Pretposljednja kraljica Bosne
Piše: Saud Grabčanović
Lik pretposljednje bosanske kraljice, kao i njena tužna sudbina, već su duže vrijeme predmetom istraživanja i pisanja mnogih naših istoriografa, kao i istoričara iz našeg okruženja. Mnogi je danas nazivaju posljednjom bosanskom kraljicom, što nije tačno. Katarina je bila žena pretposljednjeg kralja Bosne – Tomaša, pa samim time i pretposljednja kraljica Bosne! Posljednja kraljica Bosne je bila Mara, ili kako se još zvala – Helena ili Jelena, kćerka srpskog despota Lazara Brankovića. Mara je bila žena posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a Stjepan Tomašević je bio pastorak kraljice Katarine. Još dok je bio mladi prestolonaslijednik Bosne, Stjepan Tomašević se u aprilu 1459. godine u gradu Smederevu vjenčao sa srpskom princezom Jelenom ( Helenom) i tako postao srpski despot. Helena je kasnije, došavši u Bosnu, uzela ime Marija – Mara. Ona je imala samo dvanaest godina kada se udala za bosanskog krunskog princa, a šesnaest kada je postala udovica! Pretpostavlja se da u braku nisu imali djece, pa kralj Stjepan Tomašević nije imao nasljednika. Nakon njegove smrti automatski je pretedent na bosanski prijesto bio njegov polubrat Sigismund, Katarinin sin. Istoričari iz našeg istočnog susjedstva tvrde da je kraljica Katarina bila po nacionalnosti Srpkinja, jer je njen otac, herceg Stjepan Kosača, uz svoje ime i titulu imao i pridjev: herceg „od Svetog Save“. Katarinin otac herceg Stjepan Kosača jeste nosio ovaj pridjev, ali ne po pripadnosti pravoslavnoj vjeri ili simpatijama prema njoj, nego po srodstvu sa tim svetim čovjekom, koji je po majci vukao bosanske korijene! Pored toga, kult štovanja Svetog Save je bio u ta vremena raširen među svim južnoslavenskim narodima, bez obzira na njihovu religiju. Herceg Stjepan je bio ogorjeli bogumil, pa je i za katolike kao i za pravoslavce on bio „pataren“ i šizmatik kojeg treba likvidirati po svaku cijenu. Istoričari sa našeg zapada opet se ubiše dokazujući da je Katarina bila po nacionalnosti Hrvatica, jer je ona, zaboga, kad se udala za kralja Tomaša primila katoličanstvo, a umrla je i sahranjena kao katolkinja u franjevačkoj katedrali u Rimu. Prema našem iskrivljenom poimanju nacija na ovim prostorima, svaki katolik je Hrvat, a svaki pravoslavac je Srbin, što je van pameti! Po tome “mjerilu“ ispada da su i Poljaci Hrvati, a Grci su Srbi! Ali ti „istoričari“ zanemaruju činjenicu da se u vrijeme kada je živjela kraljica Katarina narod na ovim područjima nije tako dijelio kao danas. U suštini, naše današnje nacionalne podjele na ovim prostorima imaju korijene u religijskoj podjeli. Prema modernim sociolozima poimanje nacija je vještački produkt kapitalističkog društvenog sistema i buržoazije kao klase. Današnje su nacije i nacionalne podjele u Evropi nastale tek u 19.vijeku i to sa nastankom i zaokruživanjem buržoaskih država. Pojam „nacionalna svijest“ je vještački usađen u glave stanovništvu tih država kroz obrazovni sistem, crkvenu propagandu i propagandu putem pisanih i ostalih medija. Preduslovi za stvaranje jedne nacije su : država sa definisanim granicama, jaka buržoaska klasa sa razvijenim kapitalizmom i jaka indoktrinacija stanovništva nacionalističkom ideologijom toga područja, čiji su korijeni utemeljeni na istoriji i mitovima, dok vjerska pripadnost stanovništva u principu nije dominantna. U vrijeme kada je živjela kraljica Katarina nacije još nisu postojale, tako nešto na ovim prostorima uopšte nije bilo poznato. U Srednjem vijeku ljudi su se primarno identifikovali po svojoj vjerskoj pripadnosti, a sekundarno po svojoj jezičko- narodnoj (plemenskoj) i teritorijalnoj pripadnosti. Bosanski kraljevi i kraljice u ta vremena nikako nisu imali interesa da se izjašnjavaju po plemenskoj pripadnosti kao Srbi ili