ODREĆI SE BOSANSKOGA JEZIKA ZNAČILO BI ODREĆI SE BOSNE I HERCEGOVINE
Piše: Edna Klimentić
U posljednje vrijeme mnogo se govori o bosanskome jeziku. Mnogo je onih koji ga osporavaju. I dok jedni ubjeđuju javnost da taj jezik ne postoji, drugi se trude ,,nadjenuti” mu novo ime. Valjda da ga sačuvaju od uroka, šta li? Pritom, ni jedni ni drugi nisu izgleda svejsni da upadaju u zamku jer se prema temeljnim ontološkim načelima svakim negiranjem nečega zapravo samo potvrđuje postojanje onoga što se negira. Izmišljanjem, pak, novih naziva i forsiranjem termina ,,jezik bošnjačkog naroda” ili ,,bošnjački jezik” nanovo se dokazuje da zapravo nije sporan jezik već njegovo ime. Zašto?
Bosanski jezik je jezik Bošnjaka ali i svih drugih koji ovaj jezik osjećaju svojim, bili oni konstitutivni ili ne. Sintagma bosanski jezik je nadnacionalna. Taj jezik direktno se vezuje za državu Bosnu i Hercegovinu.
Uz Bosansko-turski rječnik Muhameda Hevaije Uskufija iz 1631. godine i Gramatiku bosanskog jezika iz 1891. godine, postoje mnogi drugi dokumenti koji pokazuju historijsku utemeljenost samog jezika i njegovog imena. Za ovu priliku iznosim izvode iz nekih:
1. “Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1462. mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku, bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikomDjevenu'…” (S. Halilović: Bosanski jezik, Biblioteka ključanin, Sarajevo, 1991, str. 21)
2. “Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hervat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbljin […] ,,bosanski upiše riči” (B. Kašić 1640) (prema: V. Jagić: Iz prošlosti hrvatskog jezika. Izabrani kraći spisi. Zagreb, 1948., str. 49)
3. “i u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu.” (J. Mikalja: 1649-1651) (prema: V. Jagić: Iz prošlosti hrvatskog jezika. Izabrani kraći spisi. Zagreb, 1948., str. 49)
4. “Među jezicima je sišao s nebesa latinski,/ Latinski je pak jezik isto što i bosanski.” (M. H. Uskufi, predgovor Tursko-bosanskog rječnika iz 1631.)
5. “Divković svoja djela prevodi ,iz dijačkoga’ /latinskoga/ ,u pravi i sitiniti jezik bosanski’ [sic]” (M. Rizvić: Bosna i Bošnjaci: jezik i pismo, Preporod, Sarajevo, 1999. str. 24)
6. Za ljude od Sarajeva do Kratova Luka Dropuljić, bosanski franjevac, iznosi da ,,bosanski govore prifino” (M. Rizvić: Bosna i Bošnjaci: jezik i pismo, Preporod, Sarajevo, 1999. Str. 24)…
 |
U vrijeme srednjovjekovne Bosne prostor današnje Hercegovine nazivao se Humom (Hlmskom zemljom):
“V’ ono vrijeme, kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje…” (M. Dizdar: Stari bosanski teksovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 96)
Naziv Hercegovina ustalio se tek nakon 1448. godine kada je Stjepan Vukčić Kosača, vladar Huma, uzeo titulu hercega. (A. Kasumović: Zašto jezik bosanski, Prava riječ, Tuzla, 1995, str. 84) U to vrijeme već je široko bio rasprostranjen bosanski jezik.
Važno je istaknuti da je jedan od dijalekata bosanskoga jezika (istočnohercegovački dijalekt) poslužio kao osnovica za stvaranje svih današnjih standardnih jezika na prostoru srednjojužnoslavenskoga dijasistema. Tu je činjenicu istakao i Aleksandar Belić u tekstu Bosanski jezik i stil:
“Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika.” (“Bosanski jezik i stil”, 1937)
U vrijeme austrougarske uprave ovaj je jezik također nosio ime bosanski jezik. ,,U Kallajevo doba ustaljuje se naziv ‘bosanski zemaljski jezik’, ili jednostavno ‘bosanski jezik’ u svim oblastima službene upotrebe…” (S. Halilović: Bosanski jezik, Biblioteka ključanin, Sarajevo, 1999. str. 27). Tek je naredbom iz 1907. godine baron Burijan, napuštajući Kallayevu nacionalnu politiku, odredio da se “ima posve napustiti…dojakošnje nazivanje jezika ovih zemalja kao ‘bosanski jezik’, te ‘da se zemaljski jezik svuda oficijelno naziva ‘srpsko-hrvatski jezik’, a formula zemaljski jezik da se može samo zadržati tamo gdje je općenito riječ o jeziku zemlje”. (Dž. Juzbašić: Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini pred Prvi svjetski rat, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 9-10).
