Odavno više godine ne odgonetaš
I stvari nedovršene
Što tvoj opsjedaju sluh
Uveče trajanje oblačiš kao staru pidžamu
I puštaš sopstvenu kožu
Da se u mrak produžava
Ujutro tijelo svojom sjenkom hraniš
I blijedom muzikom
Staru žeđ potkupljuješ
Korakom rušiš opštu simetriju zraka
Dok s umornih vidika otpada nekadašnje zlato
Kojim si svijet dijelio
Na tople i hladne snove
Od svega okreni glavu
Jer Ništa je jače od Svega
Vječnost je u sebe odložena
I nema ti više ljeta
I mira ti više nema
Tuku se godišnja doba
Ratuju strane svijeta
Nezasita noć na krhke udara dane
Gluha voda zubima sjećanje kida
I davne rane koje te vjerno služe
Prazna je lobanja decembra
I crv u njoj ledan
Prašina govora
Mrtvo lice riječi
Od svega okreni glavu
I cestom krvi pođi
Sebe ćeš stići onda
Kad u svoju kuću uđeš
I za sobom zaključaš vrata
Jusuf Trbić