Iako ne živimo u Hladnom ratu, svaki susret američkog i ruskog predsjednika jest prvorazredni međunarodni događaj.

U novim okolnostima, kad Rusija nije ono što je nekoć bio Sovjetski Savez, svaki takav sastanak je – već unaprijed – više koristan Moskvi nego Washingtonu. Rusija se od izdvajanja iz Sovjetskog saveza trudi ponovno postati velika globalna sila. Ona je to danas samo po jednome mjerilu – nuklearnom naoružanju.

Piše: Dejan Jović, politički analitičar

Norveški politolog Iver Neumann jezgrovito je opisao ruski problem dvjema rečenicama: “Sjećamo se svi kad je Rusija bila velika sila: imala je tad tenkove u Berlinu. Danas ih ima na Krimu”. U svojoj izvrsnoj knjizi “Rival Power” rusolog Dmitar Bechev govori o Rusiji kao o “ometačkoj sili” (spoiler power). Ona može tu i tamo nešto “pokvariti” Zapadu, ometajući sa strane.

No, to je sve. Čak i sama Rusija ponekad naglašava da Zapad višestruko pretjeruje kad je optužuje za sve i svašta. S jedne strane, Rusiji odgovara da se stvara fama o ruskoj prijetnji jer joj to daje na važnosti i moći koju više nema. S druge, takva slika joj šteti i smeta. Rusija se bori za status, pa joj je stoga stalo da je Sjedinjene Američke Države tretiraju kao – makar u tom jednom, nuklearnom, pitanju – ravnopravnu.

Uz to, Rusiji je stalo da se predstavi kao zemlja čiji je predsjednik faktor kontinuiteta u međunarodnim odnosima. Biden je peti američki predsjednik od 2000., kad je Putin došao na vlast u Rusiji. Pa ipak, uz Bidena je Putin izgledao kao vitalniji lider. I treće, ruski predsjednik htio je u Ženevi pokazati da je dostupan zapadnim medijima i relativno otvoren i za provokativnija pitanja. U tome je, također, uspio.

Za Josepha Bidena, međutim, bilo je važno pokazati Europljanima, Rusima i Kinezima da se Amerika, i to ubrojiva i pouzdana, ponovno vratila na veliku scenu i da ima velike planove. Europljanima je to bila poruka ohrabrenja nakon četiri godine Donalda Trumpa, koji je Europu u najboljem slučaju ignorirao, a u najgorem ponižavao, priželjkujući da nestane kao politička činjenica.

Ali povratak Amerike u Europu – kroz jačanje “savezništva” i “euroatlantizma”, te jačanje NATO-a kao glavnog instrumenta američkog utjecaja u Europi, proizveo je i oprez. Tako treba promatrati novu retoriku Europske unije o potrebi za “strateškom autonomijom”. Autonomijom od koga? Od Rusa se Europa davno emancipirala. Od Kine? Ona je daleko, pa čak i kad pokušava penetrirati u srce Europe – kroz inicijative kao što su “Put svile”, odnosno Kina + 17, njezine su šanse da ozbiljno konkurira Europskoj uniji na njezinu (europskom) tlu male.

Autonomija se odnosi na potrebu osamostaljivanja od Sjedinjenih Američkih Država. Biden je svojim dolaskom u Europu pokušao spriječiti udaljavanje Amerike od Europe, proces koji se intenzivirao u Trumpovo vrijeme. Koliko god Trump bio prijetnja bliskosti Europe i SAD-a, toliko je on bio dobrodošao svima onima koji su unutar Europske unije htjeli iskoristiti njegove četiri godine da bi Europu postavili na njene noge, kao političkog aktera s globalnim ambicijama. Prije svega se to odnosi na Francusku i Njemačku, koje su obje povećale moć nakon što je – izlaskom Britanije iz EU – nestao “trokut” u kojem su se Berlin i Pariz nalazili s Londonom.

Bidenov posjet Europi došao je pred ovogodišnje njemačke izbore (održat će se 26. rujna), kao i pred francuske predsjedničke izbore (u travnju sljedeće godine). Amerika će s pažnjom promatrati te izbore, to više što političke snage koje konkuriraju za čelna mjesta u tim zemljama imaju u nekim aspektima vrlo različitu vanjsku politiku od sadašnje. Bidenov posjet bio je tu da pruži dodatno jamstvo da će Amerika ponovo biti “osigurač” europske sigurnosti, ako se dogode neke neočekivane promjene. I u razgovorima između Bidena i lidera Europske unije, kao i u njegovim razgovorima s Putinom, sjena Kine bila je prisutna, iako nije bilo kineskog vođe Xija Jinpinga.

