Planirani rat

12

Piše : Jusuf Trbić

Najveća laž velikosrpske propagande bila je tvrdnja da je rat u Bosni  (građanski, kako su govorili) izbio, i to  spontano, dakako, kao odgovor srpskog naroda na namjere političkog vođstva Bošnjaka i Hrvata da odvoje BiH od Jugoslavije. Ili zbog preglasavanja srpskog naroda na referendumu za nezavisnost, mada po tadašnjem Ustavu RBiH nije bilo nikakvih naroda, pa niko nije ni mogao biti preglasan,  a referendum je bio raspisan za SVE građane. Ili zbog ubistva člana svadbene povorke na Baš-čaršiji. Ili zato što su Srbi bili toliko ugroženi, da ni vazduha nisu imali. I tome slično. Po običaju, svi su bili krivi, samo Srbi nisu.

Istina je sasvim drugačija. Rat u Bosni je bio međunarodni sukob, agresija jedne države na drugu ( a kasnije smo imali i drugu državu agresora – Hrvatsku),  bio je dugo i brižljivo pripreman, a sve je postalo jasno kad je Srbija donijela svoj novi Ustav 28. septembra 1990. godine. Po tom ustavu, Srbija je postala suverena i nezavisna država, i to godinu dana prije proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, ali je to sakrivano gromoglasnom propagandom o tome kako Milošević, tobože, brani Jugoslaviju, jer se njegov režim bojao reakcija svijeta. Novim ustavom Srbija je, praktično, izašla iz pravnog sistema SFRJ i proglasila svoju potpunu nezavisnost u političkom, vojnom i finansijskom smislu, uključujući i sopstveni carinski sistem, ali  to je nije spriječilo da upadne u monetarni sistem države iz koje se izdvojila i iz njene primarne emisije uzme 1,4 milijarde dolara.

Da bi lakše donosio i sprovodio odluke o vojnom pohodu i da bi mogao kontrolisati JNA, kao ključ planiranog rata,  Milošević je predložio Sloveniji da izađe iz sastava SFRJ, što su Slovenci prihvatili. On je znao da će iz tako okrnjene Jugoslavije požuriti da izađe i Hrvatska, što je onda iskoristio da angažuje JNA u cilju navodne zaštite ugroženih Srba, pod parolom da „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“ i da se mora objediniti „srpski etnički prostor“. Osamostaljenje Slovenije i Hrvatske iskoristio je da JNA pretvori i zvanično u srpsku vojsku, kojoj su pridodate razne dobrovoljačke skupine, od kojih su neke, poput arkanovaca, sastavljene od najvećih kriminalaca, puštenih iz zatvora.

U Bosni je srpski separatizam krenuo uporedo s tim, pa su sve pripreme za rat i kampanju etničkog čišćenja bile završene davno prije nego što su odbijeni i posljednji prijedlozi Alije Izetbegovića i Kire Gligorova o takozvanoj „asimetričnoj federaciji“, kojom bi se ipak očuvala Jugoslavija. Već u ranu jesen 1991. godine počelo je formiranje srpskih autonomnih oblasti, kao sastavnih dijelova ( buduće) srpske državne zajednice u BiH, koja će se priključiti Jugoslaviji. Time su Karadžićevi Srbi jasno poručili da su se izdvojili iz sastava BiH. Taj posao su i završili do državnog referenduma o nezavisnosti, koji je cinično označen kao razlog već obavljenog i završenog procesa separatizma. Do tog referenduma ne samo da je završeno zaokruživanje srpske državne zajednice u BiH, već je svečano proglašena Republika Srpska ( mjesec i dvadeset dana prije referenduma za nezavisnost)  i donijeti svi njeni zakoni, uključujući i ustav.

Dan prije državnog referenduma, 28. februara, donijet je Ustav Republike Srpske, kao i paket zakona kojima su, pored ostalog, formirani policija i Služba platnog prometa nove  srpske države.

Bila je to, naravno, samo završna dionica davno zamišljene i pomno isplanirane strategije za  stvaranje države za sve Srbe, države u kojoj neće biti mjesta za druge i drugačije. I nije to bilo ništa novo. Pisao sam na drugim mjestima o četničkoj ideologiji i planovima za stvaranje etnički čiste Velike Srbije, a za ovu priliku iz knjige prof. dr. Omera Ibrahimagića «Bosanski identitet i suverenitet» prepisujem jedan dokument – «Instrukciju Draže Mihajlovića majoru Đorđu Lašiću i kapetanu Pavlu Đurišiću od 20. decembra 1941. godine»:

«  Ciljevi naših odreda jesu :

Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II.

Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema  – Banata i Bačke.

Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst – Gorica – Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.

Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata.

Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.

Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod.

Kazniti sve one koji su krivi za našu aprilsku katastrofu.

U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima ( u obzir dolaze siromašne nacionalno ispravne i poštene porodice.»

Čini se kao da je stari srpski velikonacionalni program Stevana Moljevića i Draže Mihajlovića samo prepisan i malo dorađen, u skladu sa novim okolnostima u devedesetim godinama dvadesetog vijeka. Možemo se samo zapitati šta bi bilo s Bošnjacima i drugima da nije bilo Titovog antifašističkog pokreta. I, kao što je četnički pokret imao saveznike, tada najmoćniju svjetsku vojnu silu – nacističku Njemačku ( kao i ustaše), tako su i Miloševićevi i Karadžićevi jurišnici, sljedbenici nekadašnjih četnika, imali podršku velikih svjetskih sila.

O tome najbolje govori objelodanjena prepiska  egleskog premijera Džona Mejdžora i njegovog državnog sekretara za poslove Komonvelta Daglasa Hoga, a posebno pismo  od 2. maja 1993. godine  Bio je to primjer licemjerja velikih evropskih vlada. U tom pismu Džon Mejdžor naglašava da njegova vlada nije saglasna s tim da se muslimanima u Bosni omogući vojna pomoć, već će se boriti da i dalje ostane na snazi embargo na oružje, i pored toga što, kako kaže Mejdžor, «pozdano znamo da Grčka, Rumunija i Bugarska isporučuju oružje i vrše obuku u Srbiji, a Njemačka, Austrija, Slovenija, čak i Vatikan, na sličan način pomažu Hrvatsku i snage HVO-a»…Mejdžor zaključuje : «Do završetka i konačnog ishoda situacije na terenu, to jest podjele Bosne i Hercegovine i onemogućavanja stvaranja iste kao islamske države u Evropi, koja se ne može tolerisati, nastavićemo da slijedimo ovu politiku». Dalje kaže : «Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri, mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji koja se može smatrati «muslimanskom» ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezanim za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je, da se nastavi sa prevarom «Vance – Owenovim» mirovnim pregovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje.» U nastavku kaže i ovo : « Iako ovo može izgledati tvrda politika, moram da insistiram kod Vas i onih koji donose političke odluke u uredu za vanjske i poslove Zajednice, kao i vojnim službama, da je ovo u stvari prava politika i od najboljeg interesa za stabilnu Evropu u budućnosti, čiji sistem vrijednosti se bazira i mora ostati baziran na hrišćanskoj civilizaciji i etici». Tadašnji engleski premijer još obavještava Hoga da «ovakav stav ima svaka druga evropska i sjevernoamerička vlada i zato nećemo intervenisati u ovom području da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje».

Ovome se, zaista, nema šta dodati.

Ali, da se vratimo velikosrpskoj strategiji cijepanja Bosne i Hercegovine.

 

                                                                ( Sutra : kako je tekla srpska secesija)