KAD TI JE PAMET RAZVUČENA KAO HARMONIKA: Samo kolektivno ludilo je društveno prihvatljivo
Zlo koje vlada ovim planetom je bezlični algoritam ali čovjeku posebno pripadne muka kad vidi jedno od njegovih lica (i to nižeg ranga) kako mu se harmonikom i pjesmom Šabana Šaulića bestidno ruga i to još na njegov račun. Kao što se i vozilo helikopterom na naš račun. Njegova zlobna faca je lice našeg ludila.
Piše: Marko Tomaš
Kad ti je pamet razvučena kao, recimo, harmonika to se, uvjeren sam, može nazvati ludilom. U okolnostima kada svijetom, sada već predugo, vlada kolektivna psihoza nakon najnovijeg ispada Milorada Dodika cijelog dana sam pokušavao otkriti kako i zašto su stvari izmaknule kontroli do te mjere da se čini kako je najbolje učiniti po onoj staroj – ako ih ne možeš pobijediti pridruži im se.
Idemo, dakle, poludjeti, svako opiranje je besmisleno. Ne vrijedi više pitati: tko je ovdje lud!? Svi smo odlijepili načisto. Ali ima i tu jedna caka. Jedino što je ostalo isto u odnosu na svijet prije pandemije jeste činjenica da je društveno prihvatljivo samo jedno – kolektivno ludilo. Kao i kad, na primjer, želiš živjeti i raditi svoj posao na svoj način, onako kako misliš da treba, i kod ovog konačnog sloma razuma i pameti na snazi je nepisani zakon da je društveno prihvatljivo ludilo jedino ono kolektivno – nema, dakle, biti lud na svoj način, to je nedopustivo. Tako je oduvijek prihvatljivo biti nacionalist, biti, dakle, dio mahnitog i nerazumnog kolektiva, ali biti, što ja znam, pijanac e toga se ljudi gade pa čak i onda kada ste bezazleni za okolicu. Nacionalistu, čak i osuđenog ratnog zločinca ćete prije vidjeti na televiziji nego nekog pijanca. On je siguran samo među svojim cugerima.
HLADNOKRVNE ZVIJERI
Naravno, može se biti pomahnitali nacionalist i pijanac istovremeno, svašta se može, ali društveno prihvatljive su isključivo hladnokrvne ubojice a ne neka tamo nježna dušica koja se zbog ratnih prizora propila i otišla u tri krasna kupusa da se nikad ne vrati iz davne 1993. godine. Takve se od javnosti skriva. Oni su pomalo i nacionalna sramota. Ovi hladne krvi, zvijeri dakle, e oni su valjda nacionalni ponos. Pojma nemam kako sam došao do ovih zaključaka sada i jesu li to uopće ikakvi zaključci ili puko nesnalaženje u vlastitim mislima – upozorio sam na početku da mi se čini da sam i ja puko da se više nikada ne sastavim. Hajd’ i nekako što su ljudi ludi, ali što su još i budale e to mi neće u glavu. Uostalom, ne pišem ovo kako bih rekao nešto jako pametno – samo pokušavam osvijestiti ludilo jer davno mi netko reče da si lud tek onda kada se prestaneš plašiti ludila. Kada izgubiš razum o ludilu više ne razmišljaš.
Ekstravagantni politički performansi Mileta Dodika počeli su se događati netom nakon što sam se pokušavao vratiti s jednog dugačkog putovanja isprekidanog dolascima u Mostar. Prvo je slijećući helikopterom na stadion „Pod Bijelim brijegom“ u Mostaru pokazao određenim osobama kako se najlakše dolazi na Cetinje. Već sam tada počeo naslućivati da ludim i da uskoro više neću biti u stanju vratiti se s putovanja. Prije bih na takve ispade političara bio bijesan. A tog sam dana shvatio da se bijes koji godinama akumuliram u sebi pretvorio u zvjersku tugu, nešto, dakle, s čime se samo ja moram nositi.
Ta tuga koja dolazi iz ljubavi prema ljudima koji pate u svijetu kojim vladaju okorjeli psihopati počne te u jednom trenu izjedati. Zato u svom odgoju roditeljskim figurama najviše zamjeram što su bili najuporniji u tome da me nauče milosrđu i ljubavi prema drugima ili, kraće rečeno, da budem dobar čovjek kojem je uvijek na prvom mjestu ne povrijediti druge. Naprosto – ovo nije svijet za dobre, meke ljude. A ima ih posvuda, puno ih znam, zovem ih sve mojim narodom. Ti ljudi pate, obično pate tiho i snalaze se kako znaju i umiju. Ne iz kukavičluka nego zato što u sebi nemaju ugrađene mehanizme koji ih uče da do svog cilja mogu doći i preko tuđih leđa i uzgred ne pitati za cijenu. A zašto bi kad se radi o tuđim leđima…
NITKO NIJE DOBRO
Nitko nije dobro!
Ne znam gotovo nikoga tko nije posezao za psihoterapijom, suludim i besciljnim šetnjama po planinama ili se barem anestetizirao alkoholom ili nečim drugim. Kad je sve postavljeno kako jeste najlakši način da sačuvaš čovjeka u sebi jeste da učiniš da nestane. U nekoj izmaglici ili ravnodušnosti, svejedno je.
