Piše: Dragan Bursać
Srbijanski glumac Lazar Ristovski nje zadnjih godina u nekoj artističkoj kondiciji, ali mu nacionalističke kuraži ne nedostaje. Tako je sav uspaljen održao govor u banjalučkom «Boriku», koji je dostojan trabunjanja najmračnijih srpskih nacionalista iz devedesetih godina prošlog vijeka.
Čitav govor je satkan oko jedne stožine, tako poznate, tako užasne i tako porazne-Neće biti mira dok Srbija i Republika Srpska ne postanu jedno. Samo, gospodinu Ristovskom, potkralo se u obraćanju poodosta stvari koje vrijeđaju ljudskost, čovječnost, zdrav razum i elementarnu pristojnost.
Lazar Ristovski veli kako je Srbija sigurna kuća za Republiku Srpsku. Hm? Jel’ to biješe ona sigurna kuća koja je nahuškavala Srbe u Hrvatskoj na balvan revolucije, a onda ih u širokom luku mimo Beograda primila kao izbjeglice i pretvorila u apatride? Jel’ to sigurna kuća, čiji su intelektualci sa početka devedesetih iz udobnih beogradskih salona izvršili eksperiment nad 250 hiljada Srba, svojih sunarodnika, e da bi volšebno nesrećnike deportovali prvo na Kosovo, a onda opet ko zna gdje? U takvu se sigurnu kuću gospodin Ristovski ne treba kunuti, niti je treba na taj način u usta uzimati.
Iz te sigurne kuće su organizovano nadirale horde što koljača, što vikend pljačkaša da «brane srBstvo». Pa su za sva vremena obrukale srpski narod. Ili je taj period gospodin glumac nekadašnji prespavao ili je imao kakvog prečeg posla? Tek, ostaće trajni biljeg i crna uspomena njegov ratno huškački govor, kojim se veliča tamna strana pomućene pameti.
“Srbija je srpskoj majka. Nije ljudski i civilizacijski držati ljude pod istim krovom ako ne žele da žive zajedno“, kaže epopejično Ristovski. Naprvo, Srbija može u metaforičnom smislu biti majka teritorijama pod njenom ingerencijom. Ako glumac Ristovski ne zna, entitet Republika Srpska je sastavni dio Bosne i Hercegovine, što će reći, slab je znalac i upotrebe metafore i geografije. Ali ima ono bitnije.
Kaže Ristovski, da nije civilizacijski držati ljude pod istim krovom, ukoliko oni to ne žele. Pa dobro, kako će gospodin Ristovski objasniti Kosovarima, što su ih srpske vlasti decenijama držale pod «istim krovom», što su tenkovima, haubicama i ostalim «mirovinskim» sredstvima držali toliki svijet pod «krovom Srbije»? Ili, kako objasniti to prislino držanje pod istim krovom republika koje nisu željele biti vazali Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića i ostalih arhitekata «srBske Jugoslavije»? Onda je nekako bilo OK slati topove, tenkove, haubice, avione i helikoptere, od Vukovara do Dubrovnika, od Ljubljane do Sarajeva kako bi svi bili «pod istim krovom».
Čudni su to krovovi, na dvije i četiri vode. Uglavnom su popaljeni uslijed silne želje da ostanu pod jednim, velikim krovom.
Nego, šta ćemo sa Tomašicom, Srebrenicom, šta ćemo sa Korićanskim stijenama, sa Manjačom? Šta ćemo sa svim tim sillnim toponimima, koji i danas sablasno zvuče, utjeruju strah u žile, a nalaze se u Republici Srpskoj? Hoćemo li kosti desetine hiljada Bošnjaka i Hrvata prisajedinjavati sa Srbijom? Hoće li kosti sinova Have Tatarević završiti u grobnici «sigurne kuće Srbije»?
Doduše, Ristovski to sve ne zna jer niti je političar, niti geostrateg, niti neki povijesničar, a govorancijom povodom neustavnog Dana Republike Srpske, pokazao je i da mu čojstvo nije jača strana.
Čojstvo mu nije jača strana, ali jeftin politički marketing i najprizemnije manipulisanje ljudima izgleda dobro ide Lazara Ristovskog. Pa on u tom tonu poziva sve prisutne, da kada dođu kući napišu poruku “Srpska je zaljubljena u Srbiju” i “Srbija voli Srpsku” i da to stave na sve društvene mreže koje imaju. Na stranu sva budalsta infantilnost, na stranu što morate biti popriličan Forest Gamp, e da bi pisali izjave zaljubljenosti jednog entiteta, spram jedne države, na stranu omalovažavanje ljudi i zdravog razuma, ali kako je moguće sjetiti se ovakvog «poučka» i to podijeliti sa ljudima? Srpska je zaljubljena u Srbiju? Do vraga, šta to uopšte znači, a da nije socijalna patologija???
Pa ne bi bilo loše, da gospodin Ristovski, ako je već na društvenim mrežama stavi recimo broj 8372. I da u sebi broji od jedan do 8372. Brojao bi cijelu noć.
E, toliko je ubijeno ljudi u srebreničkom genocidu. Ne bi bilo loše da Lazar sazna nešto o tom zlu, najvećem poslije Drugog svjetskog rata, pa da sa svoje pozicije javne ličnosti obavijesti i druge «neobaviještene», prije nego pozove svojom zapaljivom retorikom da se kosti mrtvih prisajedine sa Srbijom.
I još nešto, ne manje važno. Gospodin Lazar Ristovski kaže kako «slobode za srpski narod nema dok se Srbija i Srpska ne spoje u jedno i sloboda nema cijenu”.Zadnji put, kada su srpski jastrebovi pričali kako sloboda nema cijenu izignulo je samo u Bosni i Hercegvonini 100 hiljada ljudi, počinjen je genocid, najmonstruozniji zločini, organizovana silovanja, paljenja živih ljudi, masovne egzekucije, protjerivanja, granatiranja i držanja pod opsadom gradova, e da bi se na kraju ovaj nesrećni trokut u kome «sloboda nema cijenu» postao najsiromašnija tačka Evrope iz koje glavom bez obzira bježi i staro i mlado.
I na kraju, nije zgorega priupitati Lazara Ristovskog, da li bi on lično «ratovao za tu i takvu Republiku Srpsku» ili je to tek onako ubudale govorio pred Dodikom i ostatkom raje u Banjaluci? I ako je junak, da li bi lično podmetnuo leđa i ostale dijelove tijela ispred metaka umjesto jezika ispred mikrofona? I na koncu, kako bi svoj postupak objasnio kolegama iz Sarajeva?
Ponekad, samo ponekad je ćutanje zlato. A, toga se glumac Ristovski trebao danas držati, ako je već pozvan na Dodikov dernek. Zašto? Pa, ako ništa da je odšutio, uz onaj poziv glumac Lazar Ristovski, išao bi prefiks čovjek.
Ovako, ostaje tužno, ružno i avetinjski usamljeno, Lazar Ristovski, nekadašnji glumac, režimski orator i nečovjek.
(buka.com)