Željka Cvijanović je neki dan stanje u Bosni i Hercegovini opisala kao “tešku bolest”. Nema u toj metafori ničeg spornog. Opis je problematičan samo utoliko što dolazi iz glave Milorada Dodika i tek je nešto sofisticiraniji od njegovog sve provokativnijeg radikalizma.
Piše : Gojko Berić
Što se toga tiče, između predsjednice Republike Srpske i njenog svemoćnog stranačkog šefa nema, niti može biti bilo kakve razlike. I ona, poput Dodika, za “tešku bolest” optužuje političke predstavnike bošnjačkog naroda, apostrofirajući Bakira Izetbegovića kao “ogledalo radikalizma i ekstremizma”.
KO ĆE GLASATI ZA NJIH
I gospođa Cvijanović, valjda u Dodikovo ime, nudi Bošnjacima pregovore o budućnosti BiH, priznajući da “nemamo istu viziju zemlje koja bi trebala biti zajednička”. Ako je tako, ima li smisla pregovarati sa pozicija koje su međusobno nepomirljive? I gdje su tu Dodik i Čović? Postoji li politički kantar kojim se može izmjeriti njihova pretežno zajednička zasluga za ćorsokak u koji je BiH dovedena?
Šta je sa istim takvim zaslugama koje pripadaju Beogradu i Zagrebu? Na terenu koji je pun neraščišćenih računa, od ratnih zločina do mirnodopske pljačke, hajdučke tranzicije, nepotizma, bezakonja i totalne korupcije, ne može se igrati regularna politička utakmica. Mogu li naše političke garniture taj teren koliko-toliko dovesti u red, jer je to ono što od njih traži EU kao uslov da Bosni i Hercegovini jednog dana otvori svoju kapiju? Previše je dokaza da aktuelni etnički lideri nisu u stanju, niti žele da to urade.
Pjer Žalica je prije 18 godina snimio svoj najbolji film “Gori vatra”. Da se podsjetimo, radnja filma događa se u malom bosanskom gradiću Tešnju, dvije godine poslije rata, kad stiže vijest da bi u Tešanj uskoro mogao doći američki predsjednik Bill Clinton, koji je pristao da postane počasni građanin i kum ove općine. Clinton će stići za sedam dana, ali uslov da se to dogodi nije nimalo jednostavan – u tom kratkom roku iz Tešnja treba da nestanu etnička mržnja, kriminal, prostitucija i metastazirajuća korupcija.
Sva ta zla moraju nestati za tih sedam dana, a sve uz pomoć i nadzor međunarodnih posmatrača, i biti zamijenjena novorođenom demokratijom. U neravnopravnoj trci sa vremenom gradić potpuno poludi. Ispisuju se transparenti dobrodošlice američkom predsjedniku i ori se pjesma “Iznad Tešnja zora sviće, dobro doš’o, predsjedniče…”. Film je snimljen osam godina nakon završetka rata, kad je već bilo jasno da diljem razorene zemlje buja korov jednog propalog društva. Koliko-toliko uređena država, koju bi svi građani doživljavali kao svoj nepotkupljivi servis, nije bila ni na pomolu. Filmski Tešanj bio je metafora takve BiH, njena stvarnosna slika, koja nije obećavala veselu budućnost.
Gdje smo danas, 18 godina kasnije? Po mnogo čemu, na zadnjem mjestu u Evropi. Da barem Biden hoće doći u Sarajevo i garantovati nam bolje dane. Ali od toga, po svoj prilici, nema ništa. Ozbiljni analitičari tvrde da je novom američkom predsjedniku BiH drugorazredno, ako ne i trećerazredno pitanje. Bio je Biden ovdje u maju 2008. godine. Održao je čuveni govor u prisustvu tadašnje kompletne političke vrhuške, sa akcentom na državi i njenim nadležnostima, ali je njegovo izlaganje otišlo niz vjetar. Niko ga nije poslušao, pa zašto bi ga isti ili slični ljudi poslušali danas?
Stvari su se u međuvremenu posložile onako kako su devedesetih godina i krenule, pa danas imamo totalno podijeljenu zemlju, koja se u odnosu na onu predratnu ne može ni prepoznati. Srbi su se politički i teritorijalno konstituisali, Bošnjaci su to učinili na duhovnom, religijskom planu, što im je bio prioritet, dok Hrvati žive za formalizovanje svog entiteta. Sve etničke, vjerske i druge različitosti shvaćene su kao temelj identiteta i opstanka, a sve mnogobrojne sličnosti – izbrisane. Stiglo se dotle da Dodik nudi dogovor o “mirnom razlazu” tri naroda, uvjeren da će u tom slučaju biti manje mržnje među njima. Suvišno je i napominjati da se iza ovog njegovog danajskog dara ukazuje slika raskomadane BiH.
Ova do sada najozbiljnija Dodikova provokacija kao da je motivisala nekoliko stranaka sa sjedištem u Sarajevu da na općim izborima 2022. godine “napadnu” manji entitet. Njihovo koaliciono okupljanje inicirano je geslom “BiH se brani u RS-u, a ne u Sarajevu”. Ideja je da se uspostavi saradnja sa tamošnjim strankama koje su opozicija Dodikovom režimu. Međutim, sve je to u fazi razmatranja, kako se ne bi išlo grlom u jagode. Objektivno gledajući, izgledi za takvu saradnju su takoreći nikakvi. Skromne su i šanse da stranke iz Federacije BiH privuku iole pristojan broj birača u RS-u, naprosto zato što tamo nema više ko da glasa za njih. Brojke su i u ovom slučaju neumoljive.
UNOSAN BIZNIS
Na općim izborima održanim početkom septembra 1998. godine SDS je osvojio 19 poslaničkih mjesta, a Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH čak 15, dok je SNSD imao svega šest poslanika. Vremenom se odnos političkih snaga u tom entitetu mijenjao, da bi na izborima 2018. godine Dodikov SNSD postao uvjerljiv pobjednik, osvojivši čak 28 poslaničkih mjesta, dok je koalicija Zajedno za BiH imala četiri poslanika. HDZBiH ostao je bez ijednog poslanika. U tih 20 godina desila se prava biračka vratolomija.
Uzrok tome je odluka nacionalističke vlasti da svim sredstvima, uključujući zastrašivanje i fizičke napade, spriječi masovniji povratak izbjeglih Bošnjaka i Hrvata. U suptilniju opstrukciju spadala je njihova potpuna diskriminacija, u prvom redu prilikom zapošljavanja, čime su praktično svedeni na građane drugog reda. Povratnicima je svakodnevno zagorčavan život, pa je njihov početni elan počeo splašnjavati.
Vremenom je sve veći broj njih registrovao svoje prebivalište u Federaciji BiH, a mnogi su se i stalno nastanili u većem entitetu. Sličnu diskriminacionu politiku prema povratnicima u Federaciji provodili su i SDA i HDZBiH. Umjesto fabrika, na sve strane su nicale crkve i džamije, kao simboli gesla “U svojoj vjeri, na svojoj zemlji”. U Trebinju su ASDA i SDA na posljednjim izborima zajedno dobile, slovom i brojem, ukupno pet glasova?! Ovaj bizarni podatak najbolje govori o pogubnim posljedicama nacionalističke politike.
Godine i decenije su utrošene na razvaljivanje Bosne i Hercegovine. To vrijeme se ničim ne može nadoknaditi, niti učinjene štete popraviti, pa će u ovoj zemlji politika, uprkos svemu, i dalje biti tek unosan biznis.
(kliker.info)