Piše: Jusuf Trbić
Da, nakon godina i decenija čekanja počinje suđenje za najstrašniji i najmasovniji ratni zločin u Bijeljini – zločin nad članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. O ovom zločinu se znalo skoro sve, nije bilo čovjeka u Bijeljini koji za taj zločin nije čuo, ja sam još 2007. godine u prvoj knjizi “Majstora mraka” objavio skoro sva imena odgovornih, ali, neko moćan se godinama trudio da sve to sakrije. Slučaj se selio iz jedne tužilačke fioke u drugu, tužioci su se smjenjivali a da niko ništa nije uradio. Tek nedavno, kad je slučaj dobio sadašnji tužilac, klupko je konačno počelo da se odmotava.
U Bijeljini se sakrivaju i mnogobrojni drugi zločini, ali ovdje su “sakrivači” bili najuporniji. Jasno je i zbog čega. Zločin je počinila specijalna policijska jedinica kojom je komandovao vrh MUP-a, uz sadejstvo sa domaćim snagama, Službom državne bezbjednosti i policijom. A to znači da se radi o zločinu koji je organizovala vlast, planski, s jasnim ciljem da se Bošnjacima pošalje poruka da moraju ići kako mogu i kako znaju, jer za njih više nema mjesta u Karadžićevoj pravoslavnoj džamahiriji. To znači još nešto: da su svi zločini, čak i oni za koje su odgovorni pojedinci, dio jedinstvenog sistema zločina, kojim su se takve stvari ohrabrivale i opraštale, pa čak i sakrivale, kao što to danas vidimo. I danas se pred pravosuđem RS-a redovno oslobađaju zločinci, čak i kad postoje neoborivi dokazi, kao u slučaju logora Batković, za koji je Haški tribunal utvrdio da je bio “logor smrti”, kroz koji je prošlo više od 4 hiljade ljudi, mahom civila, od kojih je više od 80 ubijeno. Pošto je i bosanskohercegovačko pravosuđe, kao i sve ostalo, podijeljeno na tri plemenske cjeline, vidjećemo da li će Sud BiH u ovom slučaju uvažiti nedvosmislene dokaze i osuditi počinitelje, ali i naredbodavce. Za sad će na optuženičkoj klupi biti samo oni koji su pucali, ali je jasno da su oni to učinili po nečijem naređenju, a pošto je u pitanju “državni zločin”, tu bi se morali naći i naredbodavci, i organizatori, i logističari. Bijeljinski Srbi, koji su svojim ćutanjem podržali zločince, neka se suoče sa sopstvenom savješću. Od političara, novinara, profesionalnih patriota i crkvenih ljudi – to i ne očekujem.
Da se podsjetimo.
Naredbu za ubijanje mogla su dati dva čovjeka: ministar MUP-a Mićo Stanišić ili njegov zamjenik Tomo Kovač, odnosno njihov nadređeni – Radovan Karadžić. U Bijeljini su organizatori bili ljudi u vrhu Državne bezbjednosti i policije.
Za egzekuciju je određena ekipa već prekaljena u sličnim zločima (to su već radili u Bijeljini) – specijalna policijska jedinica poznata po imenu “Pahuljice”, kojoj su, kako rekoh, komandovali samo ministar policije RS-a Mićo Stanišić i njegov zamjenik Tomo Kovač. Pojačanje su imali u “domaćim snagama”. Komandant te jedinice bio je Dušan Malović (ubijen u Beogradu), pripadnici jedinice čija sam imena pobrojao u tekstu u “Majstorima mraka” (Peđa Bartula, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Petrović Peros, Danko Arbinja Mento), a uhapšeni su i Ljubo Marković i Slavenko Kočević, koji su direktno učestvovali u zločinu. Uhapšeni su i Živan Miljanović, pomoćnik komandira Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bijeljina, Stevo Bokarić, pripadnik Službe državne bezbjednosti Bijeljina, Jovica Petrović i Mirko Šimić, pripadnici Interventnog voda SJB-a, inače članovi Srpske radikalne stranke, to jest četnika. Ja sam naveo i imena policajaca koji su morali znati za ubistvo, od komandira policije do policajaca koji su čuvali stražu, kao i imena pripadnika Državne bezbjednosti Drage Vukovića i Mileta Škorića, čija uloga nije dovoljno rasvijetljena. Posebno je zanimljiv Goran Sarić, koji se, kako je u istrazi utvrđeno, dobrovoljno prijavio da ubija djecu. On je bio među onima koji su pucali. Prije toga je dva puta oslobođen optužbi za ratne zločine, čak i u Srebrenici, a već odavno ima čin generala policije RS-a. Sad je jasno kako je taj čin zaslužio.
