Koliko košta smrt 6 sinova

154

Piše: Dragan Bursać

Može.

 

Prije svega, kakvu pomoć je primala nana Hava od vlasti ? Kakvu novčanu pomoć može dobiti osoba koja je u jednom danu ostala bez šest sinova i muža? Kakvu satisfakciju može imati Hava, koja je opet u jednom danu, nakon 22 godine, ukopala posmrtne ostatke svoje djece, koja su pronađena u Tomašici kod Prijedora? Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata.

Kako se nani Havi odužila Republika Srpska, u čije ime su zločinci uništili živote njene djece i supruga?

Pa, vlasti  i njeni izvršni i zakonodavni organi smatrali su da je sasvim fer i pošteno dati nani Havi 150KM kao civilnoj žrtvi rata. To im dođe otprilike dvadeset i kusur maraka po likvidiranom djetetu.

Hava Tatarević, povratnica, majka stradalnica, koja je od vlasti davno zaboravljeni slučaj i koju su mediji  gurnuli pod tepih ubivši joj tako ćutanjem po drugi put djecu i muža, priupitala je i zamolila te iste vlasti da joj povećaju iznos sramote koja se zove pomoć. Računala je Hava, izgleda jedina u ovom sporu koja je sačuvala zdrav razum, da ne može živjeti od 150 maraka.

No, zaskočile su je institucije entiteta, istog onog u čije ime su djeca pobijena, istog onog u koji se Hava vratila. Zaskočile su je svojim resornim ministarstvom i pravosuđem, koje je promptno i “nezavisno” ukinulo i onu bruku od 150 maraka.

Zašto?

Pa, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite nije posve sigurno da li su maloljetna i golobrada djeca pobijena 92′ godine baš civilne žrtve rata. “Eksperti” nekako sumnjaju u grobnicu sa skeletima i ostacima djece. Sumnjaju u njihove dronjke pamučne koji su pronađeni u Tomašici. Sumnjaju dalje tzv. ljudi iz Ministarstva da to nije ratni zločin, nego da su Havinu djecu ubili neki poremećeni civili. Da su poremećeni, jesu. Ali naoružanu, uniformisanu formaciju željnu krvi, koja je 23. jula odvela čitavu Havinu porodicu u nepoznato, nikako ne možemo zvati civilima.

Mi ne možemo, ali povampireni predizborni nacionalizam nalaže da se još malo rovari po Havinim ranama i ranama njenih sapatnika iz okoline Prijedora koji su izgubili svoje najmilije. Pravosudni sistem i resorno Ministarstvo kanda pretpostavljaju da je riječ o kakvim uvježbanim komandosima koji su u nekoj antiterosrističkoj akciji likvidirani, a ne o golorukoj, vezanoj djeci.

Džaba zdrav razum, džaba bilo kakav razum u situaciji kad majci, koja je prije samo mjesec dana ukopala kosti svoje djece, odričete pravo na legalnu nadoknadu. Kažem legalnu, jer samo takva može biti. Pravičnost i pravdu ovdje pominjati, u najmanju ruku je neumjesno. Ali ta i takva “pravda i pravičnost” upravo se bezobzirno poigravaju onim-što-se-samo-zove-životom Have Tatarević. Kao lešinari, poigravaju se sudbinom i egzistencijom Have Tatarević, određuju smiješne brojke, a onda i njih tako jadne i mizerne dokidaju.

Ovaj emotivno obogaljeni pir institucija ima još jednu pouku i poruku za sve povratnike, koja urliče svojom transparentnošću – Niste dobro došli!

Jer, ako za ženu koja je izgubila sedmoro najbližih nema pravne satisfakcije, niti ekonomske egzistencije, šta da očekujete vi ostali koji ste izgubili “samo” dvoje, troje, četvoro svojih??? Kakvom se životu nadate povratnici u RS???

I šta da očekuje narod u toj Republici Srpskoj, u kojoj 90% istog nije čulo za nanu Havu? Što od sopstvene gluhoće, što od medijskog sljepila. Hava Tatarević sa svojom subinom ne postoji na medijskom nebu.

Zašto pisati o ženi koja je izgubila šest sinova i muža, dobila “basnoslovnih” 150 maraka, pa ostala i bez toga, kad limun poskupljuje, Ceca pjeva, a Dodik posjećuje Guču?! I zašto uopšte čudi muk nad ovim umobolnim vaganjem i procjenjivanjem kostiju, kad u ovom prokletom bosanskohercegovačkom trouglu pola ljudi nije u stanju da izgovori riječ ” denacifikacija”, a kamoli da se zamisli nad činjenicom šta ista riječ znači i zašto taj proces nije proveden. U ovoj BiH, počinjeni su najgnusniji zločini na svakom ćošku, u svakom narodu, u ime “onog drugog”. Nana Hava stoji kao najeklatantniji primjer odnosa vlasti prema stradalnicima.

I tako je Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite, namjesto dodjele nacionalne penzije, opralo pilatovski ruke i nad Havom i njenim selom, u kome je pobijeno najviše djece u odnosu na ukupan broj stanovnika i oskrnavilo pravdu i pravičnost. Opet i po ko zna koji put.

A ja ću, po ko zna koji put, ponoviti – Hava Tatarević je izgubila Muharema, Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada. Konkretni počinioci ovog zločina  NIKADA nisu odgovarali. I kako sada stvari stoje, i neće.

Mene obuzima gnijev pomiješan sa sramotom. Užas i nepravda u bolesnom svijetu tjeraju me da urličem.

Ali šta Hava Tatarević ima od svega toga u ovoj dolini suza gdje joj vlast bez i trunke empatije stavlja so na rane, koje nikada neće zacijeliti?

 

(buka.com)