Piše: Jusuf Trbić
Dok čekamo da konačno, nakon više od tri decenije, počne suđenje za slučaj ubijenih članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, prisjećamo se ubijene bijeljinske djece. Kao što znamo, svi ratni zločini u našem kraju godinama se uporno prećutkuju, kao da ih nije ni bilo. Zbog toga smo mi dužni da se sjećamo.
U moru zločina nad Bošnjacima u Bijeljini i Janji, gdje nikakvog rata i nikakvih sukoba nije bilo, izdvaja se, uz ovaj pomenuti, i slučaj koji je, nekim čudom, procesuiran u Bijeljini. Naime, grupa mladih ljudi, pripadnika Vojske Republike Srpske, izvršila je niz stravičnih zločina, a kad su počeli upadati u srpske kuće, pohapšeni su, pa su na sudu sami priznali zločine. I suđeni su samo za ono što su sami ispričali.
A priča je užasna. Optuženi su je ispričali hladno, kao da se radi o fudbalskoj utakmici.
Da krenemo redom.
………………..
Najmasovniji pojedinačni zločin, nakon ubistva Sarajlića, Sejmenovića i Malagića, bio je zločin nad porodicom Isić, polovinom oktobra 1993. godine. Oni su stigli iz Teslića u Bijeljinu, na putu za Srbiju, da bi išli dalje, u Njemačku, imali su svi uredne papire koje je Rahman Isić poslao iz Njemačke. U grupi su bili: njegova supruga Belkisa (1970), djeca Kemal (četiri godine) i Kemala (dvije godine), majka Devla (1949), osamnaestogodišnji brat Mirsad i njegova šesnaestogodišnja supruga Nermina. Javili su se uredno Crvenom krstu, pa agenciji za deportacije «Evropa», koja je radila u okviru policije, na čijem je čelu tad bio Tomislav Kovač. Smjestili su ih u hotel, da sačekaju priliku za odlazak. Zoran Tešanović, član zločinačke grupe u kojoj su bili i Branko Đurić Grbo, Zoran Pantić Pinc, Željko Lakić iz Međaša, Vukadin Karolić, Nikola Kovačević, Rade Novaković, Milorad Simanić i Radovan Mitrović, slučajno je, na pijaci, sreo Mirsada Isića i ponudio se da cijelu porodicu prebaci preko Drine. Obavijestio je o tome Đurića, Lakića i Zorana Pantića. U noći 15. septembra 1993. došli su u hotel po Isiće i dovezli ih kamionetom Željka Lakića na obalu Drine, u blizini Lakićeve vikendice. Usput su se dogovorili da Isiće pobiju, valjda im je to bilo najlakše. Prvo su ih sve opljačkali do gole kože, a onda je Đurić najprije pucao iz automata u dvije žene i jedno dijete. Žene je ubio mecima u potiljak, a kad je dijete počelo plakati, on ga je uzeo ispred sebe i pucao mu u leđa. Onda je pušku dao Pantiću, koji je ubio Mirsada i njegovu suprugu, pa se vratio po drugo dijete i ubio ga pucnjem u potiljak, dok je Lakić držao žrtve da ne pobjegnu.
Nešto kasnije Zoran Jović je, uz podršku Vlajka Mihajlovića, zatražio od ove grupe da ubiju Jusufa i Subhiju Hodžić, da bi se on uselio u njihov stan. Ponudili su 300 maraka Branku Đuriću i Vukadinu Karoliću, što su oni i prihvatili. Njih dvojica su, uz pomoć Zorana Pantića i Željka Lakića, u vojnim uniformama došli po Hodžiće, predstavili se kao vojna policija i poveli ih, kako su rekli, na razgovor u Komandu korpusa. Istovarili su ih na obali Drine. Ubili su prvo Jusufa, a Subhija je, po svjedočenju Vukadina Karolića, prije nego što je dobila metak u potiljak, rekla : «Djeco, nek vam je na čast». Za dvoje ubijenih ubice su nagrađene sa 200 maraka. Sto maraka po glavi.
U ljeto 2011. godine sahranjeni su posmrtni ostaci Sabihe Sajtović, pronađeni u Beogradu. Nju su, zajedno s mužem Refikom i 13-godišnjom kćerkom Amrom, pripadnici iste grupe ubili na obali Drine i bacili ih u vodu. Prije toga je Branko Đurić predložio Karoliću, Nikoli Kovačeviću, Radetu Novakoviću i Željku Lakiću da pobiju Sajtoviće, da bi on uzeo njihovu kuću. Njima nije trebalo dva puta govoriti. Odveli su ih, kao i Hodžiće, navodno – na razgovor u Komandu. Na obali Drine Refik im je dao 40 maraka, koliko je imao u džepu, Sabiha je dala i ključeve kuće i rekla im da na bojleru ima još 200 maraka. I molila ih da bar dijete poštede. Đurić i Lakić su odveli Refika do vode, Karolić ga je oborio na zemlju, a Lakić ga je držao. Đurić mu je ispalio metak u potiljak, pa su leš bacili u Drinu. Onda su Karolić i Kovačević izveli Sabihu i malu Amru iz auta. Đurić je Sabihi pucao u potiljak, a djevojčici u leđa. I njihove leševe su onda bacili u vodu. Nakon toga su otišli u kuću Sajtovića i pokupili nešto novca, jedan telefon, escajg i nešto malo zlata, a zatim svratili u kuću komšija, Zlatana i Milene Tomić, i ispričali im šta se dogodilo. Tomići su, zajedno s Karolićem, iste noći otišli u kuću Sajtovića, i uzeli dva televizora, videorikorder, stari kasetofon, dvije majice i posteljinu. Valjda, da stvari ne propadnu.
