Krive Drine

Kad Englez ili Amerikanac u kafani priča priču u kojoj nije važno kako se zove protagonista, on će po pravilu iskoristiti alias John Smith. U anglosaksonskom svijetu John Smith je vjerovatno najčešća kombinacija imena i prezimena. Težeći sličnom efektu, Ivo Andrić jednom svom liku daje ime Đorđe Đorđević. U pjesmi Gorana Bregovića pak postoji Petar Petrović. Ipak, unutar kolokvijalne priče u kafani, na ulici ili u (gradskom) prevozu, barem u mom iskustvu, ljudi će obično potegnuti ime Marko Marković. I zaista, ima mnogo ljudi koji se zovu Marko Marković. Kad kreneš da ukucavaš “Marko Marković” u Google, pretraživač te instantno bombarduje sugestijama: te fudbaler, te neurohirurg, te novinar, te pjevač, te trubač, te glumac, te ovo, te ono. Jedan od poznatijih ljudi koji su nosili ovo ime bio je književnik koji se rodio 1896. godine, a umro je 1961. Prema konsenzusu književne kritike, posebno se istakao kao hroničar svog podrinjskog zavičaja, a možda i najbolja njegova knjiga je “Kriva Drina” iz 1935. godine. Marković je bio klasik i jedan od utemeljitelja onog što će se kasnije u nauci o književnosti prozvati “bosanskom pripovijetkom”. Bio je prijatelj Ive Andrića, a upravo je njemu, kao piscu knjige “Kriva Drina”, autor “Na Drini ćuprije” ispisao vjerovatno najčuveniju svoju posvetu uopšte: “Marku Markoviću, sa drugarskom porukom: 1) sve su Drine ovog sveta krive; 2) nikad se one neće moći svekolike ni potpuno ispraviti; 3) nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.”

Portal Deutsche Welle je prije nekoliko dana objavio priču o Marku Markoviću, sahranjenom u Potočarima među žrtvama genocida u Srebrenici. Markovom ocu je ime Marinko. Marinko se zove i novinar (preziva se Sekulić) koji je istraživao Markovićevu sudbinu. U najkraćem, usprkos tezama koje su se pojavile prije nekoliko godina u vrijeme kad je Marković ukopan, a po kojima se radilo o čovjeku koji je neposredno pred pad Srebrenice službeno promijenio ime nadajući se da mu to može pomoći, istina je drugačija. Marko Marković je rođen dvadeset devetog jula 1963. godine u selu Zapolje u opštini Bratunac kao dijete iz – kako se govorilo – miješanog braka kovača Marinka Markovića i njegove supruge Derve. Novinaru Marinku Sekuliću, ovako je svjedočio Sabrija Halilović: “Dobro sam poznavao i Marka i njegove roditelje. Bila je to čestita i poštena porodica. Otac mu je bio dobar kovač kod kojeg sam puno puta nosio motike, sjekire i druge alatke na oštrenje i pokivanje. Zajedno smo odavde morali pobjeći 16. maja 1992. Pobjegli smo gore u brda. Ja sam se sa porodicom neko vrijeme zadržao u selu Predola kod nekih prijatelja, tako da smo tek u avgustu sišli u Srebrenicu. U Srebrenicu je izbjeglo mnogo naroda, bila je velika gužva tako da sam Marka, koliko se sjećam u tim ratnim godinama u Srebrenici, vidio svega jednom ili dva puta.” Sekulić je razgovarao i sa Ramom Husićem koji mu je rekao: “Marko mi je bio školski drug. Zajedno smo išli u školu. Sjedili smo u istoj klupi do četvrtog razreda ovdje u seoskoj školi, a kasnije smo išli u školu dole u Bratunac. On je bio sve vrijeme rata u Srebrenici. Otac mu je bio pravoslavac, majka muslimanka. Marko je, po mom mišljenju, bio dobar musliman. Išao je u džamiju, klanjao, a eto nosio je to ime jer oca i majku nije mogao birati.”

Pisao sam prošle sedmice na ovom istom mjestu: “Banalno je i milion puta rečeno, ali je važno ponavljati: svaka od žrtava je jedinstveno, neponovljivo i nezamjenjivo ljudsko biće, to primarno nisu pripadnici ovog ili onog naroda, ove ili one etničke grupe, ovog ili onog apstraktnog kolektiviteta, to su očevi, sinovi, unuci, djedovi, rođaci, komšije, kolege, saradnici, amidže odnosno stričevi, daidže odnosno ujaci, tetke, kćerke, majke, bake, nane, učiteljice… To su ljudi i svima je oduzeto sve što su imali i sve što su ikad mogli da imaju.” Nisam tada još znao za priču o Marku Markoviću sahranjenom u Potočarima. Sada kad je znam, unutar cijelog konteksta kakav već jest, priča zapravo izgleda nadrealno, literarno, odveć neobično da bi bila stvarna. Imenjak pisca koga historija književnosti pamti kao paradigmatičnog pisca Podrinja, autora drugog najslavnijeg književnog djela sa Drinom u naslovu, adresata jedne od najslavnijih posveta južnoslovenskih književnosti, sa markantno srpskim imenom i prezimenom, koje teoretski može biti i hrvatsko, mada teško u podrinjskom kontekstu, ali bošnjačko, barem unutar uobičajenog horizonta očekivanja, baš i ne, pogubljen je od strane Vojske Republike Srpske zajedno sa hiljadama Bošnjaka iz Srebrenice i susjednih istočnobosanskih opština.

Da čovjek hoće da izmisli priču kojom bi pokazao koliko je rat u Bosni i Hercegovini bio bratoubilački, ovakvu teško da bi mogao izmisliti. Previše ima simbolike, previše mogućih fusnota. Život se, međutim, ne brine za realističnost, život zna da šta god da se desi biva realno samim tim što se desilo. Priča o Marku Markoviću i hiljade sličnih priča još čekaju svog Ivu Andrića, svog Marka Markovića, svog ispravljača krivih Drina. Da Drina više krvava ne teče, da ljudi s njenih obala ne izbjegavaju ribu ulovljenu u rijeci ne želeći biti kanibali, da ljepota podrinjskog pejzaža ne priziva više kontrast u zlu koje ljudi čine.

(Vijesti.ba )