Piše: Jusuf Trbić
Kad ne znaju šta će, naša TV uredništva potraže građane na ulicama, pa ih pitaju za sve i svašta : za ekonomske prilike, svemirska istraživanja, stanje u Venecueli ili uticaj afričkog zraka na zrenje majevičke šljive. Reporter BN Televizije pita jednom tako građane Bijeljine čitaju li knjige. Odgovor je uglavnom negativan, a na dodatno pitanje : zašto, jedan od upitanih odgovor pravi dade : “ Ne znam ja je li sve istina što piše u knjigama!”
Je li sve istina? Hmmm… Razumijem za knjige koje govore o geografiji, jer planine i okeani se slabo pomjeraju u posljednje vrijeme, ili matematici, mada i ona napreduje i mijenja se, za ostalo nisam siguran, jer nije ni svemir ono što je bio prije samo koju godinu, a istorija se pred našim očima mijenja iz dana u dan. Ali, kakvu istinu možemo tražiti u književnosti, pogotovo u djelima koja se tiču prošlosti ili budućnosti, u modernim i starim bajkama i fantazijama, u poeziji, kad je to fikcija, izmaštana stvarnost koja postoji samo za autora, i ni za koga više?
Komesari duha
Pa ipak, u našem tamnom vilajetu i to podliježe strogim soc-realističkim (juče) ili nacionalističkim kriterijima (danas), koji preciznim metrom mjere krvna zrnca autora, prikaz takozvane stvarnosti, skrivene namjere, poruke uzrokovane biografskim razlozima, svijest o pripadanju našima ili njihovima, i, prije svega, usklađenost njihovog teksta s nama današnjima, bez obzira na to kad je taj tekst pisan. Nije daleko vrijeme kad se i za stihove išlo u zatvor, i kad su se na stub srama redovno vješali oni koji “suviše crno” prikazuju naš zajednički, veseli život. Ima svi da budu sretni, ili ih neće biti – to je bilo osnovno cenzorsko pravilo. Danas je drugo vrijeme – ne moraju biti sretni, ali moraju biti naši i držati se pravila : piši kako ti se govori. Nama nisu dobri ni oni koji nekada davno nisu pisali onako kako mi danas mislimo da treba pisati. Pogotovo ako nisu naši. Ko im je kriv kad na to nisu obratili pažnju.
Normalan svijet to ipak vidi drugačije. Čuveni francuski književni teoretičar i filozof Rolan Bart (Roland Batrthes) rekao je ono što zna svaki ljubitelj književnosti, samo ne zna tako da se izrazi : u književnom djelu nije važno šta se kaže, već kako se kaže. To jest, nije važno o čemu se piše, kakve se poruke daju, šta djelo kao sistem simbola iznosi, već kako je sve to napisano. Važan je, dakle, estetski kriterij, jer ni jedno pravo književno djelo ne iznosi nikakve istine, podatke ili praktične informacije, naprotiv : što je književni svijet autora dalje od stvarnosti, to su njegovi umjetnički potencijali veći. Borhes je govorio da je književnost zaseban svijet, neka druga stvarnost, ništa manje vrijedna od stvarnosti u kojoj živimo svoje konkretne živote, što je danas aksiom književnog stvaralaštva.
Književnost, dakle, svjedoči samo o unutrašnjem kosmosu autora, sve drugo je nepouzdano. Učiti istoriju iz književnog djela, kakvo god je, besmisleno je, kao i podvrgavanje toga djela neknjiževnim, to jest političkim, ideološkim, vjerskim ili bilo kojim drugim razlozima iz bogate prakse vladanja nad ljudima.
Prosuđivati književno djelo sa aspekta “istinitosti” i čitati vrijednu literaturu kao istorijski udžbenik, potpuno je uzaludan posao. Jer onda svako očekuje onakvu sliku istorije kakva njemu odgovara u ovom vremenu, u kojem se, u nacionalističkim fabrikama stvarnosti, prošlost i istorijsko pamćenje mijenjaju kao čarape.
