Piše: Emir Musli (DW)
Jedini semberski užar radi ono što voli i što najbolje zna. U opštoj bosanskohercegovačkoj nestašici posla, porodica Šabanović je uz pomoć porodične tradicije i dalje nalazi način da zaradi.
Užarske proizvode Selim prodaje u skromnom poslovnom prostoru na raskrsnici Dizdarević u Bijeljini. Izrađuje ih na porodičnom imanju u mahali Gvozdevići, u radionici koju je naslijedio od oca. Neke od mašina koje koristi stare su i stotinu godina. „Svi smo mi prošli kroz tu radionicu, ali i kroz porodično vaspitanje u kojem se cijenila sloga i spremnost da se svojim rukama zaradi za život. Kasnije je svako išao za boljim hljebom, za boljim životom, za onim što voli“, kaže Selim.
Cijela porodica Šabanović živi u velikoj kući koju postepeno grade. Po starini, braća su Sejad, Selim, Mirsad, Džemal, Safet, Samir i sestra Hadžira. Po zadnjem popisu, dvadesetoro ih živi u porodičnoj kući. „Niko od nas nije čekao državni posao. Kako bismo ga i dobili? Ipak, svi smo pronašli sebi posao od kojeg živimo. U našoj široj porodici neko se bavi poljoprivredom, neko uređenjem enterijera, neko je mesar, neko obućar ili kinolog koji uzgaja rasne pse, a ja se, evo bavim užarstvom,“ priča Selim Šabanović.
Makedonija i Srem u Bosni i Hercegovini
Ističe da mnogo toga duguju roditeljima, ocu Šukriji i majci Jeleni. Njihov skladni brak ostavio je samo najbolje u dušama njihove djece, a porodica je ostala na okupu i tokom međuetničkog rata na tlu BiH. „Otac je rođen u Skoplju, u Makedoniji, a 1949. doselio se u Bijeljinu. U početku je radio na imanju Hašim-bega Salihbegovića, potom u ‘Kudeljari’, a onda u Fabrici konfekcije ‘Kurjak’. Majka je ovdje došla iz Srema u Vojvodini da radi u Fabrici obuće ‘Zenit’. Upoznali su se 1961. i već sljedeće godine stupili u brak. Otac 1964. otvara privatnu radnju koja nas je sve othranila“, kaže naš sagovornik.
„Kad je otac osnovao radnju, ovaj posao je bio dobro plaćen, majstori su bili cijenjeni. Sad je majstorski posao obescijenjen. Posla ima, ali nema novca. Dok se sve nabavi i plati, malo toga ostane, a nema pomoći države. Ovo je zanat koji izumire jer nema više dobrih majstora koji bi znanje prenijeli na mlađe. S druge strane, svi bježe od teškog posla, a ovo je težak i mukotrpan posao. Devedeset posto posla se radi ručno.“
Opstanak običnog čovjeka
Selim Šabanović jedini je registrirani užar u ovom dijelu BiH koji se bavi takoreći kompletnim zanatom. Poneko se bavi pojedinim proizvodima, a on je stari majstor, u Sremu zvani satler, majstor koji proizvodi sve od kanapa. Nekada su se radili ulari i konopci, ističe on, a sada se rade sportske mreže, mreže za zaštitu, mreže za odmor. Dodaje da su ugašene i mnoge tvornice koje su se bavile ovim poslom.
„Kao pojedinac, mogu ponešto da uradim, prodam, ali to je samo da se radnja ne ugasi i da prehranim porodicu. Vidite, u našem društvu nijedna se fabrika ne otvara. Otvaraju se samo trgovinski centri, a roba stiže iz cijelog svijeta“, podsjeća Selim. On i supruga Edina imaju šestoro djece. Sin Alen želi naslijediti oca u porodičnoj radionici, ali Selim kaže: „Kao i najstariji brat koji mi pomaže, u ovim godinama ja ne mogu mijenjati posao, navike… Ovaj posao volim i najbolje znam da ga radim. Imam 47 godina, a od svoje sedme godine sam u radionici. Ne bih volio da se bave baš ovim teškim poslom, ali bih volio da moja djeca nauče ovaj zanat da ne bi sutra bili gladni. Jer, obični čovjek se mora radom boriti da bi opstao“, priča za Deutsche Welle Selim Šabanović, jedini semberski užar.
(dw.com)