Da li Kolinda Grabar-Kitarović, kada drži entuzijastične mise o humanom i zakonitom postupanju hrvatskog redarstva, uistinu želi spriječiti širenje glasa o policijskoj brutalnosti prema izbjeglicama? Takav bi zaključak, bojim se, bio brzoplet i pogrešan.
Piše: Viktor Ivančić
Koliko je istine u onome što Kolinda Grabar-Kitarović laže?
Nasuprot površnome dojmu, izrazito mnogo. Bez osobita premišljanja može se tvrditi da laži koje izgovara hrvatska predsjednica spadaju u najistinitija svjedočanstva o karakteru hrvatske države.
Karakter te države, uključujući nešto što se s političkoga trona servira kao standardizacija kolektivnog morala, takav je da između Hrvatske i istine vlada permanentna napetost, i to do mjere koja stvara utisak kako se one međusobno isključuju. Intenzitet antagonizma s godinama je toliko narastao da bi se komotno u službeni optjecaj mogli staviti dosad nepisani normativi. Na primjer: Istina je neprijatelj hrvatske države! Ili: Lagati je hrvatski!
‘Vi kao hrvatski mediji morate predstaviti hrvatsku stranu te priče, nemojte se povoditi za stranim medijima koji rade tko zna u čijem interesu’, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović hrvatskim novinarima, podsjećajući ih na zakletvu što ju je u ime struke jedna uvažena žurnalistica položila početkom devedesetih, izjavivši kako je u interesu Hrvatske spremna lagati. Ono što je nekoć bilo od presudne važnosti, nije manje važno danas: ako hrvatski mediji, za razliku od onih stranih, rade u hrvatskom interesu, što da čine hrvatski novinari kada je ‘hrvatska strana priče’ u nesporazumu s evidentnim činjenicama? Oni su, dakako, dužni držati se ‘hrvatske strane priče’ činjenicama unatoč.
‘Priča’ se tiče brutalnog postupanja hrvatske policije prema izbjeglicama – u ‘hrvatskoj’ verziji brutalnosti nema ni u naznakama, a u stvarnosti je ona svakodnevna, i pritom obilno dokumentirana fotografijama, video-snimcima i iskazima premlaćenih svjedoka. Izravni povod predsjedničina obraćanja bio je pak prilog na švicarskoj državnoj televiziji (SRF), koji je sadržavao i njenu izjavu kako je ‘potrebno malo nasilja kada provodite pushback’, što su nestašni novinari popratili podsjećanjem da je tzv. pushback (nasilni progon migranata preko granice) protivan zakonu, kao uostalom i primjena nasilja, bilo ono malo ili veliko, a sve to začinili pikantnim snimkama s terena na kojima se – eto vraže – vidi kako hrvatski policajci ilegalno, uz upotrebu sile, protjeruju izbjeglice u Bosnu i Hercegovinu.
Postupak švicarske žurnalističke gerile, prema sudu gospođe Kitarović, ‘nema veze ni sa kakvim profesionalizmom’; novinari strane medijske kuće – koja radi ‘tko zna u čijem interesu’ – ‘napravili su ono što rade najgori tabloidi na svijetu’. Stoga je osjetila potrebu upozoriti domaće medijske trudbenike kako je vjernost Hrvatskoj inkompatibilna s vjernošću istini i zatražiti od novinara da se iskažu kao Hrvati tako što neće raditi svoj posao, naime da verificiraju svoj patriotizam niječući sam smisao svoje profesije.
No nije mi ovdje namjera baviti se otrcanim narativom o domoljubnom novinarstvu, kao ni onim o dobroćudnome hrvatskom plemenu i neprijateljski nastrojenom ostatku čovječanstva. Interesantnije mi je drugo pitanje: da li hrvatska predsjednica, kada drži entuzijastične mise o humanom i zakonitom djelovanju hrvatskog redarstva, zaista želi spriječiti širenje glasa o policijskoj brutalnosti prema izbjeglicama?
Takav bi zaključak, bojim se, bio brzoplet i pogrešan.