Prisjetio sam se toga kad sam pročitao da je pet bošnjačkih udruženja iz dijaspore uputilo apel institucijama Bošnjaka u regionu i vladama bivših jugoslovenskih republika u kojem traže da se iz školskih programa uklone dvije knjige : Njegošev “Gorski vijenac” i “Peščanik” Danila Kiša, jer se radi, kako su rekli, o “nacionalističkim djelima prema islamu i muslimanima”. Za Njegoša sam nekako i razumio, mada smatram, kao i mnogi drugi, da “Gorski vijenac” ne treba uklanjati, već ga objašnjavati. Ali, da je Danilo Kiš nacionalista – to je nevjerovatno. U apelu možemo pročitati i izraze : “rasisitičke teme”, “priče o osveti, klanju, ubijanju, mržnji prema muslimanima”, pominje se čak i Hitlerov nacizam, genocid, i piše i ovo : “Bošnjaci su jedini narod u Evropi nad kojim je izvršen genocid korištenjem matrice mržnje prema islamu i muslimanima na osnovu knjiga “Gorski vijenac” P. P. Njegoša i “Peščanik” Danila Kiša, i još uvijek su pred stalnom genocidnom prijetnjom.”
Razlog takvoj reakciji, kad je Kiš u pitanju, bio je jedan kratak odlomak iz njegovog poetskog i veoma složenog romana “ Peščanik” (taj je odlomak naslovljen kao dnevnik jednog ludaka), u kojem pisac kroz usta svog junaka ( dakle, tog ludaka) govori o tome da je istorija zabrana u religijama ( islamu i judaizmu) moguća posljedica, pored ostalog, i pojedinačnog iskustva. Pa su tako i islamski i jevrejski prorok u mladosti možda probali vino i svinjsko meso i nije im se to svidjelo, a rezultat je bila vjerska zabrana. Nedovoljno, sasvim nedovoljno da bi se autoru pripisala čak i netrpeljivost prema te dvije religije, što bi bilo njegovo pravo, a kamoli navođenje nacionalista na mržnju, klanje, genocid i slične aktivnosti. U mnoštvu komentara koji su se pojavili na portalima izdvajam dvije rečenice iz teksta Gojka Božovića
“Nema, razume se, nikakvih problema sa Kišom, ni sa “Peščanikom”, postoji problem samo sa onima koji veruju da se knjige čitaju zabranama, a prava štite ukidanjem sloboda. Ta vera ima najsnažnijeg saveznika u prilično raširenom i u populističkim vremenima osnaženom stavu da postoje neke socijalne, političke ili ideološke vrednosti koje su iznad literature, pa samim tim književnost mora da govori u njihovo ime ili da zaćuti zauvek.”
Pitam se šta li bi “čuvari istine” rekli, na primjer, za posljednji roman portugalskog nobelovca Žozea Saramaga “Kain”, tu, kako je jedan kritičar napisao, “dosad neviđenu blasfemiju.” U Njujork Tajmsu kažu : “U ovom zaprepašćujućem književnom apokrifu, Bog je negativac, anđeli su loši momci, a samo je Kain, božjom voljom ubica svog brata Avelja, istinski preobraćenik…” Sa aspekta svakog vjernika, knjiga bi bila nevjerovatno huljenje na Boga – da nije književnost, i to vrhunska. I niko se u katoličkoj zemlji kakav je Portugal nije zauzeo za to da ta knjiga bude zabranjena.
Jer, istorija nas je naučila : zabrane knjige uvijek prethode spaljivanju knjiga, a spaljivanje knjiga prethodi spaljivanju ljudi.
Čitanje je porok
Kao nigdje drugdje u Bosni je čitanje čudna, rijetka i poruzi izložena aktivnost. Jedino se na našem prostoru za nekoga ko nema veze s mozgom kaže da je “pametan”, a za onoga ko priča o ozbiljnim stvarima da “filozofira”ili “pametuje”. Svuda u svijetu domaći pisci su oni koji nas uče vrhunskoj umjetnosti : Dante, Šekspir, Dostojevski, Bodler, Markez, a kod nas su naši pisci samo oni za koje nam kažu da su naši. Nama, iz različitih razloga, ne valjaju ni Skender Kulenović, ni Branko Ćopić, ni Marko Vešović, ni Meša Selimović, jer, po nečemu, nisu baš sasvim “naši”. I što je djelo dotičnog pisca vrednije, on nam je sve sumnjiviji, ko zna šta je htio da kaže i da li je sve istina ono što on piše? Posebno se to odnosi na Ivu Andrića.
