Piše: Jusuf Trbić

 

Fadil Sinanović je mirno živio u Janji, s porodicom, sa ženom i dvije kćerke. Radio je na benzinskoj pumpi, a onda sa ocem na njivi, u slobodno vrijeme, i nije se zamjerio ni Bogu ni ljudima. Policija ga je 26. juna 1992. godine odvela iz kafane u centru Janje, u sred dana, i od tada ga niko od njegovih više nije vidio živog. Saznalo se da je prvo doveden u Stanicu u Janji, čiji je komandir u to vrijeme bio Mićo Đokić, koji i danas, kao penzioner,  mirno živi u Janji. Nakon toga prebačen je u zgradu MUP-a u Bijeljini. Nakon dugogodišnjeg traganja njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2007. godine na groblju u Sremskoj Mitrovici. Nalazi forenzičara nedvosmisleno potvrđuju da je imao dvije prostrijelne rane na tijelu, a jedan dio lobanje bio mu je smrskan od udaraca, i jedno oko oštećeno. Ko je ubio Fadila Sinanovića i zašto, ne zna se. Niko nikad nije upitao janjarske i bijeljinske policajce zašto su to uradili, ko je bio egzekutor, po čijem nalogu. I ko je odredio da se zločini policije u našem kraju amnestiraju. Još jednu smrt nevinog čovjeka i tragediju njegove porodice prekrio je zaborav.

O jednom strašnom zločinu u režiji policije i danas se malo zna. Jedini preživjeli je dao iskaz i meni, i istražnim organima, sve je zapisano i akteri se znaju. Pa ipak, niko još ništa nije preduzeo da se istina otkrije. Bar ja za to ne znam.

Nesretni junak te priče, kome sam u «Majstorima mraka» dao izmišljeno ime Nihad, zbog njegove sigurnosti, i danas drhti u svojoj kući kad padne prvi mrak. Bio je 28. juni 1992. godine, kod njega su u gostima bila braća Sadik i Asmir-Asko Omerović, i taman ih je ispraćao, kad se pojavila policijska patrola. Nihad nije kod sebe imao ličnu kartu, pa je otišao u kuću po nju. Mogao je pobjeći, ali, kao i mnogi drugi, mislio je da nema razloga za to. Poveli su ih do željezničke stanice, tamo im je dokumenta pregledao neki inspektor i rekao da mogu ići. U taj čas naišao je kamion pun policijskih specijalaca u crnim uniformama. Odmah su ih zgrabili i počeli udarati, ne obazirući se na proteste inspektora, a zatim ih ubacili u kamion i odveli u bijeljinsku policijsku stanicu. U hodniku je Nihad vidio nekoliko policajaca koje je poznavao. Čim su ih vidjeli, počeli su ih udarati, kako je ko stigao. Odvukli su ih zatim  na sprat, u prostoriju u kojoj je bilo još nekoliko ljudi, vezanih za radijatore. A onda je počeo pakao.

Tukli su ih na smjenu, palicama, kundacima, čizmama, mlad čovjek u crnoj uniformi odsjekao je uho jednom od zatvorenih, drugom su izvadili oko, lomili su im prste, razbijali glave…A onda su ih odvukli u dvorište i pobacali u kamion. Nihada su zgrabili prvog, a onda su preko njega nabacali ostale, njih petnaest ili šesnaest, i odvezli ih na obalu Drine, blizu ušća u Savu. Nihad je čuo naredbu : «Dajte ih ovamo!». Počeli su ih skidati s kamiona, jednog po jednog, i klati ih, podvriskujući od zadovoljstva, gomila leševa je rasla, i neko je viknuo da ih treba tisnuti u vodu. Nečije ruke su zgrabile i njega i svukle ga s kamiona, i, dok se dželat okrenuo da odvuče najbliži leš do matice, Nihad je upao u vodu. Polako, da niko ne vidi, u onoj tami i užasu, otisnuo se rukama o dno, i lagano zaplovio do nekakvog panja. Sakrio se iza njega. Njegov dželat je zavikao da je jedan možda živ, upalili su reflektore i sve pregledali, ali ga nisu spazili. Prošla je vječnost dok su sjeli u kamion i otišli. Leševi su otplovili niz Drinu, a Nihad je, nakon cijele vječnosti, uspio izaći iz vode. Priča bi se mogla napisati o tome kako je stigao do Bijeljine. A roman o tome kako je preživio do kraja rata.

A ja sam naknadno saznao imena još dvojice iz ove grupe : Murat Merić (1951),  sin Rasimov, i njegov brat Asim Merić Mrki (1965).  Sve sam to davno napisao, i sve je to davno mogao vidjeti ko je htio da vidi.