Goreg osjećaja od toga da smo izgubili kontrolu nad vlastitim životom i samim sobom vjerojatno nema. Osjećaj je to koji se među običnim ljudima širi odavno. Pandemija tjeskobe dugo melje ljude diljem svijeta a onda se prošle godine svijet ujedinio još jednom pandemijom. U pojavi Covida – 19 sam strah od virusa nije bio ključni okidač stvaranju masovne, svjetske psihoze. Ono što je, dojma sam, najviše utjecalo na osjećaj potpunog gubitka kontrole i nesigurnosti jeste da su neke maske pale.
Reakcije onih kojih se kunu da upravljaju svijetom razobličile su svijet u kojemu živimo. Najgore zrno panike posijano je u trenutku kad smo svi postali svjesni da svi ti birokrati i despoti iz hibridnih režima nemaju nikakav plan za krizne situacije. Konačno su svi osvijestili da živimo u svijetu koji je obična konfabulacija. Od tog trenutka ono sjeme panike se počelo razvijati da bi koncem proljeća ove godine, kada su mjere počele popuštati, planetom zavlada masovna psihoza. Ona se ispoljava na različite načine ali je nitko ne može poreći. Nitko više ne obraća pažnju na do jučer nezamislive situacije. A masovna psihoza – koju je proizveo osjećaj nesigurnosti jer ne samo da smo sami izgubili kontrolu nad vlastitim životom nego smo još i na brodu kojim nitko ne upravlja – poprimila je obličje nekakvog produljenog paničnog napadaja.
Negdje sredinom 7. mjeseca ove godine krenuo sam na ono putovanje koje je na kratko prekinuto Dodikovom vožnjom u helikopteru (čije korištenje nešto ranije nije dopušteno za gašenje požara upravo oko grada u kojeg je sitni despot džeparoš doputovao na rođendan sebi sličnog). Čitao sam pjesme i, iskren da budem, bančio s prijateljima u Đakovu, Beogradu, Somboru, Arilju, Srebrenici, Banja Luci, Vranju, Nikšiću, Podgorici, Lumbardi, Korčuli, Splitu, Rijeci… Bančili smo što se kaže kao da nema sutra a ja sam nakon svake noći, u kojoj smo kitili muzičare ili umirali od smijeha nekim suludim pričama, bivao sve tužniji. Uskoro sam počeo shvaćati da je ta tuga akumulirani bijes zbog nemoći da zagrlim i nekako utješim sve te divne ljude s kojima sam provodio vrijeme. A svi su redom trebali utjehu. U našem veselju je bilo najviše neutješnosti i te zvjerske, razarajuće tuge jer smo svjesni da su stvari potpuno izmaknule kontroli a da nitko ništa ne može poduzeti u svezi toga.
LICE NAŠEG LUDILA
Iza svega je stajala i velika, mračna sjena budaletine iz Laktaša, čovjeka koji likuje nad nevoljom vlastitog naroda hineći da brani njegove interese. A onda se još pojavio s harmonikom, u svom uredu, uredu u Predsjedništvu BiH – da nam na primjeru harmonike pokaže kako se razvlači ljudska pamet. Tako da smo u onom prizoru vidjeli sami sebe kako zovemo majku i pjevamo joj Šabana Šaulića, bauljamo dakle, potpuno izvan kontrole ovim svijetom koji se ruši, trese, poplavljuje, gori, nad kojim opet lete vojni avioni, svijetom u kojemu je svako zlo moguće jer je pametan i mekan svijet tužan dok mu zlo udara suludi tempo kojeg se mora držati kako bi zaradio egzistencijalni minimum i imao barem privid kontrole nadajući se da će sve ovo proći prije nego izgubimo i posljednje zrno zdravog razuma.
Zlo koje vlada ovim planetom je bezlični algoritam ali čovjeku posebno pripadne muka kad vidi jedno od njegovih lica (i to nižeg ranga) kako mu se harmonikom i pjesmom Šabana Šaulića bestidno ruga i to još na njegov račun. Kao što se i vozilo helikopterom na naš račun. Njegova zlobna faca je lice našeg ludila.
Ovo je prilično osobno pismo, a manje novinarski tekst, pokušaj, možda i nemušt na momente jer nemoguće je sve svesti na format kojeg umorni od informacija možemo pratiti. Pismo upućujem svima onima koji me pitaju zašto nisam pisao o ovome ili onome u posljednje vrijeme. Pismo svima nama koji svakodnevno imamo ipak toliko snage i dobrote u sebi da jedni druge upitamo barem – jesi dobro?
Jebiga, nitko nije dobro.
Bolje ćemo biti samo ako budemo pričali ili pisali o tome upućujući tako i utješne zagrljaje svim onim ljudima za koje znam da su tužni ili uplašeni jer ne mogu biti bijesni i mrziti bilo koga pa čak ni mamlaze koji su s manirima seoskog gazde dogurali do državnih ureda. A možda sam i ja potpuno odlijepio misleći da u bilo čijim riječima može biti utjehe za druge. Ne bi me čudilo nakon svih ovih godina u kojima nam razvlače pamet.
(zurnal.info)