Piše: Saud Grabčanović

Atentat Gavrila Principa i ubistvo Franca Ferdinanda i supruge mu Sofije

Nakon pokušaja atentata na prestolonaslijednika, koji je izvršio Čabrinović , Franc Ferdinand i supruga mu Sofija su neplanirano imali kraću posjetu i odmor u sarajevskoj Vijećnici. Povorka automobila sa visokim gostima je napustila krug Vijećnice oko 10 sati i 45 minuta. Vozač koji je vozio prestolonasljednikov auto je greškom pošao starom planiranom trasom i  skrenuo je u Franc-Jozefovu ulicu. General Poćorek je tada viknuo na vozača da idu krivo i da se mora vratiti na glavnu cestu. Tačno na tom mjestu se  u tom trenutku nalazio atentator Gavrilo Princip, koji je stajao na samo nekoliko koraka od auta. U trenutku kad je vozač nadvojvodinog auta zakočio i počeo da polako vozi unazad, Gavrilo Princip je to iskoristio da izvadi pištolj i da ispali dva metka. Prvi metak je pogodio Franca Ferdinanda, a drugi koji je bio navodno  namijenjen generalu Poćoreku  pogodio je prestolonasljednikovu trudnu ženu Sofiju. Dok je Princip u gužvi nastojao ispiti cijankalij, uhvatili su ga policajci koji su mu oduzeli pištolj kojim je, poput Žerajića, pokušao počiniti samoubistvo. Iz Principova džepa ispala je i bomba, što je izazvalo malo komešanje, ali je ubrzo primjećeno da nije aktivirana. Cijankalij koji je Princip popio nije djelovao i zadao mu je samo opekotine i kasnije želučane teškoće. Principa su od bezbrojnih policijskih udaraca nastojali spasiti njegovi prijatelji s kojima je nekoliko sekundi prije čina razgovarao. Jedan od očevidaca atentata,  Mihajlo Pušara,  udario je detektiva koji je nastojao da spriječi Principa u izvršenju atentata kada je vidio  pištolj uperen prema prestolonasljedniku. General Poćorek, koji se  vozio zajedno sa visokim parom u autu,  nakon atentata je  naredio da se vozi direktno u rezidenciju. Za Franca Ferdinanda i Sofiju je mislio da su lakše ranjeni i da su se onesvijestili, a da će biti dobro. Dok je auto sa ranjenim kraljevskim parom prolazio, iz mase naroda na sarajevskim ulicama su im i dalje oduševljeno klicale „Živjeli!“, a prestolonasljednik je govorio nešto nerazumljivo ženi. Negdje na pola puta Poćorek je shvatio  da je prijestolonasljednik teško ranjen, jer je iz njegove rane u grlu isticalo jako mnogo krvi. Kada su automobili sa visokom gostima stigli do njihove rezidencije na Ilidži, bilo je prekasno za bilo kakvu pomoć. U izvještajima iz tog vremena stoji da su „dva tijela bez svijesti unijeta  u zgradu, gdje je ubrzo ustanovljena njihova smrt“. (Gunther Rothenberg, 1999., str. 133., 147.).