Sve se zna i o tri mlada čovjeka iz Tombak mahale, koje je bijeljinska policija odvela u noći između 20. i 21. avgusta te 1992. godine. Himzo Ferhatbegović (1963), Izet Kastrati ( 1964) i Nusret Brkić (1959) sjedili su mirno u avliji kad se pred kapijom zaustavila policijska patrola. Odveli su ih u policijsku stanicu, bez objašnjenja, bez povoda, i od tada ih nema. Posmrtni  ostaci Himze Ferhatbegovića nađeni su 2004. na groblju u Sremskoj Mirtrovici. Na istom mjestu nađen je i Izet Kastrati. Od Nusreta Brkića, koliko znam, još nema ni traga ni glasa.

Policija je, kao i tolike druge, pokupila na ulici Ahmu Golaćevića Lolu. Porodica ga je svuda tražila, ali Ahme nema, pa nema. Kažu da ga je majka Esma čekala do smrti  (umrla je 2001. godine), da je po cijele dane sjedila na verandi i osluškivala hoće li kapija škripnuti i ukazati se njen nasmijani Ahmo. S njegovim likom pod očnim kapcima otišla je u vječni san.

Bio je 11. septembar 1992. godine, lijep dan. Policajci u službenom kombiju zaustavili su mladog Elvira Bilalića. Iz kombija je izašao policajac Dragan Čobić Čombe i pitao ga gdje mu je brat Faruk. Elvir je policajca poznavao, bio je Farukov školski drug, dvadesetogodišnjak. Morao je patrolu odvesti kući. Kad ih je vidjela, majka Šema se prestravila, ali je Čobić umirio, rekao je da vode Faruka na informativni razgovor, pa će ga vratiti. A on je išao s Farukom u školu, zajedno su igrali košarku, znaju se.

Istog dana je isti policajac, Dragan Čobić zvani Čombe, odveo i Mustafu Salkovića (1964), mirnog i dobrog momka, dugogodišnjeg člana KUD-a «Semberija». Roditelji su svog jedinca zvali Mustafica, pa su ga tako zvali i ostali. Poznavao sam ga, i teško mi je zamisliti da je iko na svijetu i jednu lošu riječ mogao reći o njemu. Čobić je prvo došao u avliju Salkovića i pitao Mustafinu majku Bedriju gdje joj je sin, a kad je čuo da je otišao u KUD, rekao je da će ga tamo naći, samo ga da sasluša. Što je i učinio.

Od tog časa i jednom i drugom izgubio se svaki trag. Roditelji nesretnih mladića obišli su sve, pitali, tražili ih, niko ništa nije znao, niko ni riječ o tome nije rekao. Dragan Čobić im je saopštio da je mladiće saslušao i negdje ih pustio, i da ga taj slučaj više ne zanima. U policiji nije bilo nikakvog traga, ni naloga, ni zabilješke o tome, ništa.

U kasnijoj istrazi, koja je pokrenuta na zahtjev roditelja, izjave su dali svi koji su morali znati za taj slučaj. Branko Stević, tadašnji načelnik Centra javne bezbjednosti, potvrdio je u pisanoj izjavi da nije znao ništa o tome. Zoran Spasojević, tadašnji komandir Stanice policije,  napisao je u izjavi da je morao postojati pisani nalog za privođenje, ali on o ovome nije znao ništa. Kao ni  njegov zamjenik Radomir Gajić. Nekadašnji inspektor Dragoljub Lazić sjeća se da je tada, nakon dolaska roditelja, sačinio službenu zabilješku, koje više nema. Sam Dragan Čobić u svojoj izjavi potvrđuje da je odveo Faruka Bilalića i da ga je predao nekome u Stanici, ne sjeća se kome. Rekao je i potpisao i ovo : « Još jednom napominjem da se ja tačno ne mogu sjetiti ko je u to vrijeme bio komandir, vođa smjene, načelnik SUP-a. Posebno se ne mogu sjetiti ko je izdao naređenje za privođenje Bilalić Faruka te da li je to naređenje bilo pismeno ili usmeno, ko ga je izdao i sl.»

Ovaj slučaj je već godinama u proceduri, ali se ništa ne pomiče s mrtve tačke. Prije skoro dvije godine  ja sam ponovo bijeljinskom sudu dostavio sve izjave, ne bi li se ovaj slučaj pokrenuo s mrtve tačke. Do danas nemam saznanja da je išta učinjeno.

Koliko znam, Dragan Čobić Čombe i dalje radi u policiji kao inspektor. Posmrtni ostaci Faruka Bilalića nađeni su na groblju u Sremskoj Mitrovici. Sudsko-medicinska ekspertiza je pokazala da je ubijen pucnjem u usta.

O sudbini Mustafe Salkovića još se ništa ne zna.

 

nastaviće se