Piše: Dragan Bursać
Da se danas sa nebesa spusti Milančić Miljević u Banju Luku i pored silnog junaštva bio bi onako mrtav, na smrt preplašen.
To je isti onaj Milančić Miljević, komandant Šeste krajiške brigade, koji je prije 72 godine oslobodio grad na Vrbasu. To je silni i veliki narodni heroj partizanski, kome je dojadio kuluk okupatroski, koji je bacio motiku i koji se uhvatio puške, šume i partizana i na koncu prvi ušao u oslobođenu Banjaluku.
Baš taj, kako ga povijest pamti, onizak, ali kao hrast širok i stabilan čovjek, čudom bi se začudio nad Banjalukom koja 2017. godine slavi Dan grada i oslobođenje od fašizma. Jer, nekako, čudno Banjaluka proslavlja taj Dan. Taj Dan koji se počinje sve više malim slovom pisati.
Etnički čista Banjaluka, presmrzla od noćnog mraza, sve sa svojim glavarima odradi ono što mora. Gradonačelnik Igor Radojičić i vlasnik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik polože vijence na biste narodnih heroja, a onda počinje orkestrirana paračetnička komemoracija.
Partizana ni u priči
Parastosti, kandila, komemoracije vojnicima Vojske RS-a, vjerski skupovi, koji imaju veze sa partizanima koliko i današnja Banjaluka sa multietničnošću, preplave grad. Na svakom ćošku se čuje Bože pravde, srBske trobojnice paraju banjalučko nebo.
A ono pola šake preživjelih partizana ne zna da li da gleda u lokalne popove, silnu rojalističku svitu, koja “proslavlja oslobođenje”, ili dole u beton od sramote. Nema na tom obilježavanju oslobođenja niti ugnjetenih radnika i seljaka, nema Bošnjaka, nema Hrvata, nema nikoga, tek Srbi, sa jedne strane, i zle ustaše, sa druge.
I nekako, svaki dan u silovanoj povijesti bradati kvislinzi četnici, sve otovrenije na bijelim konjima ulaze u Banjaluku, “oslobađaju” je i staju na oltar pobjede. Ne, nema veze što su ti četnici bili saradnici ustaša, Italijana i Nijemaca, ne, nema veze što su klali, ubijali i palili nesrbe i svakog srpskog antifašistu. Eto, tek tako, preko noći, koja traje od 1992. godine, oni “oslobađaju” Banjaluku.
U tom četničkom “oslobodilačkom” ratu nastradao je postratno svaki slobodnomisleći čovjek. U tom četničkom orgijanju, koje je povampireno opet zaživjelo devedesetih, na tim tradicijama iz Drugog svjetskog rata, uništen je nukleus grada, uništena je sva duhovnost. Ali i fizički, uništene su sve banjalučke džamije, sa Ferhadijom i Arnaudijom kao najsignifikantnijim primjerima orijentalne arhitekture, u tom perverznom piru relativizacije četnici, velim, postaše mejnstrim mjesto “oslobodilaca”.
Antifašisti (opet) u ilegali
Pitate se, kako li je nesrbima, dok gledaju četničku ikonografiju, dok slušaju fabrikovanje povijesti, sve uz četničke koračnice na Dan oslobođenja grada? Lako je. Njih i nema. Na sramotu svih nas.
Zapravo, Banjaluku su toliko “oslobodili” četnici da se svako normalan povukao u ilegalu i izolaciju. Ljudi, čestiti i dobri, koji su na partizanski spomenik na Šehitlucima i ove godine izvjesili transparent na kome piše da su grad oslobodili Partizani, a ne fašisti-četnici, zapravo djeluju u ilegali. I ne samo to. Postavljanje transparenta je od većine osuđeno kao nekakav vandalski čin najprvo, a pazite sad, najviše se zamjera LJUDIMA što su napisali da su četnici fašisti?! Jok, eto nisu, nego su komunisti!