Amerika želi i očekuje da je Europa slijedi u sad već izgledno neizbježnoj trgovinskoj konfrontaciji između Zapada i Kine. To “nadmetanje” (kako ga je nazvao Biden) može imati i političke posljedice. Kineska komunistička partija ovih dana slavi svoju stogodišnjicu (1. srpnja), i to će vjerojatno iskoristiti kako bi najavila svoje planove za novo stoljeće. Jedan od ciljeva za koje se očekuje da će biti na tom popisu odnosi se na “ujedinjenje” s Tajvanom, na način koji bi mogao izazvati dodatne konfrontacije sa SAD. Kina je u zadnjih desetak godina izrazito povećala svoj vojni i sigurnosni potencijal, a odnedavno je njena vanjska politika od pasivne i promatračke postala asertivna i inicijativna.

Pandemijska kriza, kao i jačanje Kine u polju telekomunikacija (npr. preko Huaweija) već su naišle na oštre reakcije Trumpove vlade. Sjetimo se samo posjeta tadašnjeg državnog tajnika SAD-a Mikea Pompea Dubrovniku. Dok mu je premijer Plenković pokušao “prodati” (odnosno nametnuti) temu Bosne i Hercegovine i položaja Hrvata u njoj, na šta je Pompeo ostao sasvim hladan, njegove (Pompeove) su se poruke ticale kineske opasnosti.

Od svih mjesta odabrao je Dubrovnik, kojemu je u strateškom cilju da se izgradi Pelješki most kako bi prvi put bio fizički spojen s ostatkom Hrvatske, da bi govorio o tome kako će Kineska komunistička partija moći gledati fotografije djece onih koji imaju Huaweijev mobilni telefon. Čak i kad dolazi u posjet malim zemljama kao što je Hrvatska, Amerika govori rječnikom globalne politike. Rusija je za Ameriku vrag – ali vrag kojeg poznaju. Kina je vrag koji izgleda nepredvidivo. S Rusijom Amerika zna kako postupiti, dok s Kinom još nije sigurna. U američkom je interesu da se Rusija ne pridruži Kini, nego da barem ostane koliko-toliko izvan američko-kineskih budućih odnosa, za koje Washington smatra da će presudno odlučiti o karakteru međunarodnog poretka u preostalom dijelu 21. stoljeća.

Sasvim je zamislivo da će objema stranama – i Rusiji i Americi – u jednom trenutku postati jasno da ipak moraju održavati neki pozitivan odnos ako ne žele da Kina postane najmoćnija zemlja svijeta. Premda se Putin i Xi Jinping dobro razumiju kao saveznici u otporu zapadnoj dominaciji, ako Kina ojača, Rusija će u odnosu na nju tek trebati uspostaviti zaštitni zid, kako joj se ne bi dogodilo dodatno marginaliziranje. Putin je svjestan da ga SAD – bez obzira na grube riječi, uključujući i to što ga je Biden nazvao “ubojicom” – neće toliko odgurnuti od sebe da bi pao u naručje Pekinga. Može li, međutim, Rusija početi igrati ulogu posrednika između Kine i Zapada? Može li se prikazati kao neka nova “neutralna” alternativa objema supersilama nekog novog Hladnog rata: kinesko-američkog? To je veliko pitanje na koje zasad nema odgovora.

Pa ipak, izvjesno je da je Rusija svjesna te šanse i nastojat će je iskoristiti da ojača i ne doživi sudbinu Velike Britanije, koja je svojedobno, nakon što je bila na pobjedničkoj strani u dva svjetska rata, iz prvorazredne globalne sile postala trećerazredna sila, koja se danas – kroz izlazak iz Europske unije – također bori za svoj nekadašnji status, baš kao i Rusija za svoj. Rusija želi od postsovjetskog prostora napraviti svoj Commonwealth, ali sama ne želi postati Velika Britanija.

