danas se nalaze u franjevačkom samostanu u Jajcu.
Ovo je dio pisma posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića upućenog papi iz 1461. godine:
| „ | I moja će propast povući za sobom i mnoge druge.
Dođe glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i prosvijetlog gospodina i oca. Ja ne ištem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoć neće uzmanjkati. Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioci – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska neće bez straha u moje vladanje naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su veoma teški, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, ter ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo. |
” |
( Nastaviće se)