Ne želim da dodajem ulje na vatru žestokih polemika koje se vode o djelu našeg velikog pisca, jer bi to bilo suviše neskromno. Mogao bih ( kao Tarik Haverić) reći samo ovo : kome god se Andrićevo djelo ne sviđa, neka sjedne i napiše bolje. Istina je da i apologete i kritičari toga djela nastupaju sa istih pozicija : oni čitaju Andrićeve priče i romane kao istorijske udžbenike, a ne kao umjetničko djelo, pa Srbi misle da je sve tačno što se odnosi na Bošnjake, jedan kroz jedan, a neće da vide da ni oni u tim knjigama nisu prošli baš najbolje. Bošnjaci kažu da nema smisla što se Andrić prije pola vijeka nije uklopio u našu današnju ideologiju, šta bi mu falilo da jeste. Ovako, hem nije pisao kako mi mislimo, hem nije naš. Pa Srbi prevode njegove knjige, posebno veličanstveni roman “ Na Drini ćuprija” i dijele ga po svijetu, uručili ga i Amerikancima, i to u Bijeloj kući, da i oni vide kakva nam je bila istorija. A Ameri zbunjeni, ne znaju šta će s tim, jer kod njih niko nikad nije istoriju učio iz romana, imaju oni za to mnogo drugih, sigurnijih načina.
Treba li reći da i apologete i kritičari Andrićevog djela potpuno gube iz vida ono što je u književnosti, zapravo, jedino važno : književni, umjetnički domet, izraz, estetska vrijednost, stvaralačka snaga pisca. Kad se to zaboravi, onda ostaje ideološko čitanje, nacionalistički diskurs, neznalačka analiza, lažno rodoljublje i, dakako, nemoć da se razumije ono što nas prevazilazi.
A kad sam već započeo ovaj tekst pitanjem šta je istina u književnom djelu, moram iznijeti jedno zanimljivo zapažanje. Poznato je, naime, da je jedna od najčešćih tačaka sporenja Andrićeva priča “ Pismo iz 1920. godine”, u kojoj veliki pisac govori o mržnji u Bosni. O “mržnji koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnji koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika…A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne ume, ili, što je još više i teže, onaj koji svesno neće da mrzi, uvek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik.” Andrićeva rečenica : “Bosna je zemlja mržnje” bezbroj puta je citirana kao razlog da Bosnu treba podijeliti ( za jedne) ili dokaz da je Andrić temelj velikosrpske ideologije i genocida nad Bošnjacima ( za druge). Pa jedni govore da osim mržnje nikad ništa tu nije ni bilo, a drugi da mržnje nikad nije bilo, taman posla, sve je to bila sloga kakve svijet nije vidio. Dakako, književno djelo je fikcija, ali onima koji književnost tumače kao istorijsko djelo moram postaviti pitanje : ima li, možda, nekakve istine u ovakvim rečenicama : “ Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike, trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole – smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. I, na žalost, često se glasni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji”
Dok ovo pišem prisjećam se vehabijske mržnje prema svima koji ne vjeruju kao oni, pamtim kako su, kad je umrla folk-pjevačica Dona Ares, pa sahranjena, po sopstvenoj želji, bez vjerskog obreda, društvene mreže bile poplavljene primitivnim i uvredljivim komentarima na njen račun, a ne moram se prisjećati ( osjećam to svakodnevno) nemotivisane, slijepe mržnje srpskih patriota svih fela, od političara i novinara do običnih ljudi, komšija i nekadašnjih prijatelja, koja se sruči na moju glavu nakon svakog javnog komenatara o zločinima u mojoj Bijeljini.
Da li je Andrić bio prorok kad je u toj priči napisao i ovo : “ Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su, pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koja se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.”
Nema danas živih Bošnjaka, ali i drugih, koji se hiljadu puta nisu upitali otkud je odjednom buknula strašna mržnja kod njihovih dojučerašnjih drugova, prijatelja, komšija i susjeda, mržnja koja, u mnogo slučajeva, traje i danas i širi se zahvaljujući sveprisutnom nacionalizmu. Neuvjerljiv je odgovor da je ta silna mržnja buknula odjednom, iznenada i bez mnogo razloga, prije će biti da je trajala dugo, jako dugo, a da je možda nisu bili svjesni ni oni u kojima je živjela. Ali, bila je tu, i tu je i danas, i raste i napreduje, nema joj kraja.
Dok sam ponovo čitao Andrićevo “Pismo iz 1920. godine” u novom izdanju Beo-knjige” iz Beograda iz 2013. godine, zastao sam u jednom trenutku, zapanjen. Naime, pisac predgovora i vrsni poznavalac Andrićevog djela Miroslav Karaulac piše kako je veliki pisac, dok je pisao, ubilježio sebi nekoliko mogućih naslova za ovu priču : Na uskom koloseku, Mržnja i, vjerovali ili ne, Pismo iz 1992. godine! U ovom posljednjem naslovu ipak je naknadno promijenio godinu u 1920. Zamislite da je ostala 1992. godina – šta li bi brojni negatori Andrićevog djela rekli : ima li istine u književnom djelu?