Na obali Drine, u Balatunu isti ovi zločinci ubili su i Nedžada Kurtovića (1969) i njegovu trudnu ženu Edina (1970), kao i i Edina Arnautovića (1975). Nekim čudom je preživio Edinov brat Enver. Njih četvero su krenuli preko Drine, povela su ih dvojica Srbijanaca, Ratko Ivanković iz Loznice i Milenko Sladojević iz Badovinaca, koje su prije toga angažovali za taj posao Željko Lakić i ostali iz grupe. Kad su stigli do obale, gdje ih je Lakić čekao, Enver je izašao da obavi malu nuždu. I to mu je spasilo život. Samo što je on izašao iz auta, pojavili su se Branko Đurić Grbo, rodom iz okoline Bosanskog Broda, i Željko Lakić, mještanin Međaša, s naoružanim pratiocima Miloradom Simanićem i Radovanom Mitrovićem, i počeli tući Srbijance, zbog nekih ranijih neraščišćenih računa. Onda su ih sve potjerali prema vodi. Začuo se rafal, a ubrzo poslije toga doveli su okrvavljene i izubijane Srbijance. Na Lakićevo pitanje ima li još koga, Srbijanci su rekli da nema. Troje Bošnjaka je odnijela Drina, Enver se pritajio, i preživio. Prema sopstvenom priznanju, žrtve je pobio Branko Đurić, pucajući iz automata.
Ako je ikada nebo zaplakalo, bilo je to kad su zaklali Ćehajiće. Dobri ljudi Mehmed (1929) i Rašida-Raša (1938) živjeli su u jednom od pet solitera u centru grada. Mehmed je bio portir u Komunalnom, radio je sve i svašta da prehrani porodicu. A porodica – velika. Ćehajići su u svom vijeku odhranili dvadeset i šest mališana, i Srba, i Bošnjaka, i drugih, dvadeset i šest napuštenih anđela, koji su kasnije, svi redom, našli svoje živote. I nikad nisu zaboravili dobre ljude, Mehmeda i Rašu. Mehmed je bio i vrijedni davalac krvi – dao je krv nepoznatim ljudima više od 120 puta. Pisale su o njima i novine, slikali ih, hvalili. Usvojili su i malog Samira Muratagića (1975) čija je majka Belkisa bila težak socijalni slučaj.
Ujutro 2. novembra 1992. godine komšije su došle na vrata, jer se Ćehajići nisu javljali. Pozvali su i policiju, razvalili vrata i ušli. Onda su ugledali stravični prizor. Tri tijela, iskasapljena, u ogromnim lokvama krvi. Krv svuda, po zidovima, po podovima. Desetine rana na tijelima. Malom Samiru bile su odsječene uši. Policija ništa nije otkrila, ni tada ni kasnije. Ili ništa nije ni tražila. U stan se odmah sutradan uselio Srbin, šofer u «Bijeljina-putevima». Mehmedovom sinu Hazimu, koji je živio u Janji, nije dao ni da priviri, ni bar neku sitnicu da uzme iz stana, za uspomenu.
Kad je policija uhapsila ovu grupu zločinaca, kod jednog od njih našli su sasušene ušne školjke. Za šta su mu trebale, Bog sami zna.
Ova grupa je privedena kad su njeni članovi, po mjerilima tadašnje vlasti, prekardašili, jer su opljačkali jednu srpsku kuću u Suhom Polju, kuću Steve Jankovića, koji je živio u inostranstvu. U Lakićev kamionet su utovarili što su mogli. Otkriveni su prilikom prodaje tih stvari i izvedeni pred sud. Tada se otkrilo da su počinili niz ubistava, ali istraga se svela samo na one slučajeve koje su okrivljeni sami priznali. Izrečene su im kazne ispod zakonskog minimuma, a neke od njih je kasnije Viši sud povećao. Đurić je osuđen na 14 godina i deset mjeseci zatvora (kazna povećana na 20 godina), Zoran Pantić Pinc na 10 godina i deset mjeseci (povećana na 12 godina), Željko Lakić 6 godina, kao i Vukadin Karolić, Nikola Kovačević 4 godine i 6 mjeseci, Rade Novaković 3 godine i 6 mjeseci itd. Koliko je poznato, niko od njih nije odslužio kaznu do kraja. Ubica Zoran Pantić Pinc je, ubrzo pošto se našao u zatvoru u Bijeljini, pušten da prošeta sa sestrom koja je iz Švajcarske došla da ga posjeti, i niko ga u Bijeljini više nije vidio. Ko je i zašto pustio takvog ubicu da prošeta, nije poznato do danas. Nedavno ga je Švajcarska isporučila našoj državi, ali mi nije poznato gdje je nastavio izdržavanje kazne. Branko Đurić Grbo je otišao u Srbiju, i posljednje što sam čuo o njemu, dok sam pripremao knjigu «Majstori mraka», bilo je da je u zatvoru, zbog nekih drugih krivičnih djela. Željko Lakić mirno živi u Međašima. I svi ostali su odavno slobodni i poštovani građani.
Interesantne su olakšavajuće okolnosti koje je sud pronašao za svakoga od njih. Prva od njih je bila mladost zločinaca, jer su uglavnom imali oko 20 godina (Đurić je rođen 1974, Pantić 1975, Lakić 1971, Karolić 1969. godine), zatim slab materijalni položaj, a presudna je bila olakšavajuća okolnost koja se odnosila na sve njih – bili su pripadnici vojske Republike Srpske. Njima je sve bilo dozvoljeno, i sve je pisano na isti račun – na račun borbe za srpstvo. U presudi nije napisano da je najvažnija olakšavajuća okolnost bila to što su svi ubijeni – Bošnjaci. Ali, to se valjda podrazumijevalo.