Situacija u Sarajevu i BiH nakon atentata, napadi na Srbe

General Poćorek je bio zatečen i frustruran ovim atentatom, kao i veći dio javnosti u Habzburškoj monarhiji. Prema izvještajima iz ondašnjih novina u Sarajevu, „svuda se se čuo plač, povici ogorčenja, kletve i krikovi za osvetom.“  U Sarajevu je došlo do navodno „spontanih“ demonstracija protiv Srba u kojima se  uništavala imovina kojoj su vlasnici Srbi. Kasnije će glavni istražitelj Leo Pfefer svjedočiti da je on sam primjetio da su ti demonstranti izašli iz policijske stanice sa parolama i slikama mrtvog prestolonasljednika, možda i na Poćorekov nagovor ili naredbu. Poćorek je odmah nakon atentata reagovao uvođenjem prijekog suda na području opštine i kotara Sarajevo za sve zločine protiv države (veleizdaja, ustanak, remećenje javnog mira, itd.), teške zločine (ubistva, paljevine, razbojništva, itd.), kao i bilo kakvog pomaganja svih ovih navedenih  zločina. Novine su opširno izvještavale o nemirima koji su izbili u Sarajevu i drugim gradovima u Bosni i Hercegovini, te raznim informacijama i dezinformacijama koje su se nakon toga širile. Kroz ove napise može se uočiti model masovne mobilizacije stanovništva radi ostvarenja političkih ciljeva elita. Zagrebački „Hrvatski narod„ pisao je da “je u Sarajevu neuka fukara u silnoj povorci ponijela pred sobom sliku carevu, pa su počeli da razaraju vlasništvo mirnih građana Srba, ko da su Srbi krivi kad se nađu nepromišljena dva čovjeka. Zato je sam pukovnik, što je imao da čisti ulice od bundžija, uzviknuo narodu: „Ako volite cara, onda se mimo raziđite!“ Tako je, plačimo zajedno s carem i kraljem i s tužnom našom sudbinom, a nemojmo divljati na brata, koga je ista nesreća zadesila ko i nas“. Najprije su demonstranti i u Sarajevu polupali prozore na srpskoj Mitropoliji, zatim su provalili u srpsku školu i pobacali stvari na ulicu i uništili ih. Kad su stigli vojnici i redari, zapjevaše bundžije carevku, pa ih tako nisu silom razagnali. Čak i privatni stan bogataša Jeftanovića razoriše i iznesoše i izbacaše mu sve pokućstvo na ulicu. I u „Prosvjeti“ ostadoše goli zidovi. Oko 200 srpskih dućana, kafana i zanatlijskih radionica razoriše bundžije, sve je to radila muslimanska fukara iz nadničarskih slojeva ljudi. Na koncu kad nije bilo bunama kraja proglašen je u Sarajevu prijeki sud. Odmah je nastao mir. Uhapšeno je, kako se javlja u Sarajevu, do 100 Srba zbog sumnje da su u vezi s atentatom.“ Tokom sarajevskih demonstracija “ubijen je samo jedan čovjek i to samo radnik Frejna. Ubijen je od trgovca Jovičića, kad su mu demonstranti razarali dućan. Jovičić je odmah uhapšen, ali ga je publika otimala iz ruku policije i tukla ga na mrtvo ime.  Sin trgovca Miličevića uhapšen je također, jer je pucao na demonstrante, ali je pušten kad se  ispostavilo da je pucao u zrak. Demonstriralo se i protiv mitropolita Letice. Nakon nekoliko dana nemira stvar se  u gradu polako počela smirivati, jer su i novine i Katolička crkva pozivali na prestanak napada protiv pravoslavnih stanovnika Sarajeva i okoline. Pored toga, situacija nakon atentata u Sarajevu je bila haotična zbog raznih glasina koje su se širile gradom, a koje su još više potsticale antisrpsko raspoloženje. Tako su, na primjer, stizale vijesti kako u unutrašnjosti zemlje naoružani srpski seljaci napadaju na veće urbane centre, te kako je zbog toga na nekim mjestima navodno čak i vojska morala intervenisati. Tako su se pronijele vijesti da iz Čapljine ide prema Mostaru 100 naoružanih Srba. Protiv te čete je bila poslana vojska, ali nije našla nikakve srpske ustanike. Osim