Kamena duša logora Kamenica gdje su ubijane bebe
Piše: Dragan Bursać
“Fabrika smrti možda više ne radi, i možda je zatvorena prije tri decenije, ali zlo iz nje — i dalje maršira”
“Bila je tu medicinska sestra. Trudnica. Dovedena u logor iz Sanskog Mosta. Porodila se. Bez doktora. Bez porodice. Bez Boga. Bez igdje ikoga. Samo bol, suze i krv. Rodila. Da bi dijete — dijete koje još nije ni prvi put čestito zaplakalo — ubili monstrumi. Zgaženo. Čizmom vojnom. Glava pod đonom vojnika. Vojnika vojske samozvane republike. Hej pameti!? Pamtimo li Kamenicu?“
Trideset godina. Trideset hladnih godina prošlo je otkako se 1995. zatvorila ona strašna nakarada među drvećem kraj Drvara u Bosanskoj Krajini. Logor Kamenica. Zatvorila se nakarada fizički. Ali logor Kamenica nije zatvoren u nama. Nije zatvoren u majci čije je novorođenče zgaženo čizmom odmah po rođenju. Nije zatvoren u Midhi, Hilmi, Mesudu, nije zatvoren u majci Fatimi Brehrem, koja je ukopala svog sina jedinca. Zija taj ponor zla dok se sjećamo 50-ak tijela iskopanih, bolje kazano, izvađenih iz jame Golubnjača. I nije zatvoren ponor, tri decenije star u našim dušama.
Jer duša tog logora — bila je kamena. Hladna. Bešćutna. Besramna. I danas šuti Kamenica, tamo na zapadu Bosne. Toliko šuti da slabo ko zna za tu kaemnicu osim porodica pobijenih i nestalih, kako se tepa onima čije zemne ostatke još nismo našli.
A ubijena je beba u toj i takvoj Kamenici. Znate li to?
Kažu da se ne zna ime te medicinske sestre. Trudnica. Dovedena u logor iz Sanskog Mosta. Porodila se. Bez doktora. Bez porodice. Bez Boga. Bez igdje ikoga. Samo bol, suze i krv. Rodila. Da bi dijete — dijete koje još nije ni prvi put zaplakalo — ubili monstrumi. Zgaženo. Čizmom vojnom. Glava pod đonom vojnika. Vojnika vojske samozvane republike. Hej pameti!?
Sadmir Alibegović, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most, sjetiće se da je iz ovog grada tokom 1992. godine odvedeno oko 15 ljudi u logor “Kamenica”, ali niko od njih nije preživio. Baš niko, kako strašno zvuče ove riječi!
“Među njima je i jedna medicinska sestra koja je bila trudna i porodila se u logoru. Prema svjedočenju drugih logoraša, dijete je po rođenju ubijeno tako što mu je vojnik čizmom stao na glavu. Nikada nismo došli do informacija gdje se nalaze njihova tijela“, ističe Alibegović.
On je rekao za Detektor.ba da još tragaju za 90 ljudi koji su stradali tokom proteklog rata u Sanskom Mostu, kao i da se traga za 30 ljudi koji su bili zatočeni u “Kamenici”.
I niko ništa. Makar da se neko digne zbog onog djeteta, one bebe, što ni udahnuti nije stigla?
Jer to dijete nije bilo “naše”. Nije nosilo “pravo“ prezime. Nije imalo ništa osim života. I to je smetalo četničkim monstrumima. I sad kažite, kako zaboraviti, kako oprostiti? Kako Kamenicu pretvoriti tek u fusnotu historije?
Logor Kamenica nije fusnota. Kamenica je rana.
“Jedinog sina sam izgubila… Informacije do kojih smo došli govore da su ga iz Orašca doveli u ovaj logor Kamenica. Kasnije su ga prebacili u Ripač, gdje ga je izveo izvjesni Nebojša zvani Bokser i pustio ga da bježi a potom mu pucao u kralježnicu“, ispričala je za RSE Fatima Behrem.
Razija Mešić brata Salku Behrema iza koga je ostala supruga i dvoje djece također je zadnji put vidjela u rodnom Orašcu.
„Ruke su mu bile svezane žicom u Orašcu, u školi gdje su bili zatočeni. Tad sam ga zadnji put vidjela. Onda su ga prebacili u logor Kamenica. Čula sam da su ga povremeno odvodili u Rajnovce i vraćali ovdje… Prije tri godine ovdje su došli u moji stričevići i u dimnjaku pronašli i njegovu košulju i pismo“.
A svjedočenja idu i idu. Kao na pokretnoj traci…
Život jeftiniji od upaljača i skuplji od buktinje
Midho Družić iz Bosanskog Petrovca kaže da su svi koji su išli na ispitivanje — ubijeni. Niko se nije vratio. Kao u nacističkim logorima. Kao u najgnusnijim fabrikama smrti. Samo što ovdje nema presuda za genocid i holokaust. Samo “pojedinačni slučajevi”. Samo 15 godina za Ratka Dronjka, upravnika logora. Samo 8 za Dragana Rodića, stražara zvanog Šaula. Dva nečovjeka, u mašineriji zla, koji su dobili smiješne kazne.
