(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Bio je lijep aprilski dan, jedan od onih dana u kojima je Maid Sinanović, ako je bio slobodan, sate provodio na fudbalskom igralištu. Volio je fudbal i igrao aktivno za ekipu iz Tombak mahale. Radio je, inače, kao podvornik u školi «Radojka Lakić» i živio mirno u kući u kojoj je rođen, sa majkom Šefkom, ženom Dževadom i tek rođenim sinom kome, je, u znak sjećanja na brata, dao ime Mefail. Živjeli su srećno i zadovoljno, koliko se to moglo u situaciji u kojoj ničega nije bilo u izobilju, izuzev porodične sloge i ljubavi.
Maid je te, 1992. godine, imao nepunih 27 godina i budućnost se činila dugom i lijepom. Tako je bilo sve dok strašni crni oblaci nisu prekrili Bijeljinu i dok smrt nije zakucala na vrata mnogih ljudi koji nisu ni znali šta se, zapravo, dešava. Kad je počela pucnjava, Maid je odlučio da se, za svaki slučaj, pridruži komšijama i skloni se na mjesto za koje je mislio da je najsigurnije na svijetu – u kasarnu JNA u obližnjoj Patkovači. U svijesti mnogih dobrih Bošnjana vojska je bila i dalje ono što su oni pamtili : kovačnica bratstva i jedinstva, multietnička sredina, sila koja čuva i brani građane bez obzira na to ko su i šta su. I, kao i mnogi drugi, i Maid se prevario, i ta ga je zabluda koštala života.
U kasarni su vojnici odmah razdvojili muškarce od žena. Svi vojnici su bili iz Patkovače, rezervisti, a među njima je bio samo jedan aktivni oficir, po govoru bi se reklo – Crnogorac. Ubrzo je pala naredba da se muškarci postroje, a zatim, jedan po jedan, prođu pored vojnog TAM-ića u kojem su na stakla, sa unutrašnje strane, bile izlijepljeni listovi novina, da se ne vidi ko je unutra. Bila je to još jedna od omiljenih sadističkih igara zlikovaca koji su i od smrti željeli napraviti predstavu. Rekli su da onaj ko je unutra treba da prepozna muslimana koji je silovao medicinske sestre i objesio portira u bolnici. Ta nevjerovatna laž pogodila je uplašene ljude kao smrtna osuda. Kakve sestre, kakav portir? To niko nije znao. Ljudi su prolazili u mrtvoj tišini, jedan po jedan, i kako ko prođe, olakšanje mu obasja lice. Maid nije prošao. Prst sudbine je pokazao na njega. Skočili su vojnici, vezali mu ruke žicom i posadili ga da sjedne na ivicu šanca, da ga svi vide. Bio je izgubljen dok je govorio glasno : «Ljudi, pa ja nisam ni prošao pored bolnice, ovo je neka zabuna». Vojnici su se smijali, njih je ovaj cinizam zabavljao.
…………………………………………………
Dok pišem ove redove pred očima mi je slika koju neću nikad zaboraviti. Četnički vojvoda Mirko Blagojević poveo me u Krizni štab, da me preda arkanovcima. Prolazili smo pored ulaza u bolnicu, bio je četvrtak 2. april, oko četiri sata popodne. Na talasima Radio-Bijeljine, u vijestima beogradske i novosadske televizije, velikosrpski propagandisti su grmjeli o nekakvim sukobima u bolnici i u Gradskom parku. Navodno su nepoznati «muslimanski ekstremisti» okupirali bolnicu, pa su tog i sljedećeg dana trajale šestoke borbe »srpskih oslobodilaca» i navodnih okupatora ( koje niko nije ni vidio, ni čuo, ni ranio, ni zarobio, ni sudio im) da se bolnica vrati u ruke miroljubivih arkanovca i srpskih paravojnih snaga. Naravno, nikome nije bilo dozvoljeno da dođe i provjeri te navode.
