Krvavi bijeljinski teatar

12
Biljana Plavsic sa Arkanom i Goranom Hadzicem u Bi- jeljini.4.4.1992. Foto:Janez Kranjc

Piše: Jusuf Trbić

        Zašto je Krizni štab SDS-a objavio baš ovakav spisak? Nije bilo teško utvrditi da su na spisku sve sami civili, ubijeni u svojim kućama i avlijama ili  na ulici, ili odvedeni naočigled brojnih svjedoka. Pošto je broj ubijenih tih prvih aprilskih dana bio mnogo veći, zašto nisu, recimo, izabrali izvjestan broj mladih muškaraca, da bi priča o borbama na ulicama grada bila koliko-toliko ubjedljiva? Zašto se zločinci nisu krili, već su otvoreno, takoreći pred kamerama, zaigrali svoju krvavu predstavu? Odgovor je jasan. Veliki zločin u Bijeljini bio je poruka, i to višestruka. Poruka onima iz međunarodne zajednice, koji su im dali zeleno svjetlo za ratni pohod – da rade upravo ono što im je dozvoljeno. Poruka Bošnjacima i drugim nepodobnima – da vide šta ih čeka. Jer, ako su arkanovci tako hladno ubijali stare ljude,  žene i djecu, čemu su se mogli nadati ostali? Poruka Srbima – da znaju šta im je činiti i da vide kako je lako ubijati nepoželjne. I da se za ubijanje Bošnjaka, Hrvata, Roma, Albanaca… ne odgovora, već se to ima smatrati herojskim činom. Bio je to i otvoreni poziv svim Srbima da se priključe, jer će ionako svi biti krivi zbog ubijanja nedužnih.

Tu poruku je do danas, čini se, najozbiljnije shvatilo bijeljinsko Okružno tužilaštvo, na čelu s glavnim tužiocem Novakom Kovačevićem. Do početka 2017. godine, 25 godina nakon aprilskih događaja, oni još nikoga nisu proglasili odgovornim za ove zločine. Presuda je izrečena samo za slučaj stradanja porodice Rame Avdića, a taj slučaj je pokrenulo srbijansko pravosuđe. Osuđen je Danilo Spasojević iz Hasa, koji je četvoricu  četničkih dobrovoljaca iz Srbije odveo u kuću uglednog bijeljinskog trgovca Rame Avdića. Nakon pljačke i orgijanja oni su silovali  Avdićevu kćerku i snahu koja se tek bila porodila, a Avdića ubili. Taj stravični zločin bio je prvi procesuirani slučaj ratnog zločina u Bijeljini, a trebalo je da prođe dvadeset godina da bi se do toga došlo. U toku je i suđenje za logor Batković i to suđenje se odvija tako, da neće biti iznenađenje ako krvnici budu nagrađeni i pohvaljeni, a žrtve još jednom kažnjene. Što za dodikovsku demokratiju i pravdu neće biti ništa čudno.