O bosanskome jeziku danas izdvajam nekoliko aktuelnih stavova koji sami po sebi dovoljno kazuju:
– “Dakle, bosanski jezik je vezan za duhovno biće tadašnjih Bošnjana, svih stanovnika današnje BiH. Posebno predstavlja značajnu činjenicu za sveukupni razvoj svijesti o BiH i svakog građanina BiH.” Enver Halilović (na promociji bosanskog rječnika Dževada Jahića, u amfiteatru Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, 27.10.2015);
– Nisam Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski
,,Nakaradna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jedanako neistinita tvdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci.” (Nataša Gaon-Grujić, http://balkans.aljazeera.net/, dostupno na dan 30. 10. 2015.);
– “Reagirati se mora zbog političkih implikacija, i to sada više nije pitanje samo lingvista već svih kojih se tiče bosanski jezik, a to opet znači da nisu samo Bošnjaci ti koji govore bosanskim jezikom, jer lično poznajem nemali broj ljudi nebošnjačke nacionalnosti kojima je bosanski jezik maternji. To znači da su svi koji se osjećaju govornicima bosanskog jezika ovim pogođeni i degradirani i da se mora reagirati: najmanje što možemo jeste da učimo o bosanskom jeziku i da intenziviramo našu obavezu u očuvanju njegova komunikacijskog, historijskog, nacionalnog i kulturnog identiteta.” (A. Kalajdžija, preporod.com, dostupno na dan 30. 10. 2015);
– “U slučaju bosanskoga jezika smatram da ime dobro i tačno imenuje i jezičnu supstancu. Ime bosanski jezik odgovara kulturnoj tradiciji, ime bosanski jezik zaista jeste ime koje – ako bih tako mogao reći – obuhvaća i Matiju Divkovića, i Antuna Branka Šimića, i Svetozara Ćorovića, i Vuka Karadžića, kao što obuhvaća i Maka Dizdara, i Skendera Kulenovića i tako dalje. Pazite, nijednog od spomenutih autora ne želim oduzeti Srbima, Hrvatima, Makedoncima, Bugarima… nikome, jer u sferi duha vlasnički odnosi i granice nisu tako strogi kao u sferi materijalnih dobara.”(Dž. Karahasan, banjalukain.com, dostupno na dan 30. 10. 2015.);
“Ja govorim i pišem bosanskim jezikom, ali iz solidarnosti i političke podrške činjenici da postoji crnogorski jezik, kada me prevode kažem im da prevode sa crnogorskog, a nekad sa bosanskog jezika. Moj maternji jezik je bosanski, jer je jezik moje majke bosanski.” (A. Nikolaidis, depo.ba , dostupno na dan 30. 10. 2015.);
– “Za mene je bosanski jezik sve ono što ja kao govornik gramatički i leksički prepoznajem kao svoj vlastiti jezik. Ako ja, npr., slušam ili čitam ono što neko govori ili piše, pa zapažam da se on kao i ja stopostotno koristi istim gramatičkim pravilima u oblikovanju rečenica, istim riječima, da ima, npr., sedam padeža i da ih koristi kao i ja, da mu je riječ kuća ženskog roda, da uz nju mora i pridjev biti u ženskom rodu itd. itd. – šta mi ostaje nego da zaključim da taj i taj govori bosanskim jezikom. Zar je pritom važno kako se taj zove, koje je nacionalnosti, gdje živi, pa čak i to kako on lično naziva svoj jezik? Ne radi se tu o njegovom imenovanju jezika, nego o mome, a ja ga imenujem bosanskim, nemam kako drukčije. Meni ne treba naziv srpski, hrvatski niti crnogorski, to mi je viška, kao što mi je viška vlak kad imam voz, ili kazalište kad imam pozorište. Drugima, jednako tako, neće trebati naziv bosanski, ali ja nemam ništa s tim. Ako Hrvati svoj jezik zovu hrvatskim ili Srbi srpskim, neka, tako i treba, ali zašto bih ga ja tako zvao kad je isti kao i moj – bosanski. Dakle, za mene će to sve biti bosanski, ne sporeći pravo drugima da ga zovu kako god žele.” (I. Palić, preporod.com, dostupno na dan 30. 10. 2015.)
“Za one koji osporavaju bosanski jezik, evo odgovora, a postavit ću i pitanje: Ako bosanski jezik nije postojao, na osnovu čega je onda protektor Burian donio naredbu o ukidanju?!” (A. T. Hadžagić, bosnjaci.agency dostupno na dan 31. 10. 2015. godine.)
U modernoj sociologiji jezika ističe se da “glavno sredstvo njegovanja autonomnih gledišta u odnosu na jedan jezik jeste njegova standardizacija” (Fishman 1978: 40) te da su postojanje rječnika i gramatika jednoga jezika “siguran znak da je pojedini varijetet stvarno jezik” (Fishman 1978: 40) onda nema sumnje da je bosanski jezik danas normirani jezik potvrđen pravopisnom normom, gramatikama i rječnicima. Svakako da se podrazumijeva da je jezik živa kategorija izuzetno podložna različitim vanligvističkim uticajima te da se na ovome ne može i neće stati. Proces normiranja je na snazi sve dok jezik “živi”.
Bosanski jezik je savremena lingvistička kategorija koja se potvrđuje i jednostavnim uvidom u aktuelne međunarodne baze podataka, online biblioteke i repozitorije. Informacijska baza podataka koja se koristi u Bosni i Hercegovini (www.cobiss.ba) na pretraživaču za ključne riječi „bosanski jezik” pokazuje preko 2000 bibliografskih jedinica. Rezultate pretrage na iste ključne riječi generišu i bibliotečko-informacijska baza Hrvatske (Crolist- opak.crolib.hr ), online katalog Kongresne biblioteke u Washingtonu (The Congress Library-www.loc.gov/), online katalog Europske biblioteke (www.europeana.eu) te brojne druge biblioteke u svijetu i okruženju.
Sve to pokazuje da o bosanskome jeziku i na tom jeziku i danas, kao i u prošlosti, nastaju mnoge monografije, članci, rječnici, književna djela…
Dakle, historičnost i tradicijska utemeljenost potvrđuju da je bosanski jezik zapravo jezik sa sadržinom. Oznaka sa označenim. Svaki drugi naziv je oklop bez esencije. Ljuska bez srži. Odreći se bosanskoga jezika značilo bi odreći se baštine i cjelokupne prošlosti Bosne i Hercegovine. Ko je još tako bogat da to uradi?
(bosnjaci.net)