Piše: Saud Grabčanović

Golo Brdo

Ovo selo se nalazi jugoistočno od Bijeljine, a od centra grada je udaljeno oko 4 km. Po popisu iz 2013. godine ovo selo je imalo 382 stanovnika, od kojih se 97,38 % izjasnilo prema etničkoj pripadnosti da su Srbi. U odnosu na popis iz 1991.  godine broj stanovnika u ovom  selu se  povećao za dva puta. Selo nema svoju crkvu i pripada Bijeljinskoj parohiji. Seoska slava ili „molitva“ je prva nedjelja po „ Đurđevdanu“. Selo Golo Brdo  ima zajedničko groblje sa Ćipirovinama.

Nastanak sela i njegovog imena:

U osmanskim defterima i popisima prije Bečkog rata  ovo se selo uopšte ne spominje. Selo pod tim imenom nastalo je mnogo godina nakon Beogradskog mira i 1739. godine. Svoje ime je najvjerovatnije dobilo po uzvisini-brežuljku na kojem se nalazi. Nakon Beogradskog mira, osmanski begovi koji su dobili posjede u Semberiji počeli su sa naseljavanjem i okoline grada novim stanovništvom. I ovo selo su naselili doseljenici iz Crne Gore i istočne Hercegovine, koji su se doselili kao kmetovi i čifćije na posjede Mehmed-paše Fidahića, mutesarifa Zvorničkog sandžaka (sandžakbega- njegovi potomci su bijeljinski Pašići).

Predanja o naseljavanju sela i stanovništvo:

Po narodnom predanju u ovom je selu nekada bilo samo 7 kuća. Prvi su se u selo iz Crne Gore doselili Lazići koji slave Stjepanjdan. Cacanovići, ranije Čurćići, koji slave Đurđevdan, došli su iz Hercegovine, od Cacanovića su nastali Aleksići. Jelačići, koji slave Kljimundan, su došli iz Brda u Crnoj Gori, Jovanovići, koji slave Nikoljdan, su došli iz okoline Trebinja, Ivanovići koji slave Jovanjdan, su došli iz okoline Srebrenice i Lazići, koji slave Lučindan, su došli iz Pučila.

 Kojčinovac

Ovo selo se nalazi južno od Bijeljine, a od centra grada je udaljeno oko 9 km. Po popisu iz 2013. godine ovo selo je imalo 832 stanovnika, od kojih se 99,04 % izjasnilo prema etničkoj pripadnosti da su Srbi. U odnosu na popis iz 1991. godine broj stanovnika u ovom  selu se povećao za desetak procenata. Selo nema svoju crkvu i pripada Modranskoj parohiji. Seoska slava ili „molitva“ je „Spasovdan“. Selo ima svoje groblje. Kojčinovac se dijeli na zaseoke-„mahale“: Gornju mahalu, Donju mahalu, Čardačine i Glavičor.

Nastanak sela i njegovog imena:

Selo Kojčinovac se u osmanskim defterima i popisima prije Bečkog rata uopšte ne spominje. Međutim, u osmanskom defteru iz 1548. godine pominje se vlaški knez Kojčin Radula, koji živi u zaseoku Čukojevića (današnji Modran). On se pominje kao jedini hrišćanski spahija koji je tada imao timar u tom kraju, odnosno malo poljoprivredno dobro od 500 akči. Kada je 1567. godine knez Kojčin umro, pominju se kao njegovi nasljednici sin Vučeta i još neki. (Adem Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine ). Dakle, po tom knezu Kojčinu je ovo selo, koje je tada praktično bilo dio sela Modrana, dobilo svoje ime. Na ulazu u  selo se nalazi stećak za koji se smatra da je ispod njega knez Kojčin pokopan. Na osnovu toga pretpostavlja se da je Kojčin bio bogumil. U Velikom Bečkom ratu je selo Čukojevići bilo potpuno uništeno i opustjelo, kao i sva Semberija. Nakon Beogradskog mira 1739. godine, novi osmanski begovi koji su dobili posjede u Semberiji počeli su sa naseljavanjem Semberije pravoslavnim stanovništvom. Tada su pravoslavni naseljenici iz Crne Gore i istočne Hercegovine podigli i ovo selo. Oni su se tu doselili kao kmetovi i čifćije na posjede gazi Mehmed-paše Fidahića, mutesarifa Zvorničkog sandžaka (sandžakbega- njegovi potomci su bijeljinski Pašići)

Po popisu iz 1864.godine ovo je selo imalo 37 kuća sa 215 stanovnika.

Predanja o naseljavanju sela i stanovništvo:

Narodna predanja govore da su prvi naseljenici koji su došli u ovo selu na posjede Mehmed-bega Fidahića zatekli „pustoš i samu šikaru“. Prve porodice koje su se doselile su Simeunovići i Mitrovići, koji slave Mitrovdan, oni su došli iz Crne Gore. Poslije njih su došli: Tomići, koji slave Jovanjdan došli su iz Crne Gore, Anđelići, koji slave Jovanjdan, došli su iz Crne Gore, Perkovići, koji slave Jovanjdan, došli su iz Hercegovine, Dragići, koji slave Jovanjdan, došli su iz Hercegovine, Matkovići, koji slave Jovanjdan, došli su iz Hercegovine i Zekići, koji slave Jovanjdan, došli su takođe iz Hercegovine.Više porodica se  naselilo u Kojčinovac iz ostalih semberskih sela i sa Majevice, svi oni imaju crnogorske korijene. To su sljedeće porodice: Sarići zvani Ilići, Tanasići i Limići, koji slave Savindan, došli su iz Glogovca, Sojići, koji slave Jovanjdan, došli su iz Suhog Polja i Dimitrići, koji slave Mratindan, došli su iz Lokanja. U Kojčinovcu  živi više porodica koje tačno ne znaju svoje porijeklo, ali znaju da su se njihovi preci doselili iz Crne Gore i Hercegovine, a to su:  Živanovići zvani Dokići (Savindan), Markovići (Jovanjdan), Bradarići (Nikoljdan), Mlađenovići (Jovanjdan), Miljanovići (Đurđevdan), Jovičići (Aranđelovdan) i Čobići (Đurđevdan).

                                                    (Nastaviće se)