Aci koji je prijetio smrću Bošnjacima, cijela BiH skupljala priloge za liječenje!
Piše: Dragan Bursać
Bosna i Hercegovina je upoznala ovih dana mladića Aleksandra Đokića koji je na najvulgarniji i najstrašniji način vrijeđao Bošnjake u Bijeljini.
„Evo Ace i u najvećem muslimanskom naselju u Bijeljini. Ne mislim na Janju, nego ovaj ovdje dio gdje su sami muslimani. Ja molim da me neko napadne. Ja se okrećem, naravno, ko me bude napao, ja mu napravim javnu dženazu. Samo bih želio da vas upozorim da Aco ima čime da se brani. Uvijek uz njega, uvijek je tu. Živjela Republika Srpska i Srbija”, izjavio je mladić bez da je trepnuo.
Naravno da su se mreže usijale i naravno da je javnost, sa zakašnjenjem kao i uvijek, saznala za monstruozne razmjere indoktrinacije zlom u srpskom svetu.
Stvar je jasna kao dan. Mladić je uzgajan u sistemu u kome su ratni zločinci heroji, a žrtve tek brojevi u tefteru „srpskih pobeda“.
Bolesno!
Nije (samo) do Ace
Dabome da je bolesno, ali ovdje se ne radi (samo o dječaku-mladiću), nego o cjelokupnom sistemu, koji je kod pijanog djeteta razvio ovakav nakaradan način mišljenja i rezonovanja.
Aco ide Vulinovim stazama kontrarevolucije
Neki će kazati da se Aco samo kandiduje na Vulinovom i Vučićevom konkursu za stipendiste srbijanskog bezbjednjačkog fakulteta. Kad su mogle studentice Valentina i Slađana, koje su veličale ratnog zločinca Ratka Mladića, koje su zazivale novi genocid, i koje su dobile stipendije od države Srbije, šta fali Aci Đokiću iz Bijeljine. Niti je šta bolji, a bogme niti šta lošiji od sada već beogradskih stipendistkinja.
Uvijek ista izvinjenja.
I na koncu, otrcano djeluje izvinjenje Acino u kome pominje da „ima prijatelja Bošnjaka i Hrvata“, te da je popio i da mu je „maćeha Bošnjakinja“.
Jer prava istina glasi da ovaj mladić niti šta osjeća, niti se odistinski kaje. I to ne zato što je neki psihopata ili sociopata, nego zato što živi u sistemu, u entitetu, i u srpskom svetu u kome je ovo što on izgovara zapravo vrlina, a ne mana.
Nakaradno, ali je tako.
I njemu je samo čudno, kako to da ga nisu podržali svi oni koji u njegovoj okolini isto ovako misle i govore.
Nezgodacija je, jebi ga, što je sam sebe snimao i svoje ludio postavio na društvene mreže, a nije primljen pod skute Srbije nekom Vulinovom stipendijom. Što ne znači da neće. Ako se nastavi truditi…
Građani BiH spasili život Aci
I šta je uradila država Bosna i Hercegovina po ovom pitanju?
Spasila je sa svojim građanima život Aleksandru Đokiću. Ali najbukvalnije.
Za one koji ne znaju, a kako prenosi portal Tuzlanski.ba, cijela BiH skupljala novac za njegovo liječenje.
Naime, kako je objavio portal InfoBijeljina još u maju 2018. godine, otac Ljubomir Đokić je skupljao novac za operacije njegova dva sina – Branislava i Aleksandra. Aleksandar je rođen sa srčanom manom i operisan u Beogradu još 2013. godine, a kada mu se stanje pogoršalo, njegovi nezaposleni roditelji nisu imali izbora nego da traže pomoć.
I Bosna sa Hercegovinom se diže na noge, sakuplja novac za liječenje mladića i tako mu spašava život.
Samo pet godina kasnije, „u znak zahvalnosti“, tim istim građanima BiH, među kojima je dosta Bošnjaka, a koji su mu život spasili Aleksandar zadojem virusom četništva šalje poruke da će ih sahraniti.
Konkretnije ovako:
„Aco je rekao, Aco je ispunio. Kroz svoj grad pronosao rusku, a i srpsku zastavu. Evo oko mene je srpska zastava, gore ide ruska. Živjela braća Rusi. Ko smije nešto da nam kaže. JXXat ćemo mater bXXXjama“, poručio je u svojoj sramotnoj objavi Đokić.
Aco, mladiću, nisu te spasili Rusi, i zbog njih ne dišeš zrak, nego su te spasili građani BiH, među njima i mnogobrojni Bošnjaci, koji su 2018. donirali novac za tvoje liječenje. Bez komšija Bošnjaka bi doslovno bio mrtav. Ne bi te bilo, a ti im se zahvaljuješ prijeteći im smrću.
Ima jedna mnogo gora bolest
Ali ima nešto mnogo gore od Acine bolesti, od koje su ga spasili građani BiH, a to je zarazni ultranacionalizam, koji je ili teško izlječiv ili neizlječiv. Ovaj mladić je na putu da postane neizlječivi pacijent
I dabome, ima spasa, spas je uvijek tu, nadohvat ruke. Spas je u drugom i drugačijem, koji ti umjesto prijetnji pruža ruku. Ako Aco to prepozna, možda i ne bude kasno za njega.
Ali sredina, mediji, obrazovni sistem, crkva, društvene mreže i realnost srpskog sveta u kome živi Aleksandar Đokić i milioni drugih na istim drogama, ne daju mi za pravo da nadam pozitivnom ishodu liječenja.
Na žalost ova bolest uzima ne samo srce, nego i glavu, i dušu, i mržnjom boji čitav jedan svijet.
(foto: Autonomija)
Odgovornost za stavove iznijete u tekstovima koje prenosimo pripadaisključivo autorimatih tekstova.