Piše: Jusuf Trbić

Može li se u Bosni biti Bosanac? Pitanje djeluje besmisleno samo na prvi pogled. Istina je da smo, po međunarodnom pravu, svi mi, koji živimo u BiH i imamo njene dokumente – po nacionalnosti Bosanci (i Hercegovci), takvi smo za cijeli svijet i nečije inaćenje kako, eto, on to ne želi biti, ne znači ništa. Čak i onima koji imaju dvojno državljanstvo jedno mora biti prioritetno, kao kod sportista koji se opredjeljuju za ono koje im je važnije.

Stvari su malo složenije kad se uzme u obzir etnička pripadnost, koja je kod nas zasnovana na religiji, pa su, po tvrdnjama naših svemoćnih nacionalističkih vladara, svi Srbi pravoslavci, svi Hrvati katolici, svi Bošnjaci muslimani. Njima je uzalud govoriti da uvijek ima onih koji ne žele da se svrstaju, da ima Bosanaca, ateista, onih koji neće da se svrstaju  ni u jedno krdo, ne vrijedi. Sprega nacionalizma i religije je toliko jaka, da i obični ljudi ne mogu da uklone iz glava takva shvatanja. Kad nekome kažete da ste Bosanac, on vas gleda s podsmijehom. Moraš biti Bošnjak, vjernik, poslušnik nacionalističkih političara, pa si tek onda „naš“. Ako si Srbin, a Bosanac, to je, u najmanju ruku, sumnjivo. A ako nećeš ni u jedan etno-religijski tor, e, onda s tobom nešto nije u redu. Kad kažeš nekome da si ateist, on te gleda sa žaljenjem, kao da si mu rekao da si hendikepiran. A onda te pita: „Jesi li ti muslimanski, katolički ili pravoslavni ateist?“

U popisnom listiću na posljednjem popisu ima rubrika naslovljena ovako: nacionalnost/etnička pripadnost, kao da je to jedno isto. Ako je jasno da takav   rječnik, po uputstvima Memoradnuma 2 SANU, služi za to da se razara BiH, čudno je da na to pristaju i oni koji tvrde da brane našu državu. Kako je to brane? Neznanjem, glupošću, pristajanjem na sve zbog sopstvenih fotelja? Nacija je država, nacionalnost je državljanstvo, tako je svuda u svijetu, i tome nema šta da se doda. Etnička pripadnost je nešto sasvim drugo. U svijetu ima nešto više od 200 država (nacija), a etničkih skupina ima preko 2.500, pa kad bi svaka od njih sebe proglasila nacijom, bio bi to neviđen haos. Članovi Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) mogu biti samo države, to jest nacije, i tu nema nikakvih izuzetaka. Nacije nisu Bošnjaci, Srbi, Jevreji, Arapi, nacije su BiH, Srbija, Izrael i svaka arapska država za sebe. Ali, nacionalistička svijest odavno je zacrtala da se te dvije stvari izjednače, pa su, po tom kalupu,  jedna nacija svi Srbi, i oni u Srbiji, i oni u BiH, Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Hrvatskoj… Razlog je jasan: Srbija (još) nema granice, jer buduća Srbija treba da ujedini sve Srbe (sve srpske etničke prostore, kako je govorio Milošević) u jednu državu za sve Srbe, i samo za njih. Jer, u toj državi sve je već odavno, po nacionalističkim pravilima, srpsko, a nije srbijansko: srpski predsjednik, srpski parlament, srpska reprezentacija, srpska akademija nauka, srpska himna, srpska ekonomija, srpska prosveta… Onih koji nisu Srbi, a žive u Srbiji, jednostavno, nema i ne treba da ih bude. Po toj teoriji Srbija je svuda  gdje žive Srbi, sve te teritorije, koje su jedino važne. Ali, kreatori te politike nikako da odgovore na pitanje da li to onda važi i za druge, jer ljudska prava su univerzalna i važe za sve. Da li na takvo okupljanje „svojih“ mogu onda pozvati i Mađari, i Hrvati, i Bošnjaci, i Rumuni i svi drugi, i šta ćemo onda dobiti? I kako ostvariti sve njihove ciljeve na jednom istom prostoru?

