Piše : Saud Grabčanović
KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ (3)
Pretposljednja kraljica Bosne
Katarinino bjekstvo iz Bosne i zarobljavanje njene djece
Prodor osmanske vojske, predvođene sultanom Mehmedom II Fatihom u kraljevinu Bosnu, tursko osvajanje njene države i pogubljenje svog pastorka, kralja Stjepana Tomaševića, Katarina je dočekala u posjeti bratu Vladislavu na jugu zemlje. Ostala je razdvojena od kćerke i sina, koje su odvele Osmanlije.
Prema nekim istorijskim izvorima Katarinin polubrat, Ahmed-paša Hercegović, sin iz braka hercega Stjepana sa Cecilijom, kasniji zet sultana Bajezida II, organizovao je prebacivanje njene djece u Istanbul, gdje je Katarinin sin Sigismund kao Ishak-beg Kraloglu (Kraljević) od Karasija, postao veoma uticajan. Njena kćerka je preselila na ahiret u Skoplju, gdje joj je rođak Isa-beg Ishaković podigao turbe, koje je postojalo sve do zemljotresa 1963. godine, to turbe je obnovljeno prije nekoliko godina. Bježeći pred Turcima kraljica Katarina je stigla u Dubrovnik, odakle je preko Ankone stigla u Rim, najvjerovatnije 1466. godine. Katarina je u Rimu živjela pod zaštitom pape, koji joj je mjesečno za njezine potrebe davao apanažu od stotinu trideset dukata. Dio svog života u Rimu provela je u poznatom dijelu grada Pigna. Iako daleko od svoje domovine, Katarina nije zaboravila na svoje porijeklo, a ponašanje joj je i dalje bilo kraljevsko, pa je za života u Rimu uživala veliki ugled. Živjela je sa svojim dvorjanima koji su je pratili na putu iz Bosne ka Rimu i egzilu. Iako u tuđini, bez muža, djece i svog kraljevstva, Katarina je dostojanstveno podnosila sve nedaće. Ona se u Rimu službeno izjašnjavala kao zakonita nasljednica porobljenog kraljevstva. Tadašnja italijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu nezavidnu sudbinu. Nekoliko vijesti govore o njezinim tadašnjim javnim nastupima i njezinom kraljevskom držanju, kao prilikom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog 1472. godine u gradu Akvili. Tom su prilikom, pored markantnog lika kraljice obučene u crno, posebnu pažnju privukli pripadnici njene kraljevske pratnje, koji su sa njom doputovali iz kraljevine Bosne, a za koje su zapisničari napisali da su imali plavu kosu do ramena. Kraljica Katarina sa sobom je u Rim donijela glavne simbole bosanske kraljevske kuće : kraljevsku krunu Nemanjića – Kotromanića i mač svoga muža kralja Stjepana Tomaša. Prema staroj bosanskoj narodnoj legendi, kada se u Isa-begovoj zaviji na Bendbaši ova dva emaneta ponovo nađu zajedno sa trećim – štapom bosanskih didova, tada će se ponovno obnoviti Bosna i doživjet će svoj novi uspon i napredak.
Pokušaj obnove Bosne, pokušaj vraćanja djece i Katarinina oporuka
Za vrijeme egzila u Rimu kraljica Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva kao bosanska kraljica. Nakon smrti njenog pastorka, kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine, naša posljednja kraljica Mara odrekla se tog prava u njenu korist, pošto kralj Stjepan Tomašević nije imao nasljednika. Pored toga, Katarina je sa sobom u izgnanstvo ponijela i sve kraljevske relikvije i krunu, koje su se prenosile sa kralja na kralja, sve simbole kraljevske moći. Obje ove činjenice govore nam da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva i da se, shodno tome, može zaista posmatrati i kao posljednja bosanska kraljica., mada je formalno to bila kraljica Mara. Prilikom boravka u Rimu u egzilu njen cilj je bio i pronalazak njene djece Katarine i Sigismunda, o čemu je u više navrata obavještavala i za pomoć molila italijanske moćnike. Sve vrijeme pokušavala je naći nekoga ko bi mogao pregovarati s Osmanlijama da izbavi njenu djecu i skupljala je sredstva za njihov otkup. Moćnici su joj obećavali pomoć, koja nikada nije realizovana, pa Katarina za života više nikada nije vidjela svoju djecu, koja su u međuvremenu primila islam. Godine 1470. zatražila je od milanskog kneza Galeazza Sforze pomoć u cilju oslobađanja svoje djece. Istu molbu kraljičino izaslanstvo je ponovilo u Milanu 1474. godine. Sve to, kako je poznato, ostalo je bez pravoga odjeka. Godine 1474. kraljica Katarina je čak otputovala na granicu Osmanskog carstva u želji da uspostavi kontakt sa svojim polubratom Ahmed-pašom Hercegovićem (Hersekzade), koji je mnogo godina ranije prešao na islam i postao osmanski državnik –Veliki vezir Osmanskog carstva. Međutim, njen plan nije uspio, Ahmed-paša se nije htio sastati sa svojom polusestrom pa se ona razočarana vratila nazad u Rim. Nesretna bosanska kraljica Katarina je postala svjesna da nikada neće vidjeti svoju djecu. Pošto je bila jako bolesna i iznemogla, Katarina je 20. oktobra 1478. godine sastavila svoju oporuku. U toj oporuci bosanska je kraljica najprije izrazila svoju volju da se pokopa u crkvi Aracoeli u Rimu. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je toj crkvi 200 dukata. Papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u cijelosti predaju njezinom sinu Sigismundu, pod uslovom da se vrati na kršćanstvo, a ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćanin, da Bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, ako se ona obrati na kršćanstvo. Ako bi pak oboje njene djece ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Katarina je bosansku krunu ostavila rimskom papi na čuvanje. Sinu je ostavila i mač njegovog oca kralja Tomaša, koji mu je trebao pripasti ako se vrati na kršćanstvo. Ako do toga ne bi došlo, mač je trebao pripasti Balši, sinu njenog brata Vladislava. Osim toga, djeci je ostavila bodež, dvije tacne i dva srebrena vrča s poklopcima. Sve relikvije koje je ponijela pri bjekstvu iz Bosne zavještala je crkvi sv. Katarine u Jajcu. Ostala svoja dobra, pokretna i nepokretna, kraljica je razdijelila svojim dvorjanima koji su je vjerno služili tokom svih 14 godina boravka u Rimu. Crkvi sv. Jeronima ”pro natione Sclavonorum” kraljica je ostavila sve ostale stvari iz svoje kapelice (misal, kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom). Vjerodostojnost ove Katarinine oporuke kojom raspolaže Vatikan je jako upitna, jer se original izgubio, a Sveta stolica danas ima samo njegovu kopiju.
( Nastaviće se)