Prije će biti da Kolinda Grabar-Kitarović, dok laže, operacionalizira čuvenu devizu Milana Vukovića, nekadašnjeg predsjednika Vrhovnoga suda RH, prema kojoj hrvatski vojnik u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. Tim pseudopravnim aksiomom nije se željelo naglasiti da hrvatski vojnik u ratu naprosto ne poduzima ‘stanovite radnje’ – kao što su, recimo, mučenja, silovanja ili ubijanja zarobljenih civila – nego da se ‘stanovite radnje’, premda se regularno upražnjavaju, ne mogu smatrati ratnim zločinima zato što je rat ‘obrambeni’. U cilju nacionalne obrane svaki je zločin dopušten, a ima li se u vidu startna zadanost po kojoj isti nije zakonski podvediv u kategoriju zločina, onda je i poželjan. Na djelu je storniranje univerzalnih moralnih normi za račun nacionalističkog imperativa.
Istu vrstu izvanrednog stanja na etičkome planu – kada se uobičajene zakonitosti zbog posebnih okolnosti stavljaju izvan snage – preferira i tekuća predsjednica države pa, govoreći naizgled nešto posve drugo, zapravo poručuje: svaka je vrsta nezakonite upotrebe sile u obrani nacionalnih granica dopuštena i poželjna, a jedino što nije ni poželjno ni dopušteno je tu stvar nazivati nezakonitom upotrebom sile.
Paradoks javnih istupa Kolinde Grabar-Kitarović – koja, kao što znamo, migrante smatra kreaturama iz pakla, pošašću najvišega ranga, nemanima koje nadiru u hordama i donose smrtnu opasnost hrvatskoj nacionalnoj opstojnosti – u tome je dakle što ona, negirajući policijsko nasilje, uistinu ne želi reći kako je policija humana prema izbjeglicama; naprotiv, namjera joj je dati do znanja kako je hrvatska policija brutalna, i kako će biti još brutalnija, a činjenica da smo kao zajednica tu brutalnost spremni organizirano i složno poricati nasilju daje krila za dodatni uzlet.
Odatle kodirani jezik sa skrivenim značenjem i puna svijest vladara da će ideološki pripremljeni recipijenti, naviknuti na dvostruki diskurs službenoga leksika, savršeno lako prepoznati što se uistinu želi kazati preko onoga što se formalno govori. Ako se, usprkos kubicima faktografske građe plasirane ‘tko zna u čijem interesu’, oficijelno ustvrdi da ‘hrvatska policija nije nasilna prema izbjeglicama’, to nije tek šifrirana poruka da se nasilje, za koje tvrdimo da ga nema, svakodnevno prakticira, nego da ga treba biti još i više, jer je državni vrh – a isto se očekuje od hrvatskih medija i šire hrvatske zajednice – nepokolebljiv u njegovu negiranju.
Predsjedničine riječi, zamislimo li im figuraciju i dodamo karakterističnu suptilnost mramora, imaju učinak sličan splitskome spomeniku 72. bojni Vojne policije HV-a: ne pada nam na pamet priznati što se u Lori činilo, ali odajemo počast onima koji su to radili. Prije nego tvrdnja, kategorički izgovorena neistina postaje svojevrsna lozinka, s neiskazanom napomenom da je i samo laganje lažno.
Imamo tako posla s tipom poricanja koji, umjesto da je napada, istinu smješta u odgovarajući mentalni separe cinično konstituiranog društva. Laž je retorička ambalaža pomoću koje se neizgovorive istine nastoje masama usaditi u glave. Laž nije sredstvo da se neizgovoriva istina prikrije, nego, naprotiv, da se ona naglasi i obogati zavjetom šutnje.
A to je već, razumije se, ljupki fašistoidni refleks. Fašizam u punome sjaju, naime, ne crpi svoju snagu iz brutalnosti državnih organa represije, već iz većinske suglasnosti i odobravanja te brutalnosti. Teror što ga hrvatska policija primjenjuje prema izbjeglicama, nasilno ih protjerujući preko granice, ne mora nužno biti dokaz fašizma, ali to postaje kada stječe podršku u vidu medijskoga širenja ‘hrvatske strane priče’ i aplauza većeg dijela stanovništva, kao što već priželjkuje islamofobna šefica države, gospođa koju krasi zgodna osobina da laže čim zine, a ne zatvara usta.
Temeljno svojstvo tradicionalno shvaćene istine tada je njena apsolutna bezvrijednost. Ona stanuje tek u parolama što ih je Stuart O’Neillsvojedobno uvrstio u poslovnik cinične zajednice. Na primjer: ‘Naše se gledište ne može izmijeniti onim što vidimo.’ Ili: ‘Predočene činjenice ne treba vidjeti prostim, već prostačkim okom.’
(slobodnabosna.org)