Sve ovo potvrđuje da su svi zločini, pa i ovaj, vršeni po planu s najvišeg nivoa RS-a i opštine. O tome je pisao i poznati kolumnista Dragan Bursać:
“Šta nam ovo govori?
Kazuje nam da je direktno, infrastrukturno i logistički entitet Republika Srpska učestvovala u ovom monstruoznom zločinu. Govori nam da su materijalno i na svaki drugi način – od plana ubistva, preko izvršenja, do skrivanja dokaza i uništavanja posmrtnih ostataka, o ovome znali i visoki funkcioneri, prije svega MUP-a RS-a, ali i lokalno stanovništvo. Da je Tužilaštvu ove zemlje trebalo bezmalo tri decenije da uhapsi krvnike, koji su bukvalno do juče slobodno hodali pored malobrojnih preživjelih. Da je Bosna i Hercegovina premrežena zločincima, koji sa slobode uživaju u svom životu, dok na stotine žrtava nije uopšte ni pronađeno, a oni pronađeni, identifikovani i njihove porodice čekaju, višedecenijski čekaju, ne znajući ni oni šta.”
Naši čitaoci uglavnom znaju detalje ovog zločina, zahvaljujući tekstovima na ovom portalu, ali treba to ponavljati, da se nikad ne zaboravi.
Civile iz tri kuće u bijeljinskom naselju Bukreš policijaci su izveli govoreći im da budu tihi i da idu u razmjenu. Na obali Drine u Balatunu istjerivali su ih u grupama po troje-četvero. Tužilac Ivan Matešić je ispričao: kad je došao red na jednu majku s djecom, ona se ukočila od straha, nije mogla da mrdne, a njena mala kćerka uhvatila ju je za ruku i rekla: “Hajmo, majko”. Ubijali su ih polako, oni koji su čekali svoj red morali su sve to gledati, pucali su u njih čak i sačmaricama, a nakon svega leševe su ostavili na obali, pa poslali neke mještane, koje je domaća policija angažovala, da ih sve pobacaju u Drinu.
Ubijeno je sedmero djece (osmi, Elvir Malagić, imao je tek 19 godina), osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina, i šest mirnih, dobrih ljudi koji u životu ni mrava nisu zgazili.
Te večeri ubijeni su:
Admir i Alma Sarajić, djeca od 6 i 10 godina, njihova majka Amira (otac Sadik Hadžisalihović) rođena 1955. godine i njihov otac Osman (sin Izin) rođen 1956. godine, njegov mlađi brat Senad (1967), otac Izo (Izedin) rođen 1931. i majka Rašida (otac Osman Osmanović) rođena 1920. godine. Uz njih i Derviša Sarajlić (otac Mehmed Hamidović) rođena 1956, Muharem Sarajlić, sin Ćerimov (1952), mala Selma Sarajlić, kćerka Muharemova i Dervišina, rođena 1980. godine (imala je dvanaest godina) i njen brat Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (otac Osman Džafić) rođena 1934., i njena sestra Najla Džafić (1931), koja je te večeri došla da ih posjeti.
Pobijeni su i Sejmenovići: Jusuf (sin Hasanov) rođen 1949, njegova žena Izeta (otac Huso Roćević) rođena 1951. i djeca Edina (1973) i Edin (1979).
I Malagići: Rašid (otac Durmo) rođen 1947, njegova majka Haša (otac Alija), rođena 1926, Rašidova žena Amira (otac Alija Zulčić) rođena 1953, i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
Očekujem da će suđenje otkriti i do sad nepoznate detalje i da će na optuženičku klupu sjesti i naredbodavci i organizatori zločina. A mi iz BZK “Preporod” Bijeljina i Dječije ambasade Međaši učinićemo još nešto: gradonačelniku i predsjedniku Skupštine grada predaćemo inicijativu da se podigne spomenik ubijenoj djeci Semberije. Jer, nedavno je podržana inicijativa da se u Bijeljini postavi spomenik ubijenom srpskom dječaku iz Zvornika, što nije htjela učiniti ni zvornička vlast, pa bi, shodno tome, morala biti prihvaćena i naša inicijativa, jer se radi o mnogom većem broju ubijene djece. Svako dijete stradalo na ovaj način zaslužuje pijetet. Nadam se da će bijeljinski političari to konačno prihvatiti.