Piše: Jusuf Trbić
Kafana je moja sudbina, pjevao je nekad popularni Toma Zdravković. Čuj, sudbina! Mnogi po svijetu ne bi to mogli shvatiti, ali kod nas je to bilo sasvim razumljivo. Jer, kafane su uvijek bile važna mjesta, tu su se sastajali ljudi da razgovaraju, da se vide, da saznaju novosti, da donesu zajedničke odluke, da uživaju ili rasipaju pare i ćeif, kafane su bile središta kulture i zajedničkog života, kafane su bile duša svake čaršije.
Za razliku od sadašnjeg vremena, nekad se znalo za koga je koja kafana, ko u tu može da uđe, a ko nikako ne može, i taj se red strogo poštovao, jer je svako znao gdje mu je mjesto. Znalo se tačno ko dolazi u Gradsku kafanu, ko u kiraethanu, ko u hotel “Drinu” i u Gradski park, a ko ide u neuredne, male prigradske kafane za ”jednu s nogu”.
U tursko doba radili su hanovi, aščinice, kahve, i poneka javna ustanova za dernek, sevdah, mušku razbibrigu i ciganske orkestre, s pjevačicama koje su zavodile i stasom i glasom. U to vrijeme bila su to mjesta samo za odabrane posjetioce. S približavanjem evropske epohe, počele su se i u Bijelini otvarati kafane, kakve smo i mi zapamtili.
Kafane u sjećanju
Koliko se zna, najstarija je bila čuvena kafana “Zvijezda”, otvorena 1865. godine. Njen vlasnik je bio Đoko Petrović, a naslijedio ga je njegov sin Savo zvani “Zvijezda” (po imenu kafane). A taj Savo je svoju kafanu nanovo sazidao na istim temeljima 1871. godine, i to kao crkvenu kafanu. Naime, kad je izgrađena stara pravoslavna crkva, vilajetska vlada je odobrila da uz nju bude i kafana, koja će biti mjesto za sastajanje viđenijih ljudi, ali i za sastajanje crkvenih odbornika, pa je srušena stara, a napravljena nova, mnogo veća zgrada. Tu su dolazili i Srbi iz sela, kad bi naišli poslom u grad, pa je kafana uvijek bila puna. A zgrada je, za ono vrijeme, bila velika, imala je površinu od gotovo 1.600 kvadratnih metara, dvije sale, baštu. Kafana je bila u prizemlju, a na spratu su se nalazile sobe za musafire, gdje su odsjedali putnici – namjernici. Sobe su bile jednako uređene: gvozdeni krevet, stojeći umivaonik, s lavorom i bokalom pored njega, bila je tu i kanta puna vode, za umivanje i pranje, peškir i posteljina. A putnici su mogli nešto prezalogajiti u kafani, ili naručiti da im se jelo donese u sobu. U kafani se, praktično, odvijao sav društveni život čaršijskih Srba, pa je tu održana i osnivačka skupština Srpskog pjevačko-crkvenog društva “Srbadija” 1899. godine. Tada je osnovan i hor od četrdeset članova, koji se tu sastajao i imao svoju prostoriju. Tu se nalazila i biblioteka Crkvene opštine. U toj zgradi održao se i već zaboravljeni krvavi miting “ protiv Konkordata”, to jest protiv sporazuma Vlade Kraljevine Jugoslavije s Vatikanom, kojim su Katoličkoj crkvi data posebna prava. Izbili su sukobi s policijom, bilo je dosta ranjenih, a ubijen je jedan od učesnika mitinga. Ova je kafana bila zanimljiva i po tome što je bila izgrađena od cigle iz Devaldove ciglane, što je bila rijetkost u to doba, a pravo čudo je bio novi radio-aparat “Filips” u glavnoj sali, pa su gosti redovno slušali vijesti i muziku. Pored kafane je tekla rječica Janjica, koja je zatrpana početkom 20. vijeka, kad je urađen kanal Dašnica, a sama kafana, koja je radila duže od sto godina, srušena je kad se, dugo nakon Drugog svjetskog rata, regulisala raskrsnica kod crkve.
U zgradi Opštine otvorena je 1910. godine Gradska kafana, koja je dugo bila simbol grada i mjesto sastajanja čaršijskih ljudi. Vjerovatno je to i bio razlog da nova vlast, uoči posljednjeg rata, zatvori ovu kafanu i pretvori je u prostor za administraciju.
Još jedna kafana je obilježila svoje vrijeme – “Džaferova kafana”, koja se nalazila u ulici koja vodi ka Željezničkoj stanici, s lijeve strane, a vlasnik je bio Cvjetko Anastasijević zvani Džafer. Tu su se sakupljali najviđeniji intelektualci, trgovci, industrijalci, veleposjednici, tu je odsjedao slikar Milenko Atanacković, sa svojim kolegama glumcima tu je pio čuveni Dobrica Milutinović…
A Bijeljina je imala i druge poznate kafane.
Tamo gdje se danas nalazi drugi od pet solitera u centru grada, nekad je bila Pećina kafana, u kojoj su bili i han i kafana. Bila je to zgrada na sprat, s velikom salom u prizemlju, a na spratu su bile sobe za noćenje. U dvorištu su bile štale za konje i prostor za smještaj robe i zaprega. Usred dvorišta nalazio se bunar, odakle su putnici zahvatali vodu za sebe i konje. Nakon Prvog svjetskog rata han je zatvoren, ostala je samo kafana, koja je radila sve do šezdesetih godina prošlog vijeka. Posljednji vlasnik je bio Petar Milošević, čiji je brat Miloš takođe držao kafanu, nešto manju, na drugoj strani ulice. Obje kafane su primale seljake koji su dolazili na pijacu, kao i njihove zaprege, pa su uvijek imale dosta posla.
A blizu Pećine kafane ćevapčinicu je držao Omer Murselović, i nju su zapamtile generacije Bijeljinaca. Drugu poznatu ćevapčinicu u gradu držao je stari majstor Muho Šabić. Pomenimo ovom prilikom i ljude koji su u svom vremenu obavljali ono što se zove javni prevoz. Kočijaši Bahro Brezičanin, Suljo Ferhatović i Ramo Korajac prevozili su robu i stvari putnika do kafana i konačišta, i natrag, ali i sve što je trebalo prevoziti u čaršiji. Tihi, skromni ljudi bez kojih se tada nije moglo.
(Slijedi: kafanska druženja)