Gdje se u svemu tome nalazi Balkan? On je na marginama i – da se poslužimo izjavom predsjednika Milanovića – u fusnotama. Koliko god to Milanovića nerviralo, Hrvatska doista jest “sitan kusur” u ovoj velikoj priči – i u tom statusu nije jedina. Pa ipak, u nekom eventualnom budućem sudaru globalnih sila nijedno područje, pa ni periferija Europe, ne bi bila nevažna. Da je EU bila aktivnija i da je više vodila računa o geostrateškim okolnostima, a ne o liberalnim iluzijama iz 1990-ih, već je odavno mogla posvojiti taj prostor i uključiti ga u EU. Ne bi potonula da je primila još pet (ili šest, ovisno o statusu Kosova) zemalja s ukupno manje od 20 milijuna stanovnika. Međutim, time što je ostavila zapadni Balkan ispred vrata i u trajnoj čekaonici nekog političkog Godota zvanog “članstvo u EU”, ona je omogućila drugim igračima – Rusiji, Kini, SAD-u, a u novije vrijeme i arapskim zemljama, Izraelu i Velikoj Britaniji da zaigraju pred tim vratima.

SAD je djelovao puno više geostrateški, a manje idealistički, pa je sve te zemlje – osim BiH i Srbije – uključio u NATO, bez obzira na to što nisu ni izbliza neke savršene demokracije. Bosnu i Hercegovinu je već 1995. stavio pod svoju kontrolu, kao što je to učinio i s Kosovom 1999. godine. Ostala je samo Srbija, prema kojoj sad Biden vodi ofenzivnu politiku, koristeći pritom kvalifikaciju genocida za Srebrenicu kao instrument vanjsko-političkog pritiska na nju. Crnogorska parlamentarna deklaracija o genocidu u Srebrenici upozorenje je Beogradu koliko su mu SAD blizu.

Za Rusiju je danas zapadni Balkan, kao što je u nedavnoj diskusiji o Rusiji na Balkanu koju je organizirao novoosnovani zagrebački Forum za vanjsku politiku rekao odličan ruski politolog Maxim Samorukov, sveden na dvije zemlje (a ne na šest, kao za EU). Zemlje koje su već ušle u NATO za Rusiju su praktički postale nezanimljive, jer se s njima skoro ništa više ne da učiniti da bi ih se pridobilo. No stalo joj je da zemlje koje još nisu u NATO-u ostanu izvan njega. Rusija ne pokušava oživjeti mrtve konje, nego preuzeti žive – kakvi god bili. Njena vanjska politika na Balkanu danas se uglavnom fokusira stoga na BiH i Srbiju. Crna Gora i Sjeverna Makedonija – koje su bile objekt njene politike prije nego što su ušle u NATO – danas više nisu u tom fokusu.

Zapadni Balkan je, međutim, ipak jedno od onih područja u Europi u kojemu se pokazuje da projekt europskog ujedinjenja nije još dovršen, a sile koje se protive jačanju Europe aktivno rade na tome da taj projekt ostane nedovršen. EU za mnoge znači “Europe Unfinished”, kako su u naslovu svoje knjige o Europi i Balkanu označila dvojica hrvatskih politologa – Zlatan Krajina i Nebojša Blanuša. Rusija podržava sve one koji otežavaju put zapadno-balkanskih zemalja prema NATO-u, pa u tom smislu smatra pozitivnom činjenicom i daljnje blokiranje procesa odlučivanja unutar BiH.

Dragan Čović, kao i Milorad Dodik su u tom smislu ruski saveznici. Hrvatska vanjska politika morala bi voditi računa o ovim globalnim okolnostima. Hrvatska je nedvojbeno zapadna zemlja i na nju ne računaju ni Rusija ni Kina. Ali njeno vezivanje za politiku Dodika i Čovića u BiH pretvara je u problem za Ameriku, a djelomice i za Europu. Koliko god premijer Plenković nastojao Hrvatsku u potpunosti integrirati u europske strukture, on ima ministra vanjskih poslova koji hrvatsku vanjsku politiku prema BiH usmjerava prema željama Mostara, kao da je Hrvatska izvođač radova u vanjskim poslovima HDZ-a BiH.

Predsjednik Milanović je išao i korak dalje – pa je svojim – “ultimatumom”, i to u javnom prostoru, zaprijetio da će blokirati NATO ako on ne udovolji željama Dodika i Čovića po pitanju unutarnjih odnosa u BiH. Drugim riječima, da će stati na put konsolidiranju euroatlantizma nakon Trumpa, i to zbog jedne fusnote, na summitu koji uopće nije o BiH. Te je poteze teško razumjeti i nemoguće objasniti bilo kome tko razumije suvremenu svjetsku politiku.

(radiosarajevo.ba)