Piše: Jusuf Trbić
Sredinom septembra boravio sam u Rusiji, na poziv Ministarstva za obrazovanje, nauku i kulturu te velike države. Naša mala delegacija ( dvojica iz BiH i jedan iz Srbije) bila je gost čuvenog univerziteta «Lobačevski» u Nižnjem Novgorodu, a cilj našeg putovanja bio je da se upoznamo sa modelima međuetničkih i međureligijskioh odnosa. Zbog toga smo bili u posjeti i prelijepom gradu Kazanju u Tatarstanu, u kojem polovinu stanovništva, tačnije 51 posto, čine muslimani.
Univerzitet «Lobačevski» jedan je od najvećih i napoznatijih u svijetu. Zapošljava ravno 60 hiljada ljudi, sa mnoštvom fakulteta i instituta, a mi smo prisustvovali vrlo zanimljivom seminaru za muslimanske vjerske lidere, imame i aktiviste, koji se svake godine održava i tu, ali i na svim velikim univerzitetima u Rusiji. Bio sam fasciniran brigom države za obrazovanje muslimana i sve oblike međureligijskih odnosa. Kasnije, u razgovoru, pitao sam rektora prof. dr. Evgenija Čuprunova da li oni u školama imaju vjeronauku. Da, rekao je on, ali vrlo specifičnu. Naime, po zakonu, na svakom času moraju biti i jedan i drugi učitelj, a osnove su zajedničke. Jer, niko ne želi da se djeca odvajaju zbog religije. Isto to pitanje postavio sam i u Kazanju, u upravi Svjetskog tatarskog kongresa, najveće kulturne asocijacije ove zemlje. Odgovor je bio : ne, kod nas je vjeronauka u školama zakonom zabranjena, jer mi imamo dvije velike religijske i etničke skupine, i ne želimo razdvajati djecu. Kod nas se uči kultura religija.
Shvatio sam. Tako to rade normalni ljudi u multinacionalnim sredinama. A kako je kod nas?
Kod nas je u toku još jedna, u nizu rasprava o vjeronauci u školama. Predmet vjeronauke je, kao obavezan, uvedena u osnovne škole još 1992. godine, po nalogu Karadžićevog režima, a nedavno je Parlament u Banjoj Luci, razmatrao amandmane na postojeći zakon, po kojima će vjeronauka biti obavezna do kraja osnovne škole. Ministar obrazovanja Goran Mutabdžija pojasnio je da se to odnosi na djecu čiji roditelji prihvate da im djeca pohađaju vjeronauku, ali nije objasnio šta će raditi djeca koja ne idu na tu nastavu, niti je ponudio bilo kakav alternativni predmet. Poslanik Slobodan Popović je to prokomentarisao : « Ja smatram da, ako smo Ustavom odredili da je RS sekularno društvo, da su nacionalna pripadnost, vjerska i politička opredjeljenja privatna stvar svakog građanina, onda, privatnu stvar činiti javnom , najblaže rečeno, nije normalno.»
Sličnog je mišljenja i prof. Miodrag Živanović :» Taj predmet često zna da služi i za animiranje vjernika – i otuda tome nije mjesto u svim nivoima obrazovanja, kojima je zapravo osnovni cilj sticanje znanja.» U velikom tekstu u Oslobođenju o ovoj temi, Lazar Manojlović je nabrojao koje se sve konvencije o dječijim pravima krše uvođenjem ovog predmeta u škole, što je praksa sve tri vjerske zajednice u BiH. I naveo primjere kojima se danas ponosi civilizacija : Tomasa Džefersona, Viktora Igoa, Kemal-pašu Ataturka, u svijetu, pa Vasu Pelagića, Dositeja Obradovića… Svojevremeno se i Alija Izetbegović usprotivio uvođenju vjere u škole i predložio da se to izučava u vjerskim ustanovama, u crkvama i džamijama, a da djeca u školama uče kulturu ili istoriju religija, da se ne bi razdvajala od malih nogu. Uzalud. Njegovi sljedbenici su u Sarajevu uveli vjeronauku čak i u dječije vrtiće, iako znaju da se u Bosni sve dešava po principu «spojenih posuda» i da postupci jednih, automatski znače opravdanje za postupke drugih.
Milorad Dodik je, po običaju, bio vrlo jasan : «Izgrađeno je nekoliko stotina novih objekata i crkava koji su u funkciji onog što upravo želimo da vidimo, a to je jaka, moćna i odlučujuća uloga crkve u pogledu razvoja same RS.» Tako je on do kraja razgolitio namjere vlasti na svim stranama u Bosni : stvaranje vjerske države, u kojoj će strogo biti odijeljeni jedni od drugih ljudi različitih konfesija, uprkos jasnim odredbama Dejtonskog sporazuma i Ustava, koje BiH definišu kao sekularno društvo. A to je, dakako najkraći put u propast.
Tako smo dobili nešto što se slobodno može nazvati diktatom religija, koje u svemu vode glavnu riječ. Kao da smo u srednjem vijeku.. Opravdanje vlastodržaca je : da je to praksa i u Evropi. A da li je baš tako?
Vjeronauku u školama nemaju Francuska i Engleska, koja je nedavno zakonom zabranila da država finansijki pomaže škole u kojima se izučava religija. Vjeronauku kao fakultativni predmet imaju Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Italija, Latvija, Poljska, Rumunija, Slovačka, Španija, Malta i Srbija, a učenicima se nudi alternativni predmet, najčešće etika i kultura religija. Obaveznu vjeronauku imaju Austrija, grčki dio Kipra, Finska, Grčka i Irska, a u Njemačkoj je to slučaj u nekim pokrajinama. Ali, mogu li se sve te države porediti s Bosnom? Da li tamo polovina stanovništva mrzi svoju sopstvenu državu, da li se tamo političari trude da što više razdvoje etničke skupine, da li tamo lideri otvoreno zagovaraju raspad države, da li su tamo podjele svih vrsta, a posebno religijske, temelj rata, zločina, genocida, mržnje? Živio sam u Njemačkoj i znam do koje je mjere tamo religija odvojena od države, dok je ovdje to postao obavezni model ponašanja. Oni koji u dječije glave, od malena, guraju svako svoju istinu i svoje vjerovanje, treba da znaju da je to garancija da će nam se ponovo dogoditi ono što smo nedavno preživjeli. Za nas je jedino rješenje potpuno izbacivanje religije iz škola i državnih institucija, u kojima su danas sve kancelarije iskićene vjerskim simbolima više nego crkve i džamije. Moralo bi se znati da ne mogu entiteti, opštine i sve institucije imati svoju krsnu slavu, moralo bi se znati da svako treba da se moli Bogu u svoje slobodno vrijeme, a ne u toku posla i o trošku svih nas, i da djeca moraju biti oslobođena svega što ih dijeli. Uz to, kako da djeca razdvoje religijske istine od naučnih, kad na jednom času uče da je Bog stvorio čovjeka, a na drugom da su u pitanju priroda i evolucija?
Prema posljednjim istraživanjima, 85 posto djece završi osnovnu školu a da ne zna tablicu množenja, 30 posto ih je funkcionalno nepismeno, većina ne zna osnovne istorijske činjenice, ne poznaje geografiju, hemiju, svjetsku književnost…Ispada da je najvažnije naučiti ih koje je vjere Bog, naučiti ih šta je «naše, a šta «njihovo», i ko koga treba da mrzi. To, u konačnici, znači podjelu zemlje. A ako se za to zalažu oni koji žele raspad ove države, šta je s onima koji tvrde da žele BiH kao jedinstvenu državu svih njenih ravnopravnih građana?