Sama činjenica da se morate pravdati i pojašnjavati zašto ljudski reagujete i zašto se borite protiv četničkog mračnjaštva kao da po sebi nije dovoljna, nego morate djelovati u dubokoj ilegali.
A, danas kad prošetate Banjalukom, gledajući narod, trgove, zastave, ulice, grbove, TV programe… možete komotno zaključiti da su grad oslobodili četnici. Danas kad prošetate čaršijom, između štandova sa majicama Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Draže Mihailovića, uz pozadinsku muziku Baje Malog Knindže, žureći se sa “Kotlićijade Borik-Nektar 2017” na 5. međunarodno otvoreno prvenstvo grada Banjaluka u bridžu, e da bi poslije toga mogli stići na Fudbalski turnir veterana FK Vrbas i prijatelja sa Kosmeta, morate zastati i reći sebi: “Čekaj, do đavola, kakva je ovo manifestacija povodom Dana oslobođenja grada od fašizma? Kakvi crni bridževi, prijatelji sa Kosmeta, kakvi parastosi ‘borcima iz otadžbinskog rata’, kakvo izjednačavanje partizana i četnika?”.
Bildanje naconalnog bića
Ali, da, to je Banjaluka 2017. godine! To je taj grad u kome, od silnih pansrpskih manifestacija, nema niti jedne posvećene istinskim oslobodiocima. I da, jedina svrha ovog samodovoljnog cirkusa je bildanje naconalnog bića u neizbornoj godini i natezanje mišića Dodika i svite mu.
Ne vjerujete? E, vidite, onaj dobri i pošteni junak Milančić Miljević sa početka priče, onaj narodni heroj i partizan, NEMA u Banjaluci svoju ulicu. A kako bi je i mogao imati pored četničkih vojvoda Rade Radića i Uroša Drenovića. Šta će jednom partizanu oslobodiocu ulica kad je Banjaluka i imena naselja, brda i spomenika promijenila?! Tako je Mejdan postao Obilićevo, Budžak je preimenovan u Lazarevo, dok je Šeher postao Srpske Toplice. A i brdo Šehitluci, na kojem se nalazi spomenik palim borcima i na koga se u dubokoj ilegali kači transparent na kojem se konstatuje da su četnici fašisti, dobilo je naziv Banj Brdo. I to od novokomponovane elite, koja je protjerala Osmana Đikića, Augusta Šenou i ostale velikane, kako bi napravila prostora velikosrpskim “zvijezdama”.
Nema u Banjaluci mjesta ni za Srđana Aleksića, a kamo li za odavno zaboravljenog partizana Milančića Miljevića, za koga ne zna 90 posto Banjalučana. Perverzno, grad Banjaluka i okolina, koja je debelo stradala od fašističke ruke u Drugom svjetskom ratu, potpuno je izopačila sebe i čitavu povijest, fabrikujući četničke sluge okupatora u nekakve mučenike i oslobodioce.
Priča o svima nama
Ne, od istorije ovaj narod ništa naučio nije, samo se okrenuo i urinirao po svojim precima. I narodnog heroja Milančića Miljevića naprosto bi obuzela ledena jeza, koja bi ga natjerala u grob da se vrati. I dok bi pogledom tražio Arnaudiju, “mlađu sestricu” Ferhadije, a ne bi je našao, jer ni temelja nema, njegov racio bi mu nepogrešivo tačno rekao: “Možda su Banjaluku i oslobodili partizani, ali su nekako, ne znam kako, četnici ipak pobijedili.”
Na žalost svih nas! I hoćeš li ti biti na strani onog četnika Uroša Drenovića, što na fotografiji nazdravlja sa ustašama, domobranima i nacistima, pa kao zaslugu dobija ulicu u Banjaluci, ili ćeš se prikloniti partizanskom heroju Milančiću Miljeviću, do tebe je i tvoje savjesti.
Jer, ovo nije priča o jednom narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata koji je oslobodio grad, ovo je priča o svima nama koji danas trebamo ponovo osloboditi Banjaluku.
(radiosarajevo.ba)