Piše: Jusuf Trbić

Igra u kojoj se gubi

Svođenje građanina na bezličnog pripadnika etničkog i religijskog stada  i odbacivanje svih drugačijih (onih koji ne pripadaju ni jednoj etniji, ateista i ostalih nevjernika, kritičara jednoumnih političkih koncepcija, zagovornika nekog drugog puta isl.), odbacivanje bosanstva i rušenje institucija i ustavnog poretka, uklanjanje antifašizma iz javnog prostora, instaliranje političke religije i svođenje sposobnosti, znanja, patriotizma i modernosti na mentalni nivo seoskih hodža, isključivanje čak i dokazanih Bosanaca, ako imaju pogrešno ime i prezime ili ne prihvataju jednoumlje, sve je to označilo oduševljeno pristajanje bošnjačkog političkog i intelektualnog vođstva na vrelu ponudu korifeja velikosrpske i velikohrvatske provincijske imperijalne ideologije : da se proizvedu homogene, bezumne gomile koje će se zvati narodima, pa da se vlasnici tih  naroda dogovore o njihovom potpunom razdvajanju. U slučaju bosanske “leopardove kože”, na koju je ličila etnička izmiješanost na svakom pedlju države, to je značilo samo jedno : da se krvlju iscrtaju nove granice u ljudima i među ljudima. To se, uoči rata protiv BiH, zvalo : dogovaranje, to jest ekskluzivno predstavljanje naroda.

Tarik Haverić je u knjizi “ I vrapci na grani” zapisao : “Predstavljanje naroda” i  njihovo “dogovaranje” činilo se tako prirodnim, da se zaboravilo kako ono ne postoji nigdje na svijetu. Čak i prema bosanskom Ustavu, u Skupštini se sve odluke donose natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom glasova u oba doma; Izetbegović je izmislio “dogovaranje naroda” tj. konsensus etničkih stranaka o svim pitanjima, dajući tako svakoj od njih, a naravno i svojoj, pravo veta. Raspad Skupštine bio je već tada gotova stvar : kada postoje potpuno različite ideje o prirodi države i njenog uređenja, konsensus se ne može postići. Svaka od stranaka kontrolirat će jedan dio teritorija, zavisno od snage…što se i dogodilo.” Tako se nesretni patent bošnjačkih lidera, koji nisu znali ili nisu htjeli da izađu iz svoje misaone praznine, razbio o glavu svim Bosancima, a posebno Bošnjacima. Ali, kako kaže Haverić, ako su to htjeli nosioci velikosrpskog i velikohrvatskog političkog projekta, zašto su na sve pristali bošnjački samproglašeni spasitelji, koji su u reislamiziciji svoga stada i religijskoj jednoumnosti vidjeli početak i kraj svijeta? “ Ne samo da su prihvatili igru u kojoj sigurno gube, već su je prvi i zaigrali”, kaže Haverić.

Čak i kad su zastave razvezane, a voljeni partneri u igri porobljavanja vlastitih naroda pokazali svoje koljačko lice i ogoljeli namjere da unište i Bosnu i Bošnjake, samoproglašeni vlasnici bošnjačkog naroda nastavili su da gaze istim stazama : nakon dvije rezolucije Ujedinjenih nacija iz 1992. godine o agresiji Srbije i Crne Gore na BiH, oni su tražili da pregovaraju s Karadžićem i Bobanom, čime su agresiju pretvorili u sukob tri strane, u građanski rat, kojim je amnestirana tadašnja SR Jugoslavija za očiglednu i sudski potvrđenu agresiju. To je trasiralo i dalji put u pregovorima : etničko razgraničenje tri strane. Dejton je samo ozvaničio postojeće stanje , o čemu je kasnije govorio tvorac tog dokumenta Ričard Holbruk (Richard Holbrooke). On je potvrdio da su lideri sve tri strane insistirali na dogovoru o etničkoj podjeli, jer su to, kako su rekli, željeli njihovi narodi. “Dejtonski model predstavlja željeno rješenje za postizanje cilja koji je pod egidom “dogovaranja naroda” formulirao vrh SDA 1990. godine”, kaže Edin Šarčević “Upravo je po ovom modelu “dogovor naroda” postao isključivom deteminantom svih političkih i paralelnih procesa, ali i cjelokupnog političkog života u BiH…Dakle, ko je tražio “dogovor naroda”, mora prihvatiti i premise Dejtonskog modela” ( “Dejtonsko zatočeništvo – slučaj ili zakonomjernost”, Godišnjak BZK “Preporod” 2011). A to rješenje, pored ukidanja građana, vladavine etno-konfesionalih elita “u ime naroda” i nepovratne teritorijalizacije etničkih volja, donosi i permanentno stanje potencijalnog rata. ”Tamo gdje se državna nacija i građanski ustavni patriotizam zamjenjuju državom etno-nacija i etno-nacionalizmom, država se mora uspostavljati kao sistem uzajamne kontrole i latentnog sukoba pojedinih naroda”, kaže Šarčević.