u Sarajevu, demonstriralo se i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. „Obzor„ je javljao kako je u Tuzli “usprkos opsežnih redarstvenih mjera  došlo do protusrpskih demonstracija. Hrvati i Muslimani prolazili su gradom, te klicali u počast pokojnom prestolonasljedniku i njegovoj supruzi. Ujedno su padali poklici protiv Srba. Na zgradi srpske banke porazbijani su prozori, a isto tako i na više kuća u kojima stanuju Srbi. Budući je redarstvo bilo preslabo, zatvorilo je vojništvo ulice. Redarstvo je više puta rastjeralo demonstrante, ali su se ovi opet sastali na drugom mjestu. Kod demonstracija ranjen je policajni komesar Weber. Jedan srpski momak je atakirao nekog pješačkog kapetana, te je smjesta uhapšen”. Sličnih “bučnih” protusrpskih demonstracija bilo je u Maglaju, Konjicu, Livnu, Doboju, Šamcu, Brčkom i Bijeljini. U Travniku su Hrvati i Muslimani “proglasili društveni bojkot protiv Srba. Neki srpski svećenik pokazao je navodno sa prozora srpske škole sliku srpskog kralja Petra, te viknuo: „To je vaš budući kralj”. Pop je bio odmah uhapšen. Malo iza toga pronijela se  vijest da su se Srbi u Žepču podigli na Muslimane i da je izašla vojska protiv njih, ali se  i ta vijest pokazala kao izmišljena”. Bilo je i istinitih informacija  koje su dalje podgrijavale antisrpsku atmosferu. Tako je iz Stoca stigla vijest da je Srbin Pero Čović ubio Muslimana Muju Turkovića. Zbog toga ubistva je u Stocu zavladalo ogorčenje među Hrvatima i Muslimanima. Ulicama su prolazile velike skupine naroda, koje su bučno demonstrirale  protiv Srba vičući: “Dolje Srbija” i “Živila monarhija”. Premda se ovaj slučaj ubistva u Stocu nije dovodio u direktnu  vezu s događajima u Sarajevu, ovakvi slučajevi su znatno uticali na širenje atmosfere nepovjerenja i haosa. Iz Mostara je javljeno kako je tamo “u trgovinu jednog Srbina došao neki Hrvat da nešto kupi. Srbin je stavio neku uvredljivu primjedbu o ubijenom  prestolonasljedniku, na što ga je Hrvat probo nožem, te ga na mjestu ubio. Hrvat je smjesta uhapšen”. List „Hrvatski dnevnik“je takođe opširno izvještavao o događajima. U broju 155 od 13. srpnja „Hrvatski dnevnik“ piše o događajima u Posušju, Ljubuškom, Sanskom Mostu… U Sanskom Mostu se, veli jedan izvještaj, ovo ubojstvo veoma dojmilo od strane muslimana i katolika: “Za tili se čas na džamiji vidjela u znak žalosti crna zastava, a zatim po ostalim muslimanskim i katoličkim dućanima i kućama. Svijet sav uzplahiren, ne znajući o čemu se radi, sletio se sa sviju strana, dapače, težaci ostavljaju kopanje, žetvu te kosidbu i trče u grad, da saznadu pravu istinu. Po cijelom gradu nijesi ništa drugo vidio, nego hrpe uzbuđenog svijeta…” Kasnije je učena dova u džamiji. U Sanskom Mostu nije bilo demonstracija, a do toga bi sigurno došlo “da nije nekoliko uglednih muslimana nastojalo da se pređe preko toga”. “Hrvatski dnevnik“ je prenosio kako i u Županjcu, u džamiji, “skromni muslimani na koljenima, odaju znake zadnjeg pozdrava blagopokojnicima”. U Županjcu je šerijatski sudac Asim Safa Zaimović proučio “ašere”. Iz Zavidovića je javljeno kako su Muslimani i Hrvati također demonstrirali. “Sabrala se velika grupa Hrvata i Muslimana pred ovdašnjom srpskom čitaonicom. Kad su sabrani ugledali u čitaonici sliku srpskog kralja Petra, provališe u zgradu. Demonstranti su porazbijali čitav namještaj čitaonice. Kad je stiglo oružništvo razišli su se demonstranti mirno”. (Željko Karaula: „Sarajevski atentat – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji“).

                                                        (Nastaviće se)