Nemoćni Milorad Dodik je izabrao kćerku ratnog zločinca da umjesto njega vadi vruć krompir iz vatre političkog inata.
Piše: Dragan Bursać
Sramna tabla sa imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića na Palama uklonjena je sa studentskog doma! To je sigurno najpozitivnija vijest u skorije vrijeme, iako bi se zdrav razum zapitao, zašto je uopšte i postavljana, no to pak nema veza sa zdravim razumom, sviješću i savješću.
“Nadam se da će uklanjanjem ove table biti stavljena tačka na dalju zloupotrebu imena moga oca i moje porodice”, rekla je kćerka Radovana Karadžića, prvog predsjednika entiteta Republika Srpska i osuđenog ratnog zločinca, Sonja Karadžić Jovičević.
Kada Karadžići spašavaju Dodika
Ovo je fundamentalna i najvažnnija rečenica sa pressice u Banjaluci, koja je patetično uobličena u tzv. obraćanje u ime porodice, a zapravo predstavlja odbranu i spašavanje Milorada Dodika od sankcija, prije svega Evropske unije, koje su mu se potpuno realno i nikad sigurnije nadvile nad glavom.
I nema te patetike, kojom je Sonja Karadžić začinila svoje obraćanje, nema tih praznih riječi, a koje bi sakrile suštinu. A suština je jedna, nemoćni i u ćošak satjerani Milorad Dodik, izabrao je kćerku ratnog zločinca da umjesto njega vadi vruć, mermerni krompir iz vatre političkog inata.
Mnogi će se zapitati, kako je moguće da to radi baš Sonja Karadžić i to iz više razloga:
1. Prvo, ona je kćerka ratnog zločinca i bila je jedna opd prvih primadona na opskurnoj manifestaciji postavljanja nelagalne i sramne ploče;
2. Ona je visoki funkcioner SDS-a, opozicione partije, kojoj bi, valjda išlo na ruku Dodikovo koprcanje na Inckovom, američkim plamenom, friško upaljenom roštilju;
3. Neće li tako sama sebi zabosti glogov kolac u političku karijeru ovim potezom?
Svi odgovori se mogu sabiti u par rečenica.
Naprvo, Sonja Karadžić odavno u manjem BiH entitetu uživa neku vrstu nadstranačke poštovanja vrijedne nedodrivosti i uticaja, jer je, za boga miloga kćerka, “prvog predsjednika”.
To joj daje izvjesnu slobodu političke prohodnosti, koja je daleko veća od drugih aktera javne scene.
Drugo, možda najbitnije, njen odnos sa centralom SDS-a odavno je labav, da se blago izrazim i pitanje je dana, kad ona može postati visoki funkcioner Dodikovog SNSD-a.
U svakom slučaju, ovim svojim nastupom i PR-ingom na pressici Sonja Karadžić se itekako preporučila Dodiku. I treće, a vezano je za drugo, Sonja je neviđenim manevarskim potezom isprozivala cjelokupnu akademsku zajednicu, šta god to bilo u RS-u, amnestiravši Dodika i rekavši kako upravo akademici stoje iza podizanja table sa imenom njenog oca.
Tako je još dublje ukopala akademske nacionalističke klimoglavce, koji su do sada pisali panegirike Dodiku u čast postavljanja sramne table, a sad će morati pravdati ovu novu “heroiku”.
Ali, najmanje je ovdje riječ i o Sonji i njenom ocu, ratnom zločincu, Radovanu Karadžiću.
Svi znamo da se danas spašavala stražnjica Miloradu Dodiku. I svi znamo da je, bar za sada, ona sačuvana. Doduše, poražena, ali sačuvana.
Jednako tako, vidjeli smo svu nemoć, ali i licemjerstvo koje ovih dana i sedmica demonstrira Milorad Dodik, satjeran u ćošak i suočen sa pustim faktom da doslovno neće moći napustiti BiH, ako mu se uvedu sankcije.
I ne samo to, Dodik ne bi mogao otići čak ni u Srbiju, koja se htjela ne htjela na svom EU putu, mora pridržavati briselskih direktiva.
Kad sankcije postanu relanost
I najgore od svega po Dodika, u tom scenariju neskidanja sramne table – ostali bi mu zaleđeni bankovni računi i ne bi imao pristup svojim nekretninama. E to je nešto sa čim se ni Dodik ne kocka!
A da nije sve “šuplja priča”, svjedoči i čisti ozakonjeni fakat od prije par dana u kojem stoji da je Vijeće EU usvojilo uredbu o uspostavljanju globalnog režima sankcija za prekršitelje ljudskih prava. Po toj odredbi, najkaraće rečeno, omogućava se sankcioniranje pojedinaca, entiteta i tijela, uključujući državne i nedržavne aktere, odgovorne ili povezane sa ozbiljnim kršenjima i zloupotrebama ljudskih prava širom svijeta.
U pojašnjenju dalje stoji:
“Ciljane sankcije mogu se nametnuti odgovornima za navedena djela ili onima koji pružaju finansijsku, tehničku ili materijalnu podršku ili su na drugi način uključeni u ta djela, kao i povezanim osobama/tijelima.”
Transgeneracijska odgovornost
Da se razumijemo, Milorad Dodik je zarad ostanka na svojoj funkciji i prijetnji sankcijama izgubio ovu bitku, ali je to daleko od njegovog poraza u političkom ratu. Tako je sa politikološke strane.
Sa one ljudske strane, Milorad Dodik je prvo vaskrsao, pa onda u potpunosti odnjegovao kult uzdizanja ratnih zločinaca u javnom prostoru. Dabome, prva maskota je Radovan Karadžić, prije svih kao arhitekta etničkog čišćenja, urbicida, elitocida i genocida na koncu.
On je predstavljao taj ugaoni kamen oko koga se bildala Dodikova nacionalistička politika. Da to jeste sramno, ali ni upola sramno koliko činjenica da je u svoje politikanstvo najnižih pobuda Dodik uvukao djecu, kroz obrazovni sistem i studentariju, prje svega onu sa Pala i iz Banjaluke, koja je u opskurnim nastupima, zadojena nakardnom izmađijanom poviješću, revizionizmom i naučenom mantrom, branila i Dodikove sumanute odluke o nazivu studentskog doma “Radovan Karadžić” i samog ratnog zločinca Karadžića. Na koncu, Dodik, kao svaki politički konvertit može reći, pa taj dom se i nije pravno nikada zvao tako.
Put do Zakona
Da, može se reći da je ovo mala pobjeda, prije svega međunarodne zajednice, jer domaće politike i političari zajedno sa ovako nakaradnim sudstvom još ne mogu da se adekvatno nose sa negatorima genocida i promotorima ranih zločinaca. No ovo je na neki način put, kojim će se doći do uspostavljanja Zakona.
Zakona o zabrani negiranja genocida i zločina. Isti taj zakon u svojoj elementarnoj strukturi moraće sadržavati i odredbu o kažnjavanju svih onih na javnim funkcijama koji na ovaj ili onaj način veličaju ratne zločince.
Nemojte zaboraviti, Karadžić je u doživotnom zatvoru, njegovo ime ide u sramne dijelove istorije, tabla je skinuta, ali Milorad Dodik zbog zlodjela postavljanja ploče sa imenom ratnog zločinca, nije kažnjen. Još uvijek.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
(Izvor: Al Jazeera)