Sve ostalo  što je bijeljinsko Tužilaštvo radilo obojeno je nastavkom Karadžićeve politike – podizanje optužnica protiv preživjelih Srebreničana; hajka na staru Fatu Orlović, jer se bunila što je vladika Kačavenda u njenoj avliji, na njenom privatnom posjedu, sagradio crkvu, u selu u kojem nema Srba, i do danas, dvije i po decenije nakon rata, neće da je ukloni; istrage protiv svih koji su se usudili dovesti u pitanje tekovine velikosrpske politike u srpskom entitetu, uključujući i krivičnu prijavu protiv mene zbog toga što sam,  navodno, nešto dograđivao u sopstvenom lokalu, što je, samo po sebi, nevjerovatno ( ovu apsurdnu tužbu bijeljinskog Okružnog tužilaštva odbacili su i Osnovni i Okružni sud, kao potpuno neosnovanu. Zanimljivo je da je u Bijeljini, više od dvije decenije, na snazi bila  zabrana svake gradnje na području grada, a napravljeno je deset hiljada novih kuća, među njima i desetine stambenih zgrada, pa ovakvu tužbu niko nikada nije dobio. Tačnije : ni jedan Srbin ).  Okružnom tužilaštvu nije bilo ni malo čudno što su, u aprilu 1992. godine, u Bijeljinu došli pripadnici navodne paravojne formacije iz susjedne države, obučeni u vojne uniforme i naoružani vojnim oružjem, i  što su pobili desetine civila, među njima i mnogo žena, i nikad ljudima u Tužilaštvu nije palo na pamet da pokrenu istragu o tome. Nije im  palo na pamet da se zapitaju otkud koncentracioni logor već na samom početku rata, ko je srušio džamije, ko je pobio tolike ljude, ko je protjerao 35 hiljada Bošnjaka, ko ih je zatvarao, mučio, silovao, pljačkao. Od njih do danas nismo o tome čuli ni jedne jedine riječi. Na jednom skupu  o pravosuđu, održanom u Bijeljini  (organizator je bio OSCE), Novak Kovačević je ispričao kako Tužilaštvo ima problema, pošto nema dovoljno svjedoka, ali pak dobro radi, jer je vodilo istrage u oko 200 slučajeva, protiv više od 400 lica, zbog sumnje za ratne zločine, za većinu je utvrđeno da nisu krivi, i to je važno, ne osuditi nikoga ko nije kriv.  Tako je rekao. Upitao sam ga : zašto ne kaže da su svih 400 osumnjičenih-Bošnjaci, i da je unaprijed mogao znati da nisu krivi? Samo me je blijedo gledao. Upitao sam ga : zašto Okružno tužilaštvo ne podigne prijave protiv N.N. izvršilaca zbog očiglednih zločina : ubijanja civila , posebno u aprilu 1992. godine (znaju se svi akteri i ima mnoštvo svjedoka),  zbog logora Batković i ostalih logora u Bijeljini, zbog rušenja džamija  (najstarija od njih, Atik džamija, nalazi se na dvadeset metara udaljenosti od kancelarije u kojoj on sjedi), zbog masovnih progona Bošnjaka, pljačkanja, tortura, jer iza svega, očigledno stoji vlast, stoji sistem? Zašto ne pokrenu istrage, pa će lako doći do rezultata? Da li je igdje u svijetu, u bilo kakvoj situaciji, za tužioce normalno da u jednu državu dođu vojnici iz druge države, pa uz pomoć domaće vlasti, policije, vojske i dobrovoljaca, pobiju desetine civila, i da zbog toga niko ne odgovara, da niko istragu ne pokrene, da se niko javno ne upita šta se to i zašto se to dogodilo?   Kako je moguće da ovo Tužilaštvo, koje pokriva teren od Brčkog do Srebrenice, nigdje nije našlo zločine protiv Bošnjaka, čak ni u Srebrenici, a u pravilima njihovog rada stoji da mogu pokrenuti istrage i na osnovu sopstvenih saznanja i bilo kakvih informacija?  Zar ni za jedan zločin nad Bošnjacima na tom prostoru nisu ni čuli, ni u novinama pročitali? Sve sam ga to pitao, sjedio je na dva metra od mene.  I ponudio mu moje knjige, da bar tu nešto pročita.

Sageo je glavu i nije ništa rekao.

A preživjeli Bijeljinci se sjećaju.

Arkanovci su se u Bijeljini ponašali vrlo komotno, jer su znali da je sve pripremljeno i da se njima ništa ne može dogoditi. Uz njih su bili i vojska, i policija, i opštinska vlast, i teritorijalna odbrana, i domaći rodoljubi, sela su bila naoružana do zuba, medijski rat odavno pripremljen, i trebalo je samo igrati u tom teatru. Pa su se Arkanovi kriminalci slikali s puškama uperenim u zid, pred uključenim kamerama pucali su iz protivavionskog mitraljeza pravo u stakla  Doma omladine, paradirali po centru grada, ne zalazeći, za svaki slučaj, u sokake i zabačenije dijelove grada. Domaćini su imali zadatak da pokazuju «koga treba.»

I sve je teklo kao po loju. Dok nisu konačno „oslobodili“ Bijeljinu od nas, koji smo tu vijekovima živjeli, dok je nisu „oslobodili“ od života, od ljudskosti, od sloge, od čaršijskog reda i kulture, od mrskih džamija, od civilizacije, od svega što je Bijeljinu činilo gradom.

I danas, eto, zločinci šetaju mirno ulicama našeg grada i smiju nam se u lice. Mudri ljudi bi rekli : mogu kako hoće, ali neće moći dokle hoće.

 

                                           (Sutra : Planirani rat)