Tako se strategija izjednačavanja nacionalnosti i etničke pripadnosti svodi na borbu za teritorije, na pravo jačeg, na silu, na zločin i genocid, jedina sredstva kojima se može ostvariti država za sve pripadnike jedne etniije.

Isti je slučaj sa stvaranjem jedinstvene etničke grupe, na isti način na koji se etnička pripadnost pretvara u nacionalnu. Takozvanom „nacionalnom homogenizacijom“. To jest silom. Ako nisi s nama, to znači da si protiv nas. Svi moraju biti isti. Jedan narod, jedna stranka, jedan vođa, jedan mozak, jedna vjera, jedna teritorija, jedna misao. U stroj, za narod svoj.

To nacionalno prestrojavanje nisu mogli izbjeći čak ni mrtvi. U pogovoru  knjige priča „Enciklopedija mrtvih“ velikog pisca Danila Kiša, koji je sebe uvijek predstavljao kao jugoslovenskog ili srednjoevropskog pisca i to objašnjavao u svojim tekstovima, piše kako je on, Danilo Kiš, jedan od najvećih srpskih pisaca. Ne srbijanskih, već srpskih, iako je on po ocu bio Jevrej, a po majci Crnogorac. Čućemo to i za mnoge druge pisce, od Vaska Pope do Predraga Matvejevića. Svi znamo za slučajeve naknadnog miješanja kostiju ubica i žrtava iz Drugog svjetskog rata ili za postavljanje krstova na partizanskim spomenicima, za priče kako su samo Srbi vodili antifašističku borbu ili za zahtjeve da se potpis srpskog naroda povuče sa dokumenata AVNOJ-a, i malo kome su takve besmislice zasmetale. Slično je i sa proglašavanjem za šehide poginulih boraca Armije BiH, ali samo onih koji su imali muslimanska imena. Šehid je, u današnjem smislu te riječi, onaj ko je poginuo u borbi za vjeru. Da li su borci Armije BiH išli da se bore za vjeru, ili za domovinu, za narod, za slobodu? I znači li to da je, kako tvrde oni koji su napadali Bosnu, kod nas vođen vjerski rat, a nije to bila krvava agresija u borbi za teritorije i ostvarenje velikodržavnih projekata? Šta je sa Srbima, Hrvatima i drugima koji su poginuli u redovima Armije BiH, zašto oni ne zaslužuju taj božanski status? A dilema je jednostavna: ima mnogo boraca koji su preživjeli, pa što njih ne pitaju za šta su se borili? Ovako, ispada da smo svi mi, zapravo, muslimanski radikali i ekstremisti, da smo vjerska grupa, a ne narod, pa, kao takvi, ne zaslužujemo državu, što tvrde svi neprijatelji Bosne i Bošnjaka. A upravo to nam kažu oni koji u  borce za vjeru pretvaraju mrtve ljude, koji više ne mogu reći šta misle o tome.

Na isti način je kultura, kao univerzalni pojam, pretvorena u srpsku, hrvatsku, bošnjačku kulturu, isti jezik je izdijeljen na tri dijela, veliki pisci, poput Ive Andrića, raskomadani, a dijelovi pobacani na đubrište novokomponovane lažne istorije.  Svaki pojedinac utamničen je u neprobojnoj tvrđavi kolektivnog identiteta, u kojoj razlika ne smije biti.

U TV emisiji kod Senada Pećanina iznio sam ovakav prijedlog: da oni koji se zaklinju u BiH, a pogotovo Bošnjaci, makar na neko vrijeme suspenduju i uklone iz rječnika oznaku etničke pripadnosti i da govore samo o Bosni, bosanstvu, bosanskoj ideji i patriotizmu.  Kako bi bilo lako disati u zemlji u kojoj nema etničkih i religijskih torova, ili su sklonjeni u privatnu sferu, kako bi bilo lijepo da smo svi, ili bar većina nas, samo Bosanci (i Hercegovci), a sve drugo, od etničke pripadnosti do religije, sakrivena, intimna, lična stvar o kojoj se ne govori javno i koja ni za koga nema sadašnju presudnu važnost!

Kako bi dobro bilo da smo samo ljudi, a ne samo i isključivo Bošnjaci, Srbi ili Hrvati!