Piše: Saud Grabčanović

Šiitski islam

Šiitski islam je drugi najveći islamski pravac.Šiitski muslimani vjeruju da je  ashab i zet poslanikov Alija ibn Ebu-Talib izabran od strane Poslanika da bude halifa islamske zajednice. Oni ga označavaju kao prvog imama. Ostali imami su Alijini potomci. Najveća grupa šiita vjeruje u ukupno 12 imama. Prema ovom vjerovanju dvanaesti imam Mehdi bi se trebao pojaviti neposredno prije kijameta, odnosno Sudnjeg dana. Šiitski hadisi uključuju govor imama.

 

Šiitske grupacije:

Šije, odnosno pripadnici šiitskog islama,vjeruju da je Poslanik Muhammed imenovao svog nasljednika prije smrti i smatraju da je Alija ibn Ebu-Talib trebalo da bude njegov nasljednik. Također smatraju da jedino Muhammedova porodica ima pravo da vodi islamski ummet. Šiitski islam je također podijeljen na brojne grupacije, od kojih su najznačajnije :

  1. Imamiti,Imamije ili Džaferije, sljedbenici 12 imama
  2. Alawiti
  3. Zeidi
  4. Ismailiti
  5. Batinije
  6. Talimije

Osim njih postoje još i :  Nazariti, Mustaliti, Druzi i Mukannahiti

Imamije:  Imamije su najveća grupacija šiitske škole mišljenja. Čine oko 80% svih šija. Najdominantniji su u Azerbejdžanu, Iranu, Iraku, Libanonu i Bahreinu. Vjeruju u 12 imama, potomaka Poslanika, i vjeruju da će dvanaesti imam biti Mehdi.

Alawiti:  Alaviti su nastanjeni prvenstveno u Siriji, ali njihovi pripadnici žive i u Libanu  i na Golanskoj visoravni. Računa se da oko 11% stanovništva Sirije (2,1 mil.) pripada Alavitima, dok ih je ukupno oko 3 miliona. Najbliži su šiitima, od velikih muslimanskih grupacija, ali s gnostičkim elementima koji daju veliko značenje Ali ibn Abu Talibu. Alawiti  smatraju da vode porijeklo  od Muhameda S.A. preko Ali ibn Abu Taliba i Fatime Zahre. Bašar al-Asad i njegov rahm. otac Hafez al-Asad pripadnici su Alavita. Zbog svog hegemonizma Alaviti su glavni krivci za građanski rat u Siriji.

Zeidi:  Zeidi su se odvojili od Imamita i Ismailita zbog neslaganja oko toga ko je peti imam. Imamiti i Ismailiti vjeruju da je to bio Muhamed el-Bakir, dok Zeidi vjeruju da je to bio njegov polubrat Zeid ibn Ali odnosno, drugim imenom Zeid el-Šehid.

Ismailije: Ismailije i Imamije inicijalno prihataju iste principe u ranoj istoriji. Međutim, do njihovog odvajanja je došlo prilikom prihvaćanja šestog imama, sina Džafer es-Sadika po imenu Ismail bin Džafer. Ismail je umro u ranoj mladosti, još za vrijeme života njegovog oca, koji je na njegovu dženazu sazvao svjedoke, uključujuci guvernera Medine. Ismailije smatraju da Ismail nije umro, nego da je ta dženaza bila sazvana sa ciljem da se prikrije istina zbog straha od Abasidskog halife. Ismailije također vjeruju da je Ismail otišao u skrovitost, i da će se pojaviti kao Mehdi. Ismailije se dijele u Mustafije i Misarije, većina sirijskih su Misarije.Ta skupina je postala poznata jer su mistični pripadnici te skupine stalno bili trn u oku Saladinu za vrijeme rata protiv križara, poznati Asasini, sljedbenici Starca sa Planine.

Batinije: Batinije naučavaju unutarnji, skriveni, tajnoviti smisao Kur’anskih iskaza, te ih podvrgavaju alegorijskom tumačenju,(te’vil), kako bi dospjeli do unutarnje istine objavljenog učenja. Kod Gazalija, batini je tehnički naziv, ali i historijska oznaka koja se odnosi na sljedbu Batinija.