Šaćir Filandra ukazuje na još jednu “grešku u koracima” ratne bošnjačke politike, koja se ogledala u dilemi : narod ili država, to jest da li je cilj agresora uništenje države ili naroda. “ Oni koji su ustrajavali na stavu da je cilj rata uništenje Bošnjaka kao muslimana, odnosno, da sukladno tome, treba prije svega spašavati narod, a ne državu, gubili su iz vida činjenicu da bi time Bošnjaci bili tretirani samo humanitarno, a ne politički, jer bi izgubili status subjekta međunarodnog prava. I još gore, odbrambena politika bi u tom slučaju bila samo etnička, bošnjačka, i nužno bi rezultirala bošnjačkim nacionalizmom i bošnjačkom nacionalnom jedinicom. Suprotno tome, oni koji su uništenje države vidjeli kao cilj neprijatelja, ustrajavali su na jačanju njenih ustanova, na legalitetu njenih odluka, njenoj multietničnosti, bili su protiv etničke podjele zemlje i znali su da, ako se sačuva država, da će se sačuvati i narod” ( “Bošnjaci nakon socijalizma”). Kako Filandra navodi, neki su dilemu : narod ili država, smatrali lažnom dilemom. Pravo pitanje je, kako kažu, bilo kako dovršiti islamiziranje naroda i stvoriti muslimansku državicu, ma kolika ona bila ( što je, zapravo, bila ideja – mamac neprijatelja Bosne, koji su znali da bi pristanak na takav prijedlog bio potpuna katastrofa i za Bosnu i za Bošnjake). Izetbegović je odbio takve prijedloge, ali u bošnjačkom političkom vođstvu je ostala ideja koja, kako se čini, nikada nije napuštena. Mračni poklič : “ Nek je naša, makar bila ko avlija”, i danas odzvanja kao zlokobni odjek koraka kojima je bošnjačko političko vođstvo krenulo unazad, u izmaštanu srednjovjekovnu muslimansku idilu. Islamizacija Armije BiH pokazala je kako se to radi.

A kad su i posljednji vrapci na grani shvatili svu pogubnost rušenja građanskog društva, zakona i institucija države i dosljedne etno-konfesionalne podjele, bošnjački lideri su se, u skladu s filozofijom prvog među njima, pokušali prikazati svijetu kao zagovornici građanskog društva. Ali, čak ni tada nisu se odrekli istog koncepta etnokratije : jedna (monoetnička) stranka i jedan vođa za čitav narod, koji je nosilac suvereniteta,  pri čemu se narod shvata isključivo kao mehanički zbir religijom definisanih pojedinaca, odvojen od drugih. A ako je jedna etnija suverena, to isto se odnosi i na ostale dvije, što u praksi znači tri zasebne teritorije, tri vlasti, tri različita sistema, što, dalje, donosi samo jedno : podjelu države. Prazne riječi o zalaganju za građansko društvo nisu mogle nikoga zavarati, jer su Bošnjaci, vođeni svojim liderima koji u budućnost idu natraške, ostali zaglibljeni u psudeo-religijske fantazme, u samoorijentalizaciju i turkofiliju, u narativ žrtve, u bespomoćnost i beznadežnu udaljenost od savremenog svijeta.

Tako je na 3. Kongresu Stranke demokratske akcije u Sarajevu, oktobra mjeseca 2001. godine, utvrđeno i u dokumente unijeto da se težište djelovanja stranke od nacionalnog pomjera ka građanskom, a jedan od osnovnih ciljeva je gradnja građanskog društva i afirmacija bosanskog identiteta. Ali, niko nije ni pokušao objasniti kako se to može postići, kad je sama SDA pretvorena u vjersku stranku, u kojoj je praktikovanje vjere, kao lični čin, postalo temelj javno potvrđene političke podobnosti, a narod pozivan sa svih govornica da glasa za one “ koji klanjaju i poste”. Kako je moguće pomiriti etničku homogenizaciju, potpuni i sveobuhvatni kolektivizam, teritorijalizaciju separatnih nacionalizama, mržnju kao temelj politike, srednjovjekovno plemensko organizovanje, isključivost političke religije i reislamizaciju društva – sa idejom građanske, dakle moderne, sekularne, demokratske BiH, kao društva hiljadugodišnjeg jedinstva različitosti – to je do danas ostalo nepoznato.

 

                                            (Slijedi : Pomračenje pameti)