Piše: Saud Grabčanović
Četnička okupacija Cresa i Malog Lošinja u ljeto 1943.godine
Pripadnici engleske vojne misije pri štabu generala Draže Mihailovića su u ljeto 1943. godine informisali četnički glavni štab da se sprema kapitulacija Italije. Informaciju su dobili iz Londona od svojih obavještajaca. Englezi su sugerisali Mihajloviću da četnici treba da preduhitre partizane i dokopaju se svih talijanskih vojnih skladišta i kompletnog naoružanja. Štab Draže Mihailovića o tome je obavijestio četničkog zapovjednika u Lici, generalštabnog majora Slavka Bjelajca čiji je štab bio u Opatiji. Ti četnici, među kojima je bio veoma veliki broj Hrvata, preuzeli su od razoružanih Italijana otoke Cres, Lošinj, Silbu, Olib i Sveti Petar. Međutim, ni Nijemci nisu sjedili skrštenih ruku. Izvršili su pregrupisanje i ubrzo krenuli u osvajanje cijele Dalmacije i otoka. To je područje za Nijemce bilo od golemog strateškog značaja, ali i za Engleze, koji su stalno puštali “probne balone” odašiljući išarete da će izvršiti invaziju i iskrcati se zajedno s Amerikancima na području Dalmacije. Kasnije se uspostavilo da je to bio samo jedan plan koji je poslužio u propagandnom ratu savezničkih, bolje rečeno, engleskih i njemačkih vojno-obavještajnih službi. Zbog te opasnosti od Nijemaca partizani i četnici su postigli dogovor o zajedničkoj odbrani spomenutih otoka. Partizani su stigli na Lošinj trabakulima sa Raba. Njihov zapovjednik je bio Oren Ružić, a on je odmah po iskrcavanju poručio Hrvatima-četnicima da slobodno napuste lošinjsku tvrđavu, te da se pojave na dogovoru o zajedničkoj strategiji u odbrani Cresa i ostalih otoka od nastupajućih Nijemaca. Naivni kapetan Krešimir Vranić i ostali Hrvati-četnici su povjerovali partizanima na riječ i izašli iz tvrđave, koju su inače lako mogli mjesecima braniti. Međutim, to je bila partizanska prevara. Svi Hrvati-četnici, zajedno sa svojim zapovjednicima, kapetanom Krešimirom Vranićem i poručnikom Antunom Šusterom, odmah su po izlasku povezani žicom u parove. Dana 27. septembra 1943. godine njih stotinu i četrdeset strpani su u štive, odnosno pod palubu parobroda „Makarska” i pobijeni.
Četnički „kongres“ u selu BA 1944, predstavnici Hrvata i Bošnjaka na njemu
Takozvani „Kongres predstavnika ravnogorskog pokreta, političkih stranaka, nacionalnih organizacija i ustanova i javnih radnika“, tačnije kongres pristalica Draže Mihailovića održan je od 25. do 28. januara 1944. godine u selu Ba kraj Gornjeg Milanovca (3 km od željezničke pruge Beograd-Gornji Milanovac). Ovaj je „kongres“ predstavljao četnički odgovor na Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Organizovao ga je Draža Mihailović okupivši oko 300 “delegata”, manje poznatih članova predratnih stranaka, uglavnom iz Srbije i iz dijelova NDH nastanjenih srpskim stanovništom, kao i neke Hrvate i Slovence, članove bivših građanskih partija u Hrvatskoj i Sloveniji. Delegati na kongresu nisu bili birani već određeni iz redova četnika prema nahođenju četničkih starješina. Na kongresu je usvojena rezolucija – Baška rezolucija, koja je predviđala obnovu Jugoslavije kao parlamentarne monarhije s trima upravnim jedinicama (Srbijom, Hrvatskom i Slovenijom). Na kongresu je dogovoreno i stvaranje Jugoslavenske demokratske narodne zajednice (JDNZ), političke koalicije koja bi podržavala ravnogorski pokret. Ideja za održavanje kongresa nastala je još u prvoj polovini prosinca 1943. Dok je prodor jedinica NOVJ u Srbiju bio privremeno odložen četnici su, iskorištavajući relativnu sigurnost koju su im garantovali ugovori o primirju s Nijemcima, sazvali kongres u selu Ba. Po prvi i jedini puta okupili su se vodeći četnički vojni zapovjednici i političari koji su se od početka svrstali na stranu četničkog pokreta. Među ostalima, prisutni su bili Dragiša Vasić, Stevan Moljević, Živko Topalović, Adam Pribićević i drugi. Dva Hrvata prisutna na kongresu bili su Vladimir Predavec i Đuro Vilović. Potonji je bio pisac iz Splita i četnički usmjeren od početka rata. Ni jedan od njih nije predstavljao neku političku stranku. Predavec je bio jedan od prvih Hrvata koji su prišli četnicima, sin bivšeg potpredsjednika Hrvatske seljačke stranke Josipa Predavca, ubijenog 1931. godine. On sam međutim nije imao nikakve veze s HSS-om. Upućivao je pozive Hrvatima neka priđu četnicima, ali neuspješno. Potkraj rata pokušao je pomoći da dođe do kontakta između Mihailovića, Mačeka i Pavelića. Jedini Slovenac na kongresu bio je Anton Krejči, izbjeglica u Srbiju. Mustafa Mulalić bio je jedini bosanski musliman i jedini nesrpski sudionik kongresa koji je bio političar. Prisutan je bio i poručnik George Musulin, jedan od američkih časnika pridodanih britanskoj vojnoj misiji kod Mihailovića. Britanski general Charles Douglas Armstrong odbio je prisustvovati. Kongres u Ba imao je, što se tiče srpskih i crnogorskih sudionika, puno širu zastupljenost nego ranija konferencija mladih četničkih intelektualaca održana krajem 1942. godine u selu Šahovići u Sandžaku.
(Nastaviće se)