Piše: Boris Dežulović
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Znaš li, kaže, zašto je Nikola Tesla pred smrt prešao na islam? U kršćanskoj teološkoj zajednici pripadao je izmjeničnoj struji.
Čuli ste i vi već to nevjerojatno otkriće, da je čovjek koji je izumio dvadeset prvi vijek potkraj života primio islam. A vijest je zaista nevjerojatna, i valja je citirati u cijelosti. Elem: “Naučnik Nikola Tesla pred kraj života prešao je na islam. Ovo je u Rožajama, vidno nervozan zbog pretresa na crnogorskoj granici i uskraćivanja boravka u Crnoj Gori njegovim pratiocima, kazao muftija sandžački Muamer Zukorlić.”
Kakve točno veze išta s ičim ima u ovoj vijesti – ekskluzivno objavljenom u beogradskim Večernjim novostima, pa brzinom širokopojasnog interneta prenesenom u svim štokavskim medijima na svijetu – vama, jasno, nije jasno. Nije vam jasno jer, jasno, niste blagoslovljeni Teslinim genijem, i ne razumijete tajne svemira i čovjekova uma, kao što ih razumije muftija sandžački Muamer efendija Zukorlić.
“Nedavno je izbila rasprava oko pokušaja da se Teslinu urnu iz muzeja prenese u hram Svetog Save. Ako nastave da se svađaju oko toga, ja ću morati da im kažem da je Nikola Tesla musliman”, objasnio je u nastavku Muamer Zukorlić. “Prije smrti Tesla je primio islam, a kosti jednog muslimana ne smiju se unositi u crkvu!”
Kakve to dakle veze ima, kakve veze s islamskim genijem Teslom ima crnogorska granična policija, kakve veze ima uopće Crna Gora, znaju eto samo dva uma na cijelom svijetu. Jedan je umro prije sedamdeset dvije godine u sobi 3327 njujorškog hotela New Yorker, a drugi je, eto, zapeo na srpsko-crnogorskoj granici. Stenogram koji slijedi vjerno je rekonstruiran na temelju novinskih izvještaja.
– Žao mi je, efendija, nijesam to ja izmislio, to je rutinska procedura – objašnjavao je stasiti crnogorski granični policajac muftiji Zukorliću, kopajući po prtljažniku njegova BMW-a “petice”.
– Zašto onda ne pretresete i moju pratnju? – naljutio se ovaj.
– Zato što oni i neće u Crnu Goru – lijeno je dobacio policajac iz prtljažnika. – Odbijena im je dozvola boravka.
– Odbijena?!?
– Bogumi jest.
– Pa jel vi znate da je Nikola Tesla pred kraj života prešao na islam? – vidno nervozan zbog pretresa na granici i uskraćivanja boravka njegovim pratiocima, efektno je na kraju poentirao efendija.
Družina Montyja Pythona, Eugene Ionesco i Daniil Ivanovič Harms zajedno, da ih je bilo okupiti, ne bi domislili blesaviji skeč. I ne bi bolje objasnili tugovitu plićinu balkanskih monoteističkih duhovnosti.
To s Nikolom Teslom i islamom, dakako, nije ništa novo. Stvar je senzacionalno otkrivena prilično davno, kad su objavljena Teslina pisma majci Georgini zvanoj Đuka – u kojima spominje “maursku tužbalicu” što mu odnekud dolazi u snove – i među njima ono oproštajno, napisano pred njenu smrt, koje veliki izumitelj završava ovako: “Sad mi je i žao sto nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer oni su iste onakve tužbalice pjevali kao one iz mojih praskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima, koje tek sada spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bješe jalova. Moli tamo za mene, Majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.”
“Maurske tužbalice” iz Teslinih praskozorja, sad je jasno, zapravo su ezani: genij iz Smiljana očito je majku Đuku vidio u džennetu, gdje se moli za njegovu “izgubljenu dušu”. Malo, istina, zbunjuje što Tesla svoja pisma majci piše još prilično mlad, više od pedeset godina prije nego će i sam preseliti na ahiret: onako naime lički tvrdoglav, svih tih pedeset godina umjesto upravo otkrivenom islamu posvetit će upravo “jalovoj nauci”. Neće ga zanimati ni novac, ni društvo, čak ni žene: u životu, kažu, nije dotakao žensko tijelo. Žali bože džennetskih djevica, kad je ono pred smrt najzad odlučio prihvatiti islam.
Viđeniji ateisti i agnostici kod nas, poznata je stvar, i inače islam primaju pred smrt, i to tajno, da nitko ne zna, ili barem da se istraživači i muftije moraju polomiti da to otkriju. Prije nekoliko godina, sjetit ćete se, beogradski muftija Hamdija Jusufspahić javno je obznanio kako je i Josip Broz u bolničkom krevetu u Ljubljani umro kao musliman, treći put čitajući Kur'an. O detaljima pak Teslinog prelaska na islam ne znamo ništa, ne znamo je li u sobi 3327 hotela New Yorker pronađen i Kur'an, znamo tek da je pedeset godina ranije majci povjerio kako u glavi čuje ezane. Što bi opet značilo da je muftija sandžački bio u pravu i da je Tesla islam, tehnički, ipak primio prije smrti. Istina, pedeset godina prije smrti, ali u čisto tehničko-transcendentalnom smislu – a tu je Tesla, jebiga, kod kuće – tko god ikad primi islam, primio ga je pred smrt.
Svađi Hrvata i Srba oko toga čiji je nesretni Tesla naposljetku su se tako pridružili Bošnjaci i Crnogorci. Kako točno Crnogorci svojataju velikog izumitelja, nije još poznato, ali valja vjerovati muftiji sandžačkom Muameru Zukorliću, koji im je, što god da su mu rekli, “vidno nervozan” stavio do znanja da je Tesla umro kao musliman. Ponosan valjda na svoju hrvatsku domovinu, srpski rod i islamsku vjeru.
A ona blistava, okrugla zlatna urna u beogradskom muzeju vrti se kao Kolumbovo jaje. Ubio se nesretni Tesla da nam osvijetli dvadeset prvi vijek, najveći umovi čovječanstva i sedamdeset godina kasnije lutaju bespreglednim prostranstvima svemira u njegovoj glavi, pokušavajući barem izdaleka razumjeti ono što je on razumio, što je još htio i što je još mogao, a njegove na grbavom Balkanu od svega zanima samo koje mu je vjere bio otac Milutin, koje nacije majka Đuka, a kojega jezika ezani iz njegovih snova.
Više transcendentalnog ima u jednom navoju Teslina elektromotora, nego u cjelokupnim sabranim radovima kompletnog Svetog arhijerejskog sinoda, što Teslinoj urni traži mjesto u porti hrama Svetog Save, više je duhovnog u jednoj Teslinoj utičnici nego u svim hutbama i knjigama muftije sandžačkog Muamera Zukorlića, što od Teslina pepela slaže kosti, pa ih iz Svetoga Save seli valjda na Kovače, pored rahmetli Alije: više je božanskog, najzad, bilo u onome golubu što ga je onaj stari pravoslavni musliman hranio u Bryant Parku.
Ali što bi o tome mogle znati naše vidno nervozne svećene glave, čiji je duh kratak taman kao kratki spoj, onaj između pretresa na crnogorskoj granici i Teslina bezgraničnog, nedokučivog uma?
(oslobodjenje.ba)