Znate li šta to znači?
To znači da je nečiji život vrijedio kao upaljač iz duty free shopa. Ili manje. A život bebe? Manje od čarape. Manje od šibice.
Kamenica je mjesto gdje su kompletne porodice nestajale.
Hilmo Kozlica iz Orašca kaže da su u samici, u kojoj je proveo tri mjeseca, logoraši noktom urezali poruku: “Ko ovo preživi, živjeće 100 godina.” Eto, to im je bila terapija. To im je bila psihološka pomoć. To im je bila nada. Samo taj komad simbioze ljudskog nokta i zguljenog metala, preslikan u slova, a slova u poruku. Odista, ko preživi Kamenicu, imaće Život. Ali valjalo je preživjeti na mjestu na kome je smrt u četničkim uniformama uzimala preko 50 posto ljudi sebi.
Nije bilo manjeg, a dugotrajnijeg logora sa većom stopom smrtnosti. Kad kažete smrtnost, u Kamenici mislite na ubistvo čovjeka. Na raznorazne načine: smrt prebijanjem, smrt izgladnjivanjem, smrt rafalom, smrt metkom u čelo…
A Mesud Imširević? Tukli ga svaki dan. S njim u samici bio i Srbin. Nije htio uzeti pušku i ići na ratište. Tukli i njega. Jer ideologija ubija sve što ne pristaje u matricu. Ništa lično, samo “projekt”. Velikosrpski.
A projekt je bio – ubiti i očistiti
Znate li šta znači “očistiti”? To znači pobiti ljude. Ljude, ne neprijatelje. Bilo je tu staraca, žena, djece. I djece, kažem koja još nisu ni proplakala.
I sad, trideset godina poslije, logor Kamenica nema ni tablu. Ni križ. Ni krst. Ni nišan. Nema ni putokaz. U ruševnoj školi, jer hej, logor je u školi bio, stoji ruševina zla. Umjesto školske, to je ruševina smrti.
Samo šuma. Samo vjetar. Vjetar visoke Krajine. Samoća i utvare. I oni koji još uvijek pamte.
Seid Omerović iz Saveza logoraša BiH kaže da preživjeli i oni ubijeni ljudi nikad nisu dobili status. Niti prava. Niti tretman. Niti penziju. A njihova tijela — ona su doslovno ugrađena u temelje Bosne i Hercegovine. Pa su i živi i mrtvi Kamenice, nekako u međusvijetu u kome znamo samo da majke još traže kosti djece, da supruge traže kosti muževa, da su čitave porodice “zauvijek nestale“ – čitaj ubijene. I tako tri debele decenije. Kao što tuga i samoća huče visokom Krajinom, tako država tužno i samotno ne vidi niti preživjele, niti one mrtve, niti Kamenicu zarobljenu između ruševine i imaginacije.
Ali ko bi to (trebao) da vidi?
Jer oni koji danas vladaju ovom zemljom ne vide ništa. Njima su logoraši “prošlost”. Trn u oku. Relikt prošlosti, dok se na prijemima ozbiljno prelama pitanje ‘zar ih još ima živih?’.
A Kamenica? Tri decenije od zatvaranja? Podsjetnik je to da zlo još živi u foteljama. Da je ideologija koja je pravila Kamenicu — danas u skupštinama. Življa nego ikad, ako ćemo iskreno!
A da ja vas pitam – dokle ćemo šutjeti o bebi pod čizmom?
Jer ne govoriti o tome, znači biti saučesnik
“Svaki put svih ovih godina ja samo molim i pozivam sve koji nešto znaju da nam to kažu… To je jedini način da započeno neki drugi život, da te svoje priče dovedemo do kraja i krenemo dalje. Sve do tog momenta meni i mojoj pordici su krivi svi i svakog smatram odgovornim“, kazaće s pravom Emina Mašinović koja treaži tijelo svog supruga, a koje ni do danas nije pronađeno.
Zato, ako ti je teško čitati — još bolje. Ako ti se stomak okreće — dobro. Jer to znači da si živ. Da imaš dušu. Da imaš svijest I savjest. A ako ti je svejedno — onda znaj da bi ti bio idealan stražar u Kamenici.
Ja neću šutjeti. I nikad neću prestati pisati o bebi čije ime ne znamo. O majci čije tijelo nije pronađeno. O čovjeku koji je svojim noktima urez’o poruku o životu od jednog vijeka nakon Kamenice. O narodu kojem pravda dolazi u kašičici, ako ikako.
Jer fabrika smrti u Kamenici možda više ne radi, i možda je zatvorena prije tri decenije, ali zlo iz nje — i dalje maršira.
I neće stati. Dok ga ne zaustavimo.
Zapisom. Istinom. Imenom i prezimenom.
*
I neka boli. Samo neka boli. Jer samo onaj koji kaže, koga boli — pamti. A ko ne pamti — taj čeka svoj red pod čizmom.
(Autonomija.info)