Prolazili smo, dakle, trotoarom ispred ulaza u bolnicu. Na toplom aprilskom suncu nekoliko arkanovaca se sunčalo, dosađujući se, nekoliko ljudi u starim vojnim uniformama pričalo je, uz smijeh u blizini ulazne rampe, dvije-tri bijele figure medicinskih radnika kretale su se lijeno dvorištem bolnice. Jedan od «oslobodilaca» mahnuo je vojvodi i nasmijao se, ovaj mu je isto tako odgovorio. Bila je to, činilo mi se, oaza mira i sigurnosti. A nekoliko koraka dalje, na lijevoj strani, leševi ispred kuće Redžepa mesara. Ta me slika pogodila poput groma, ali nisam imao vremena da gledam. Vojvoda me malim sokakom proveo prema ulazu u park pored Centra za socijalni rad. U parku – mirno aprilsko popodne. Nigdje žive duše. Na uglu dvije-tri uniformisane osobe. Jedan od tih ljudi se okrenuo i mahnuo vojvodi, uz smijeh. Sjećam se da sam se zapitao : «Što li se ovi toliko smiju?» Tek kasnije mi je postalo jasno zašto se smiju.
Smijali su se, isto tako, kažu očevici, i oni koji su odvojili Maida Sinanovića i odveli ga. Niko nije znao kuda.
Vjerovatno su se kreatori tih laži i sami smijali svojoj tvrdnji da su se u bolnici ili parku vodile borbe. I park i bolnica se nalaze u centru grada. Postaviti nekoga da puca odatle, a da nikoga ne može pogoditi i ne može nigdje pobjeći, bila bi ludost koja ne bi pala na pamet ni djeci. Sjećam se kako je Slobodan Milošević na suđenju u Hagu, ispitujuću jednog od svjedoka optužbe, rodom iz Bijeljine, ustvrdio da je u parku bio iskopan bunker muslimanskih ektremista. Svako ko poznaje Bijeljinu mogao se samo nasmijati tome, kao i tvrdnjama da su se žene od šezdeset godina, čija su se imena našla na spisku ubijenih muslimanskih ekstremista ( spisak je objavio Krizni štab SDS-a) verale na vrhove munara, da bi odatle pucale na srpske rodoljube. U toku ispitivanja koje sam pomenuo Milošević je izrekao još jednu tvrdnju koja bi, u normalno vrijeme izazvala salve smijeha. Rekao je, naime, da je preko puta motela «Tenk» na Obriježi, na ulazu u grad, postojao kamp za obuku Zelenih beretki. Nevjerovatno! U srpskoj Bijeljini i srpskoj Semberiji, uz srpsku policiju, srpsku vojsku, rezerviste, JNA, paravojne formacije, SDS i sve ostalo, u situaciji u kojoj ni muslimanska ptica nije mogla nadletjeti grad u kome su mjesecima trajale temeljite pripreme za ono što će doći, Zelene beretke se mirno obučavaju pored same glave ceste, i to niko ne zna. Bilo je to kao da neko kaže kako se u sred Vašingtona, sto metara od Bijele kuće, uz glavnu aveniju, nalazi kapm za obuku terorista Al Kaide, ali to niko ne zna. Sve je to ličilo na vic, ali smijeh koji su ti vicevi izazivali bio je krvav i plaćao se životima.
Ali, zašto je odvojen baš Maid Sinanović? U prvim danima to je bila praksa : da domaći Srbi pokažu prstom na nekoga ko im se ne sviđa, jer arkanovci nisu nikoga poznavali. Njihovo je bilo samo da ubiju. Tako je radio i Krizni štab kad je pravio spiskove za likvidaciju, slanje u logor ili deportaciju. A razlozi za to su bili razni : spor oko međe, svađa bilo koje vrste, zavist zbog materijalnog stanja ili društvenog statusa, želja da se uzme tuđa kuća, ili, jednostavno, neko se nekome nije dopadao. Za ubijene to je bio kraj života. Za ubice – dobar razlog za smijeh. Krvavi smijeh.