Talimije: Talimije su sljedbenici učenja o podučavanju od nepogrešivog imama. Talimije su grana Ismailita i naučavali su da je istina samo u podučenosti i podučavanju (ta’lim) od nepogrešivog učitelja (mu’allim ma’sum). Gazali izjednačava Talimije sa Batinijama.

 

Haridžijski islam

Haridžije, odnosno “pobunjenici” ili “oni koji su se otcijepili” je termin koji označava islamsku sektu koja je originalno podržavala Alijin hilafet. Nakon što je on pregovarao i postigao arbitražu sa Muavijom tokom islamskog građanskog rata u 7. vijeku, oni su se otcijepili, tj. otkazali su lojalnost halifi. Nakon toga pokrenuli su sukob sa halifinim ljudima, u kojem bivaju poraženi. Smatraju se odgovornim za ubistvo Alije r.a.

U osnovi, haridžijski islam ima tri osnovna načela:

  1. priznavanje samo dvojice pravednih halifa, Ebu-Bekra i Omera
  2. počinioci velikog grijeha smatraju se nevjernicima
  3. obaveznost ustajanja protiv halife/imama koji krši sunnet

Haridžijsko shvatanje islama umnogome podsjeća na talibansku praksu u modernom dobu. Djelovanje im se podudara sa najpoznatijom terorističkom organizacijom el-Kaidom i Islamskom državom (ISIL), u čijim redovima masovno učestvuju.

 

Haridžijske grupacije:

Haridžijski ortodoksni i fanatični stavovi, koji su imali za posljedicu obračunavanje sa neistomišljenicima, vodili su ih iz sukoba u sukob sa pripadnicima svih ostalih islamskih škola mišljenja. S obzirom na to da nisu bili mnogobrojni, gubili su većinom sve bitke. Jedina preživjela grupacija Haridžija u modernom dobu su Ibadije, koji su imali najliberalnije stavove i koji su uspjeli organizirati svoj život sa zajednicama ostalih muslimana. Osim Ibadija, nekada su postojale još i : Ezarike, Buhejsije, Mukrimije, Adžaride, Nedždati, Hafsije, Harisije, Sufrije i još mnoge podgrupe….

Ezarika: El-Ezarika je bila najmnogoljudnija, a ujedno i najekstremnija haridžijska sekta. Ime je dobila po imenu Ebu Rešida Nafi ibn Ezreka. Nastanili su se u Perziji, a došli su iz Basre.U građanskom ratu, u borbama koje su vodili protiv muslimanske vojske iz Basre, a koje su trajale punih 19 godina, oni su  poraženi. Time je označen njihov kraj. Gotovo svi islamski učenjaci se slažu da su oni svojim ekstremističkim stavovima zastranili u vjeri.

Nedždat: Nastali su od vojske koja je krenula u pomoć Ezarikama pod vodstvom Nedžda ibn Amir el-Hanefija i jednog dijela nezadovoljnika Ezarika, koji su obavijestili Nedžda o Ezrekovim zastranjenjima u vjeri i priklonili se Nedždovoj vojsci.Osnovna neslaganja te dvije skupine, koje su bile brana njihovom ujedinjenju, bila su u tome što su Nedždati smatrali da je dozvoljeno sakrivati svoju vjeru (tekijja) ukoliko situacija tako nalaže i da muslimanskom ummetu nije potreban predvodnik (halifa ili imam).

Ibadije:  Jedina preživjela haridžijska grupacija su Ibadije, koji su koncentrisani uglavnom u Omanu. Njihovo vjerovanje se razlikuje od ostalih Haridžija po tome što oni vjeruju da su oni koji ne slijede njihovo učenje nevjernici, ali da nisu  i mnogobošci. Ostale muslimane oni smatraju muwehhidunima, odnosno onima koji vjeruju u Božje jedinstvo, ali ne i vjernicima. Upravo ova umjerenost omogućila im je da prežive do danas.

                                                                                         ( Nastaviće se)