Hrvati, jer bi time srozali svoj ugled te tako omalivažili svoju vlast, svoje pleme i svoju državu. a priznali susjedne suverene za svoje nadređene vladare. Bosanski su se kraljevi u svojim pismima, poveljama i ostalim danas poznatim dokumentima redovito izjašnjavali kao Bošnjani ( Bošnjaci ili Bosanci) i nikada se ni u jednom istorijskom dokumentu nisu nazivali Srbima niti Hrvatima. Poznato je takođe da se ostalo stanovništvo kraljevine Bosne u ta vremena nazivalo „dobri Bošnjani“, iz toga arhaičnog imena vremenom je nastalo današnje ime našeg naroda – Bošnjaci (arhaični oblik imena za Bosance). Evropski srednjovjekovni feudalni vladari su određivali ime svoje pripadnosti primarno prema njihovoj vlasti nad određenim zemljama i teritorijama, a njihova vjerska i plemenska odrednica bile su iza toga. Inače, koliko je poznato, svi evropski srednjovjekovni kršćanski vladari su predstavljali mješavinu raznih naroda i bili su u srodstvu, jer su se kraljevske i plemićke dinastije u ta vremena orođavale samo između sebe. Što se tiče naših vladara i tvrdnje nekih istoričara o njihovoj privrženosti susjednim gospodarima, istina je samo da su pojedini bosanski vladari, i to banovi, bili vazali moćnih susjeda. Oni su nevoljno i povremeno, i to u teškim vremenima po Bosnu, pristajali na vazalni položaj svog trona i države Bosne najčešće u odnosu na ugarskog kralja koji je vladao tada najmoćnijom susjednom državom. Ugarski su kraljevi u ta vremena istovremeno obnašali i dužnost hrvatskog kralja, jer je Hrvatska od 11.vijeka bila okupirana i potčinjena kraljevini Ugarskoj. Nešto rijeđe bosanski banovi su bili u vazalnom položaju i u odnosu na Rašku i Sremsku kraljevinu, tj. bili su vazali i Nemanjića, srednjovjekovnih srpskih vladara. Kraljica Katarina je u mladosti bila bogumilske vjere, pripadnica Crkve bosanske, kao i njeni roditelji, bila je odgojena prema bogumilskim standardima. Katarina je prešla na katoličanstvo tek kad se udala za kralja Tomaša, postala je katolkinja u starosti od 22 godine, sumnjam da je ona ikada potpuno zaboravila svoje porijeklo. Kraljica Katarina spada u red najznačajnijih ličnosti iz naše srednjovjekovne prošlosti i njena je sudbina direktno vezana za propast kraljevine Bosne u turskom osvajanju koje se dogodilo 1463. godine.
U vrijeme turskog osvajanje Bosne Katarina je bila udovica bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koji je dvije godine ranije iznenada preminuo. Bosnom je vladao njen pastorak Stjepan Tomašević, mladi i vrlo nepromišljeni vladar, koji je svojim glupim potezima izazvao moćnog osmanskog sultana Mehmeda II el Fatiha da napadne na njegovu državu i uništi je. Katarina koja se, kao kraljica–majka, u to vrijeme brinula o svoje dvoje malodobne dijece, siročićima iza oca Tomaša, nije mogla ništa učiniti da to zlo spriječi i da pomogne svojoj državi i narodu da opstanu. Naprotiv, uspjela je jedino da pobjegne i napustiti rodnu grudu, da spasi živu glavu da ne bi postala robinjom i završila u haremu nekog turskog paše. Da njena nesreća bude veća, Katarina nije uspjela pri bijegu da sa sobom povede svoju djecu, pa su ona bila zarobljena od strane Osmanlija i po želji njihovog daidže vezira Ahmed-paše Hercegovića, Katarininog polubrata, odvedena u Istanbul. Katarina se na kraju svog bijega obrela u papskom Rimu, gdje je provela preostalih desetak godina svog života, tu je umrla i tu je bila i sahranjena. Katarina je sa sobom u Rim donijela glavna obilježja kraljevine Bosne, kraljevsku krunu i mač, koje je predala papi na čuvanje. Svoju djecu nikada više nije vidjela, ostatak svog nesretnog života provela je u neizmjernoj majčinskoj tuzi za svojim najmilijima, a jedina utjeha u njenoj neizmjernoj boli bila joj je njena katolička vjera i svakodnevna molitva gospodu bogu.
( Nastaviće se)