…………………………………..
« Kad je prestalo pucanje mnogi od nas požurili su da potraže svoje ukućane, rođake, prijatelje, koji su nestali. Upućivali su nas u bolnicu. Tamo je bilo mnoštvo mrtvih, ali nisu bili svi. Neko je tad pozvao da dođu oni koji se ne plaše da vide mrtve, da iznesu leševe iz Redžepovog podruma. Javili smo se nas trojica.
Poveli su nas u dvorište velike kuće preko puta bolnice. Išli smo, ali su nam se noge tresle od straha. Prosto, činilo mi se da ne vidim dobro, kao da je sve nekakav san, a ja čekam da se probudim, pa da mi se sve razbistri. Ušli smo u dvorište, pa u kuću, a onda niz stepenice u podrum. I tu nam je dah zastao. Na desnoj strani su bili dušeci i nekakve deke, na njima ostaci lepine i razbacane karte za igranje. I četiri leša. Sve sam ih dobro poznavao. Pored zida je ležao Salko Nargalić Ćosa, poznati bokser, ruke su mu bile vezane bodljikavom žicom, bio je unakažen od mučenja. Lijevo : Asim Fidahić, u majici i papučama. Blizu njega Maid Sinanović, s rupom od metka na čelu. Bio je skupljen, kao da je umro u velikom strahu ili bolu. I jedan od Denjagića, Mirsad, ispružen na podu i krvav. Dah nam je zastao, a želudac se popeo do grla. Niko od nas trojice nije mogao izdržati. Izletjeli smo iz podruma, na vazduh. Tek tad smo vidjeli tri vreće pored garaže. U njima su bili Redžep, njegova žena i sin. Ne znam je li neko prije nas bio tu, je li bilo još leševa koji su uklonjeni prije našeg dolaska, to je ono što smo mi vidjeli.
Nismo bili u stanju ništa učiniti, niti su nas tjerali na to. Popodne je došlo nekoliko nas iz kluba, da pokupimo Maida, da ga sahranimo. Ali, u podrumu više nije bilo nikoga.
Poslije sam bio kod Ćosine kuće, i na dženazi. Vidjeli smo tijelo tog velikog, snažnog čovjeka koga smo svi voljeli. Bilo je strašno pogledati ga. Te modrice, rane, opekotine od cigareta… Strašno.
Maid je sahranjen pored njega. Ostali su nestali.»
………………………………………………..
Nestale su, raselile se, otišle su na razne strane svijeta i porodice ubijenih. Maidova majka je umrla od tuge. Njegova žena i dijete žive danas u Njemačkoj, sestra takođe, brat u Živinicama… Ćosina familija takođe se raselila. Roditelji i sestra Asima Fidahića su u Tuzli i ne dolaze u Bijeljinu. Denjagića nema. Kćerka Redžepa mesara s porodicom takođe je van zemlje. Bezbrojne porodice bijeljinskih žrtava pobjegle su od tog strašnog mjesta, pobjegle su od zločina i krvavog smijeha koji ih je pratio.
A njihovi dželati i dalje mirno žive. Mnogi od njih šetaju i danas bijeljinskim ulicama. I oni koji su organizovali, i oni koji su naređivali, i oni koji su pucali, i oni koji su ćutali na sve to, i oni koji su se smijali. Niko od njih ne govori javno o onome što je bilo, niko ne pokazuje grižu savjesti, niko ni da se zastidi. Ili skoro niko.
Bijeljinci su otišli na sve strane svijeta. Žive kako znaju i umiju, gutajući tugu za mrtvima i nostalgiju za zavičajem koja ih guši. Sretnemo ih ponovo na dženazama, kad dovezu nekoga svog da ga sahrane pod svojim nebom. Ili, još češće : kad ih u sanducima vrate u njihov grad, u grad iz kojeg, zapravo, nikad nisu ni otišli.